Hrvati na Gutenbergovu tragu

Johannes Gensfleisch Gutenberg (Mainz, 1397–3. veljače 1468) izumitelj je tiskarstva pomičnim slovima. Prvo velebno djelo toga izumitelja latinska je Biblija dotiskana 1455. u Mainzu, na 1282 lista (folija), u 42 retka. Tiskano je između 100 i 200 primjeraka. Prihvaćena je kao svetinja: od nje je sačuvano pedesetak istisaka. U knjizi korišteno je 290 tipografskih znakova.

Sa svojim genijalnim izumom, koji je ubrzo preobrazio dotadašnji kulturni svijet, nije imao sreće. Dugovi su ugušili njegov uspjeh, a nepravedna presuda slomila je ne samo njega kao izumitelja najsnažnije poluge napretka na početku novoga vijeka nego ga je i spriječila da nastavi posao koji je poznavao više od svih svojih suradnika. Njegov dar čovječanskom napretku ipak nije ugušen, od njegove Biblije, koja označava početak umnažanja knjiga, a to znači i inseminaciju znanja knjigama koje su slijedile u otkrivanju i prihvaćanju antičke, ranokršćanske i humanističke pisane baštine, svijet je postajao polako ali ustrajno obrazovaniji, učeniji, pametniji, drukčiji, bolji. Do tada svijet su mijenjali ratovi, od tada će ga mijenjati knjige i tiskovine. Tada je europski svijet prešao iz srednjega u novi vijek.

Razdjelnica između staroga i srednjega vijeka propast je Zapadnoga Rimskog Carstva (476). Razdjelni događaj, pa tako ni razdjelna godina, između srednjega i novoga vijeka nije jednodušno određena: je li to godina (1453) kad je u turske ruke pao Carigrad te je time propalo Istočno Rimsko (Romejsko) Carstvo, Bizant, ili je to godina kad je otkriven Novi svijet, tj. Amerika (1492) ili je to mnogo važniji kulturni događaj – otkriće tiska, 1455. godine? Ni jedan događaj nije izmijenio povijesne procese sredinom 15. stoljeća kao izum tiska, koji se ubrzo proširio Europom, negdje zbog ratova, drugdje zbog zarade, ali ne manje važno – i zbog prosvjećivanja ljudi s pomoću umnoženih knjiga, koje su postale pristupačne mnogima.

S pronalaskom tiska doista završava srednji vijek i njegov duh, a započinje novo razdoblje europske i svjetske povijesti. Neslućeno do tada, s velikom proizvodnjom knjiga započinje prosvjećivanje širih krugova građana, a ne samo povlaštenih klerika u samostanskim ili kaptolskim školama, na sveučilištima, jer je izum umnažanja knjiga pomičnim slovima početak stvarne demokratizacije koja je išla pod ruku s novim znanjima, tehnologijama, obrtima. Knjige, tiskane strojevima, a ne pisane rukom, i ljubomorno čuvane u samostanskim, kaptolskim i sveučilišnim knjižnicama, dospjele su u ruke ljudi željnih znanja, novih spoznaja, tekstova na jezicima koje su razumjeli, na nacionalnim jezicima. I svete knjige, Biblija i lekcionari, bili su dostupni svima koji su znali čitati: svetost je donekle malaksala, ali znanje je poraslo, posebice među građanima.

Rađanje novih tehnologija

Za tiskanje je bilo potrebno mnogo novih tehnoloških izuma: veća proizvodnja pergamene i papira, tiskarske boje, osmišljena i dobra organizacija proizvodnje i prodaje knjiga u knjižarama ili izravno od tiskara, a posebice na velikim sajmovima knjiga, koji su ubrzo nakon toga uslijedili.

