Bez uljepšavanja

Tena Štivičić u Hrvatskoj se i Sloveniji u kratkom vremenu proslavila dramom Tri zime o zagrebačkoj obitelji koja 1945, 1990. i 2011. doživljava uspone i padove poput zemlje u kojoj živi. Uz kasnije nagrade, Marula i HDDU-a, Štivičićeva je 2015. dobila internacionalno vrijednu nagradu za dramske spisateljice Susan Smith Blackburn Prize. Nakon njemačke praizvedbe u Bambergu, premijeru druge njemačke interpretacije Tri zime u Freiburgu postavio je 17. veljače, pred prepunim gledalištem, tamošnji novi intendant Peter Carp.

Već u prvim minutama predstave kazališni zbor u partizanskim odorama uvjerava odličnim izgovorom hrvatskog. Ali jednostavna scena i snažan temperament kojim glumci gotovo tijekom cijele predstave vladaju scenom podsjećaju na slične izvedbe u Gavelli ili ZKM-u. Nažalost glumci imena neoprezno izgovaraju Maako, Milozević, Dun-ja, a i njemački nas prijevod prezimena obitelji Kralj u König, da bi se shvatio štos Aleksandra Kralja, brzo vraća u zapadnoeuropsko podneblje.

Jedna od nepotrebnih „edukativnih“ scena
Snimio Rainer Muranyi

Skokove u razdobljima koje glumci kontroliraju pomicanjem pokućstva praćeni su sentimentalnim glazbenim ulomcima i natpisima godina. Pogotovo neke od edukativnih scena nepotrebne su, kao primjerice ona u kojoj obitelj sjedi pred televizorom uživo prateći jedan od ključnih događaja tijekom raspada Jugoslavije. Pokušavajući objasniti stranoj publici da se stvar u jednom trenutku samo slomila. Dok većina naše publike zna da je raspad trajao godinama, ili barem svih osamdesetih, ta scena onim neovisnima ne znači ništa (koji Kučan, koji Račan, kakav kongres, tko je uopće osim Tita vladao Jugoslavijom) i nepotrebno dulji dramu. Pa i činjenica da Hrvatska ulazi u EU samo zbunjuje neupućenu publiku jer ona tek postavlja pitanja poput: tko je od Jugoslavena u Europskoj Uniji? Srbija, Albanija? Gdje započeti! Nepotrebne scene su, uz naglašenu ludost Karoline, ona kad ona Alisi govori da njoj kuća pripada (kasnije to svejedno saznajemo), a još više scena grudanja snijegom. Zima je, znamo, jedna od tri.

Da se u ovim krajevima unatoč geografskoj blizini ipak ne zna mnogo o hrvatskoj povijesti svjedoči i članak iz lokalnih novina koji nagoviješta da će mnogi gledatelji nakon predstave vjerojatno prvo prolistati povijesne činjenice, primjerice one o lomu između Staljina i Tita. Možda je zbog toga intendantu bilo vrlo teško izbaciti išta od teksta, pa predstava s pauzom traje gotovo tri sata i dobiva epski format koji ipak ne zaslužuje. Ali iz pogleda dijaspore, koja u većini scena može povući paralele iz svog života ili obiteljskog stabla, tri sata i nisu mnogo za rezimiranje posljedica povijesti na vlastitu sudbinu. Gdje smo mi bili za vrijeme Četrnaestog kongresa?

Prikazano nije ništa pretjerano, nije uljepšano, onako je kako je, prosječno, u većini prosječnih obitelji, objašnjavam pratnji. Predstava ima nešto umirujuće, a švicarska slavistica me s pravom ispravlja u „nešto utješno“. Kritizira da scena nije moderna, ali mislim da nije pretjerano kostimirana i snalazi se s vrlo malo rekvizita. Jedino televizor nepotrebno, isto kao u ovdje nedavno prikazanu krimiću o Splitu, prikazuje uglađenoga političara ispred shizofrenične pozadine. A mladenka poslije pred njim pleše prema nekom spotu turbofolka.

Majka Maša, neprevedena prezimena Kos, kaže da ne razumije kćeri i svijet, ali to svojom glumom njemačka televizijska glumica poznata iz serije Turski za početnike ne pokazuje. Otac Vlado u njemačkoj je izvedbi blag i utješan, čak i kad optužuje kćer da ga je često šokirala, prvo udajom za crnca, a još više stalnim produživanjem boravka u inozemstvu. Desetljećima smo skrivali identitet, a sad je odjednom važan, kaže jedan od likova i ovdje se otvara paralela prema Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata sve do danas, kad je nakon duge šutnje odjednom aktualno doba njemačke jake desnice i stvaranja ministarstva domovine.

Pomirljivo djelo tako i završava, svatko dobiva što zaslužuje. Tako nam u zadnjoj sceni požrtvovna sluškinja Monika pomirljivo priča o svom silovanju, dok je njezin silovatelj u iseljeništvu. Njihova spretna kći Ruža zakržljalih stopala cijeloj je obitelj omogućila život u gradskoj vili, paralelno je njezin ljubavnik završio na Golom otoku. Njezina strpljiva kći Maša zbrinula je kuću i kćer, dok je njezin iskreni muž Vlado istovremeno dobio svoj mir. Njihova snalažljiva kći Lucija udajom za tajkuna spašava vilu i konačno, iako najmlađa, uspijeva, dok njezina dobrodušna sestra Alisa dobiva potvrdu svoje odluke odlaska u inozemstvo.

Pljesak je dug, publika oduševljena. I na drugim licima dijaspore vidim olakšanje. Hvala Teni Štivičić što nam želi reći da su samo vrijeme, politika i društvo krivi za našu sudbinu, što smo zahvaljujući njezinoj visokoj nagradi barem na tri sata postali tema u ovoj velikoj zemlji, što se nismo u jednoj minuti morali sramiti svoga podrijetla i što nas je podsjetila na to da ne moramo plesati na svakoj svadbi.