Demonizam ratničke psihe

Pulski prozaist i pjesnik Radenko Vadanjel – autor romana Dnevnik besposličara (2006), zbirke priča Mišomor za rođake (2013) i dviju knjiga pjesama – dodao je svojoj proznoj dionici kratki roman / dulju novelu intrigantna naslova: Zdravo, dragi ubojice!. Što se krije u enigmi toga paradoksalnog iskaza, romana ostvarena u formi najbližoj psihološkom trileru, dok tematizira sadržaje koje svrstavamo u ono široko područje što ga obično nazivamo posljedicama rata?

Roman je realiziran u dvije fabularne linije: u jednoj je protagonist, istodobno i pripovjedač u prvom licu jednine, bezimeni muški lik (on), već petnaestak godina „izmješteni lovočuvar najveće državne šume na krajnjem sjeveru zemlje“, nastanjen u kući na osami uz rub šume; u drugoj događajnoj liniji pripovjedač je u trećem licu jednine (tzv. sveznajući), glavni je lik bezimena žena (ona), koja izdaleka putuje vlakom (15 sati!) u svoj rodni kraj, prelazi državnu granicu i dospijeva u grad u kojem je prije petnaestak godina radila kao zubna tehničarka. Kao što nema imenā likova, nema ni toponima, nego je sve svedeno na opće imenice, opise koji se mogu odnositi na predjele bilo gdje u svijetu pa se čini da svaki čitatelj za sebe može upisivati osobna imena, mjesta radnje i vrijeme njezina zbivanja i da tako tekst dobiva neke karakteristike univerzalnosti. No u romanu ima signala koji upućuju i na mogući drukčiji, konkretniji način čitanja (za koji odgovornost preuzima čitatelj): protagonistica se na graničnom prijelazu osjetila „ugroženom i zaskočenom“ vidjevši „predimenzionirani grb i zastavu“ države u koju ulazi, jer ta država „više nije bila njena, već njihova, neprijateljska“: „Sve su novonastale, male države, stvorene raspadom bivše, (…) težile vlastitoj čistoći, vjerskoj i nacionalnoj, tako da je kraj u kojemu je odrasla odjednom za nju postao neprijateljski, i ona je u njemu za većinu preostalih stanovnika bila vrijedna najvećeg prezira.“

Izd. Sandorf, Zagreb, 2017.

Fabularne linije teku naizmjence, od poglavlja do poglavlja, i ta se kompozicijska mehanika dosljedno provodi od početka do kraja romana. Protagonisti tih dviju paralelno vođenih priča u jednom će se trenutku (za roman, naravno, najvažnijem) susresti. U tekstu je taj susret opisan dvaput, u prvom i završnom poglavlju: u prvom je viđen očima muškog lika, koji iz „prve ruke“ opisuje kako je u svojoj kući slučajno uspio izbjeći prijetnju sjekirom pa nožem usmrtiti ženu koja ga je napala, a u posljednjem sveznajući pripovjedač opisuje ženu koja se potajice uvukla u kuću, udarala sjekirom po postelji, a onda shvatila da je udarala u prazno i sama postala žrtva. Takav raspored poglavlja, gdje se siže ne poklapa s fabulom, omogućuje autoru da postupno razvija priču povećavajući neizvjesnost i pojačavajući napetost pripovijedanja. To ubojstvo u samoobrani kojim roman započinje čvorišna je njegova točka, u kojoj se susreću njegov početak i njegov kraj. Kraj je izražen ženinom fizičkom smrću, kojom se dokida njezina dugogodišnja potraga za sinovim ubojicom; s druge pak strane otvara se priča o povijesti te potrage ispunjene prerastanjem duboke majčinske boli u slijepu i posvemašnju mržnju ne samo prema ubojici nego i prema zemlji i narodu kojem on pripada, i na koncu neispunjenoj žudnji za osvetom.

I za protagonista je romana čin ubojstva početak – pokretanje unutarnjeg imperativa da dozna tko stoji iza žene koja ga je pokušala ubiti, jer on u tom času ne prepoznaje u njoj osobnu osvetnicu, nego je vidi kao oruđe nekog moćnika iz grada. Nekoga od onih koji su „za posljednjeg rata ogrezli u vlast, preobrazili se u nevidljive sablasti“, kojemu se zbog nečega zamjerio pa sada mora strahovati za svoj život premda je rat odavno završio. U svjetlu činjenice da se Vadanjelov protagonist liječi antidepresivima (makar i u smanjenim dozama) njegovo se ponašanje i postupci – osjećaj da ga netko stalno uhodi i promatra, da posvuda vidi opasnosti i prijeteće signale, da je uvjeren kako ga netko progoni i prijeti mu smrću – mogu shvatiti kao posljedica maničnih stanja i akutne rastrojenosti koji su mu konstatirani još u ratu te poratnih tjeskoba i paranoja. Sve češće osjeća „ogromne rupe u sjećanju, bljeskove zatomljenih slika, bez reda i smisla“, i on se, „kao probuđen iz sna“, postupno počinje prisjećati vremena kad je bio vojnik i ratovao. Iz tih slika ispunjenih destrukcijom, iz duboke tame podsvijesti izranja i ona ključna situacija iz njegove prošlosti i on počinje osvješćivati zločin što ga je počinio u ratu. U nekom pohodu „čišćenja terena“ sa svojom postrojbom, u okruženju sveopćeg nasilja i bezumlja u kojem je bio „promatrač koji svjedoči tuđoj nesreći“, učinio je nešto što nitko nije očekivao, pa ni on sâm – ubio je u zbjegu troje „njihove“ djece, „tek tako“:

„Nisam mogao točno odrediti trenutak kada sam odlučio osvetiti se. Nisam imao posebna razloga da se oprobam u ubijanju. Osjećaj manje vrijednosti? Jedino to. Svako malo netko bi me podsjetio na tu strašnu činjenicu, podsmjehujući se, samo tako, iz čista mira, iz dosade, natrljavši solju ljutu ranu, i ja nisam imao prava odgovora, nikada nisam umio pravo se izjasniti. (…)

Trebao sam se dokazati, samo to, i ništa drugo. Želio sam da me konačno prihvate kao svoga, da me shvate ozbiljno. Želio sam ih zadiviti, ostaviti nijeme, bez daha. Učinio sam to, pucao sam na njih [djecu] kao na sitni okot koji skviči iz smrdljive jazbine. Bilo je jednostavno.“

Vadanjelov kratki roman Zdravo, dragi ubojice! zanimljivo je ispisana i okrutna priča o nepredvidivosti i demonizmu ljudske psihe u ratnim okolnostima.