Jedan od najvećih izuma Johannesa Gutenberga bilo je konstruiranje tijeska za tiskanje listova („tiskarska preša“): trebalo je uspostaviti i složiti sustav poluga da se do savršenstva otisne pomičnim slovima složen tekst s ploče na papir ili pargamenu s pomoću tiskarske boje, i to tako da se radnik tiskar previše ne umara, da posao obavi dobro, da se skupi materijal ne troši uzalud, a tiskar da u svom poslu izdrži cijeli dugi radni dan. A imao je mnogo posla koji je trebalo savršeno obaviti. Tada su se rađale nove tehnologije: tamponom je radnik ravnomjerno, u tanku namazu, nanosio tipografsku boju na složeni knjižni blok, da taj tekst s pomoću snažnoga pritiska (preše) tijeska prijeđe bez ostatka na pergamenu ili papir. Boja je morala biti živa, jasna, trajna, bez masnoće. Papir je trebalo vlažiti da boja ostane na licu papira ili pergamene. A zatim sušiti, kao rublje na uzici, u prostoriji koja je trebala biti ugrijana i suha. Kad se papir osušio, trebalo ga je opet vlažiti da se otisne naličje lista. U jednom postupku tiskao se cijeli arak; kao u rukopisima signirao se list, a ne stranica; zajedno su se otiskivala po dva lista, bifolij (npr. prva i posljednja u arku). Na početku svakoga arka oznaka je knjigoveži da uredno složi arke koji će se sašiti u kodeks, knjigu, da se nakon toga svi opšiveni arci uvežu u knjigu. Tek kasnije su se stranice označavale brojevima, ali ostala je još dugo oznaka arka (kustoda) da se zabunom ne bi arci izmiješali pa krivo sašili i pogrešno uvezali. Kad se arak dotiskao, slog se razložio, slova su se sabrala u slovoslagarski pismovni ormar. Iz njega će se izabirati slova za novi arak.

Prvi naš pisac koji je tiskom objavio svoje djelo 1474. bio je biskup Nikola Modruški, dok je Juraj Šižgorić autor prve hrvatske tiskane zbirke pjesama iz 1477.

Gutenbergov izum umnažanja knjiga pomičnim slovima sredinom 15. stoljeća došao je u pravi čas ne samo kao sretan tehnološki izum nego i kao društvena potreba, povijesna nužnost. Znanja koja su se u humanističkim školama sve više nudila i širila trebalo je potvrditi u praksi i produbiti izvan škola i sveučilišta: prostorno – u najudaljenije krajeve, društveno – među široki krug građanstva, koje upravo stupa na društvenu scenu. Humanisti su, naime, smatrali da znanje oslobađa osobe, a sloboda je cilj kojemu je težila generacija koja se prva srela s proizvodnjom knjiga. Vrijeme vojnikâ polako zamjenjuje vrijeme znalaca.

Hrvatska inkunabula
pod velom tajne

Knjige tiskane u ranom razdoblju europskoga tiskarstva, od Gutenbergova početka do 1500, kad je tiskarstvo još bilo u počecima, u kolijevci (in cunabulis, odatle riječ inkunabula) veoma su važne za opću i nacionalnu kulturu. One su bile dobar predložak za brojna izdanja u 16. i kasnijim stoljećima; svojom su se iznimnom ljepotom nametnule kao uzorak prema kojemu će težiti kasniji tiskari i nakladnici. To je i vrijeme kad se rađa filološko istraživanje rukopisa i kad nastaju prva kritička izdanja tekstova; priređivači biblijskih i antičkih rukopisa nastojali su otkriti onaj prvotni, autorov tekst i predati ga čitateljima, a odstraniti nepotrebne i štetne nanose u rukopisnim redakcijama. Rana izdanja starih autora svjedoče, napokon, o visokom stupnju kulture u pojedinim krajevima i o zadovoljavanju želje, potrebe i nastojanja za što boljim obrazovanjem i mladih i odraslih, a tamo gdje su se inkunabule čuvale i očuvale one svjedoče ne samo o visokom umijeću prvih majstora „crne umjetnosti“ nego i o duhovnim plodovima koje su knjige širile, poticale i donosile. U 19. stoljeću, u razdoblju nove bibliofilije, mnogi su ljubitelji knjigâ nastojali skupiti što veći broj inkunabula jer je i to svjedočilo o kulturi nekoga kraja, grada, redovničke zajednice, naroda. Među hrvatskim bibliofilima velike su zbirke inkunabula skupili Ljudevit Gaj (danas u NSK u Zagrebu), Ivan Kukuljević Sakcinski (danas u Knjižnici HAZU) i Baltazar Bogišić (danas u njegovu muzeju u Cavtatu).

Prva hrvatska tiskana knjiga, Misal po zakonu Rimskoga dvora, tiskana je 22. veljače 1483, hrvatska je po jeziku, crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, i po pismu, prekrasnim slovima glagoljice. Ona je među našim najljepšim tiskanim knjigama uopće, kruna savršenstva na samu početku hrvatskoga tiskarstva.

Tipografski Misal sjajno je izvedeno djelo: od nacrta za slova, izrade punci, lijevanja slovnih znakova, pa do slaganja i otiskivanja na odličan papir, ali i na pergamenu, u dvobojnom tisku, bez ikakvih većih pogrešaka tiska. To dokazuje da je krug koji je djelo ostvario bio intelektualno iznimno sposoban, filološki odlično spreman, svojim radom donesen, svjestan da na području nove umjetnosti i umijeća stvara osebujno, neponovljivo djelo.

Frane Paro projektirao je repliku Gutenbergove tiskarske preše

A ipak – gotovo je sav taj rad zavijen u tamu, i malo što znamo o našoj prvoj tiskanoj knjizi. Ne znamo pouzdano gdje je tiskana. Sigurno je jedno – priređena je u Istri, o čemu uz druge indicije govori zapis žakna Jurja iz Roča, koji je navijestio početak i procvat hrvatske knjige osam mjeseci prije dovršenja Misala, još u lipnju 1482:

“Vita, vita! Štampa naša gori gre!
Tako ja oću, da naša gori gre.”

Ni o drugoj našoj glagoljskoj knjizi, prvotisku Brevijara iz 1491, ne znamo ništa više nego o Misalu. Smatra se da je tiskan u Kosinju, o čemu bi trebao svjedočiti zapis Sebastijana Glavinića iz 1696. (ako je autentičan), na posljednjem listu, koji pak više ne postoji u jedinom sačuvanom primjerku ove inkunabule. Od knjige pak Mateja Bošnjaka Ispovid ku je vsaki krstjanin držan imiti, a koja je tiskana u Veneciji 1492, sačuvano je samo posredno svjedočanstvo – cjelovit prijepis te knjige u Tkonskom zborniku.

Tiskanje glagoljskih knjiga vezano je u 15. i 16. stoljeću s oživljavanjem kulta svetog Jeronima, najuglednijega crkvenog učitelja Katoličke crkve. Njemu je bila pripisana baština Svete Braće i glagoljično pismo. Slavensko bogoslužje i glagoljica dobili su tako siguran zaklon i čvrstu zaštitu u njegovu imenu te sam za njegovo pismo počinju zanimati europski humanisti. Tako se dade shvatiti interes obitelji Torresani za glagoljicu, ako možda nisu postojali i neki drugi interesi, neke druge i drukčije veze. U njihovoj je tiskari 1493. Blaž Baromić, Vrbenčanin, tiskao Brevijar. Njegovo ime naći ćemo zatim na stranicama obiju prvih senjskih inkunabula (Misal, 1494) i Spovid općena (1496). U senjskim glagoljskim izdanjima s početka 16. stoljeća javlja se kao štampar Grgur Senjanin (možda identičan s tiskarom koji se na svojim latinskim knjigama zove Grgur Dalmatin), koji je surađivao s Jakovom Britanikom i Nikolom Jensonom u Veneciji, i koji je u Senj iz Venecije pozvan navlašć da radi u tiskari koja pod njegovim rukovodstvom izdaje četiri knjige: Naručnik plebanušev, Transit sv. Jeronima, Korizmenjak, Mirakule slavne Djeve Marije i Meštrija dobra umrtja, a možda i još koje. Nakon 1508. rad se senjske tiskare gasi. I glas o njoj. Pavao Ritter Vitezović, koji je proučavao povijest svoga grada, ništa nije znao o tiskari u Senju. Doduše, ne spominje u svojoj Kronici ni Johannesa Gutenberga.

U predvorju Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izložena je prva hrvatska tiskana knjiga i druge glagoljske inkunabule
Snimio Mirko Cvjetko

Pojava prve hrvatske tiskane knjige svjedoči o velikom društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini 15. stoljeća. To je u isto vrijeme i najkrvavije razdoblje hrvatske povijesti, kad su padali u turske ruke njezini granični gradovi, pa i dva ključna grada u obrani Hrvatske – Bihać i banski grad Jajce – kad se za obranu zemlje morao trošiti golem novac, kad su u ratnim sukobima s Turcima pogibali i feudalni gospodari i njihovi vitezovi, pobožni redovnici i seoski svećenici, a s njima i golem broj mladih ratnika, kao u tragičnoj Krbavskoj bitci (1493). U to doba knjige su održavale svijest o slobodi, o obrani prostora, o važnosti pisane i tiskane riječi. Hrvatski prostor i hrvatsko ime tada je jednako branila knjiga kao i hrabri ratnici na nemirnim i nesigurnim granicama prema istoku. Bili su i zaštitnici pisaca i pomagali su tiskanje knjiga. Bili su svjesni one izreke koju je glagoljaš zapisao u Kolunićevu glagoljskom zborniku korizmenih propovijedi: „Gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan.“

Prvi hrvatski tiskari

Hrvati su vrlo rano prihvatili izazov umnažanja knjiga na glagoljici. Zanat tiskarstva stjecao se u središtu nove umjetnosti, u Veneciji. Vjerojatno su prvi naši tiskari barem neko vrijeme boravili u tom gradu. U Veneciji su pokušali izdavati knjige grčkim slovima dva Istranina: Bartol Pelušić i Gabriel Brašić (ili Bračić), ali oštra ih je konkurencija otjerala iz Venecije. Uspjeli su samo najbolji. Prvi naš poznati tiskar bio je Andrija Paltašić iz Kotora, koji je 1476/77. tiskao knjigu Bibliotheca seu historiarum priscarum libri VI. Diodorusa Siculusa. A poslije i druga djela latinskih pisaca – identificirano je njegovih 50-ak knjiga. Slijedi ga Dobrić Dobričević – Boninus de Boninis s Lastova, ali se potpisuje i kao De Raguzio – Dubrovčanin, koji je tiskao više od 60 knjiga.

* * * * * * * * * * *

Digitaliziran hrvatski prvotisak

Na 22. veljače, dan kada je 1483. otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora, tradicionalno se obilježava Dan NSK. Na ovogodišnjoj svečanosti  predstavljen je portal Glagoljica.hr koji planira objediniti cjelokupnu građu na glagoljici, a plod je suradnje brojnih hrvatskih institucija. U prvoj je fazi digitalizirana glagoljička građa koju čuvaju NSK, HAZU te samostani sv. Franje na Cresu i sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, ukupno 10 000 stranica tekstova. Među njima je je i glagoljički Misal po zakonu rimskoga dvora, prva europska tiskana knjiga koja nije tiskana latiničnim slovima. Danas je sačuvano samo 11 nepotpunih primjeraka, od čega se šest nalazi u Hrvatskoj. (J. S.)

* * * * * * * * * * * * *

Paltašić i Dobričević ostavili su dubok trag u povijesti europskoga ranog tiskarstva: ostvarili su izniman tipografski opus, bili su istraživači tiskarstva, tiskari, izdavači, ali i priređivači tekstova, odnosno filolozi. Njihov je rad za nas od posebna značenja jer su uvijek na svojim knjigama isticali svoje podrijetlo, pronoseći knjigama i slavu svoje domovine i zavičaja. Koliko je pak bilo skromnih tiskara, grafičkih radnika u velikim oficinama podrijetlom iz naših krajeva što su tiskali knjige u raznim tiskarama diljem svijeta, ali nisu došli do takva glasa, teško da ćemo ikad saznati.

U kasnijem razdoblju tiskarstva svoje i tuđe muzičke knjige, s pomičnim notama, tiskaju dva čovjeka iz naših krajeva: Franjo Bosanac i Andrija Motovunjanin; obojica su zanat učila u Veneciji kod Ottaviana Petruccija, a poslije su krenuli svaki svojim putem. Njima treba pridružiti i Jakova iz Buzeta, koji je djelovao u Francuskoj.

O prvim tiskarima koji su tiskali knjige na hrvatskom jeziku i pismu malo znamo. Tek u naše vrijeme poraslo je zanimanje za početke glagoljičkoga tiskarstva, zahvaljujući brojnim raspravama i izložbama naših knjiga koje je organizirala i sa svojim suradnicima priredila akademkinja Anica Nazor. Identificirani su i tiskari i organizatori tiskara, ali i tiskane knjige. Blaž Baromić, Grgur Senjanin (identičan s Grgurom Dalmatincem, koji je 1483. izdao zajedno s Jakobom Britanikom jedno djelo Alberta Velikoga), Silvestar Bedričić, Gašpar Turčić, Urban iz Otočca, Tomas Katridarić, a zatim sredinom 16. stoljeća biskup Šimun Kožičić – utemeljitelji su glagoljaškog tiskarstva. Političke i gospodarske prilike bile su takve da poletno započeto djelo nije moglo biti nastavljeno u ratom ugroženoj i razorenoj Hrvatskoj. U drugoj polovici 16. stoljeća u Njemačkoj, u gradu Urachu kraj Tübingena, hrvatski su protestanti tiskali svoje knjige na sva tri naša pisma: glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Od posebnog je značenja njihovo izdanje Prvog i Drugog dela Novoga Teštamenta (to znači: cijeloga Novoga zavjeta) na glagoljici i na ćirilici, kao i izdanje Proroka na latinici (Vsih prorokov stumačenje hrvatsko, 1564). U okviru biblijske i povijesne znanosti, ali i europskoga nakladništva, nezaobilazan je udio Istranina Matije Vlačića Ilirika (1520–1575), koji je za kratkoga života izdao cijelu biblioteku od stotinjak knjiga koje su tada, i mnogo godina nakon njegove smrti, poticale nove poglede na Bibliju i nova propitivanja povijesti Crkve u katoličanstvu i luteranstvu.

Latinski jezik, koji su naši pisci nazivali „jezik dijački“, nije tada bio samo jezik crkve, škole i visokog obrazovanja, nego i jezik na kojem su naši humanisti pisali pjesme, epove, filozofske i povijesne rasprave te tako stjecali ugledna mjesta širom Europe: na sveučilištima, na kraljevskim dvorovima, u diplomatskim poslanstvima. Prvi naš pisac koji je tiskom objavio svoje djelo bio je biskup Nikola Modruški, branilac glagoljice, odličan i spretan diplomat. On 1474. izdaje u Rimu posmrtni govor Petru Riariju, kardinalu sv. Siksta, koji je umro mlad, a odlikovao se nasilničkom naravi. Umjetnost je bila reći istinu, a ne zamjeriti se ni mrtvom ni rođacima – prema onoj: o mrtvima samo dobro. Juraj Šižgorić izdaje u Veneciji tiskom svoje pjesme na latinskom jeziku 1477. To je prva tiskana zbirka hrvatskog pjesnika. U njoj je i pjesma pohvalnica Šižgorićevu djelu kojoj je autor mladi Marko Marulić. Svoje tiskane knjige nije vidio Janus Pannonius, najveći humanistički pjesnik, jer su njegova djela tiskana nakon njegove smrti (+1472). Svoje knjige izdali su tiskom prije 1500: Karlo Pucić, Jakov Bunić, Koriolan Ćipiko. Možda je koja knjiga Marka Marulića tiskana i prije 1500. godine, na što ukazuju neke indicije. Teološka djela na latinskom jeziku dali su tiskati Juraj Dragišić, Klement Ranjina, Šimun Hvaranin, Andrija Jamometić, Luka Tolentić i drugi. Dobričević je Oficij Blažene djevice Marije tiskao u Lionu 1500, a Juraj Dragišić De natura angelica iste godine u Firenci. Djelo je posvećeno Dubrovačkom senatu, jer su ga kao izbjeglicu i prognanika iz Bosne primili i zaštitili. Posebno ukrašen primjerak 1931. Gradskoj je knjižnici u Dubrovniku darovao poznati engleski arheolog Sir Arthur Evans.

Šest glagoljaških inkunabula

Knjiga od trenutka kad se tiskom umnožava postaje atraktivan proizvod. Zato se u izdavaštvo i trgovinu knjigom uključuju bogati građani, videći u tome svoj probitak. Prvo izdanje Brevijara zagrebačke crkve (Breviarium secundum usum ecclesie Zagrabiensis) tiskano je u Veneciji 1484, na trošak zagrebačkog biskupa Osvalda, u radionici znamenitoga tiskara Erharda Radtolda, koji je iz Njemačke došao u Veneciju; drugo izdanje tiskano je 1503, a financirao ga je knjižar iz Budima Ivan Pap. Slijedi krasno izdanje Misala zagrebačke crkve, započeto 1509, a dovršeno 1511.

Hrvati su, dakle, dali velik doprinos tiskarstvu na samu njegovu početku. U Europi su oni prepoznati, i priznati, kao vrsni majstori nove umjetnosti: tiskaju latinskim jezikom i latiničkim slovima, ali i grčkim jezikom i pismom. No i kod kuće se osjeća potreba za knjigama, koju može zadovoljiti samo novi izum njihovih umnažanja. Glagoljaši su otisnuli šest inkunabula. Hrvati imaju i tri latiničke inkunabule: najpoznatija je lekcionar Bernardina Splićanina (1495), a zatim i dvije skromnije, ali ne manje zanimljive: obje tiskane oko 1490, sačuvane u jednom primjerku, mjesto tiskanja nepoznato, tiskar nepoznat: molitvenik, upravo Oficij Blažene djevice Marije i sedam pokorničkih psalama (101 list). Druga je oficij, s osam listova, a sadržava dvije službe: u čast svetoga krsta i u čast Duha Svetoga.

Prvi kip Gutenberga postavljen je u Njemačkoj – skulptura Bertela Thorvaldsena 1837. U Zagrebu, pedeset godina poslije, 1887. drugi u Europi, postavljen je spomenik Gutenbergu na pročelju Knjigotiskarskog zavoda Franje Rulića, u Jurišićevoj 7.

S mnoštvom podataka, lijepo napisana, krasno složena i prelomljena, postavivši, ali i riješivši mnoge zagonetke, izazovna je knjiga Nevidljiva tipografija (I, 2012; II, 2016) Frane Para, slikara-grafičara i proučavatelja grafičkih postupaka i vještina, o davnoj knjigotiskarskoj prošlosti i o slobodnoj grafici danas. Projektirao je i pomogao izgraditi drvenu prešu na kakvoj je Gutenberg tiskao svoju Bibliju. Na toj preši glagoljskim slovima, ručno složenim, za trajanja Ročke glagoljske akademije polaznicima škole pokazuje i prešu, i postupak tiskanja, i otisak koji povezuje više od pola tisućljeća umijeća tiskanja i proizvodnje knjiga. Sličnu je prešu projektirao i izveo i Bogdan Solić, sin Josipa Solića, koji je 1971. u pergamenu uvezao cijelu nakladu hrvatskoga prvotiska glagoljskog Misala iz 1483. godine (2050 numeriranih primjeraka). Nekoliko je puta ta preša bila izložena u Knjižnici HAZU, pa i prigodom izložbe Johannes Gutenberg i slavenski svijet. Hrvatski grafički radnici pokrenuli su 1909. časopis Gutenberg, odlično uređivan, ali nažalost kratka vijeka. Poslije je pokrenuta Grafička revija, koja je bila dužega vijeka (1923–1943), u kojoj su znanstvenim i stručnim prilozima surađivali znanstvenici, povjesničari tiskarstva, grafički stručnjaci, ali i slagari, tiskari i knjigoveže.