Bespuća političke ljevice

Politološki pojmovi ljevica i desnica već su odavno ispražnjeni od sadržaja koji su ih određivali krajem 18. stoljeća, u vrijeme stjecanja neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država i izbijanja Francuske građanske revolucije. To je bilo doba intenzivnih filozofskih rasprava te svjetonazorsko-političkih prepirki i razdora između „progresivaca“ i „konzervativaca“. U međuvremenu je dihotomija lijevo – desno bitno izgubila na smislenosti. Unatoč tomu i dalje služi za označavanje određenih svjetonazorskih pozicija. Vlastitih ili onih drugih.

Zanimljivo je primijetiti da se danas u Hrvatskoj mnogi političari i pripadnici građanskih udruga jasno i javno deklariraju „ljevičarima“, dok se neusporedivo rjeđe netko javno izjasni „desničarom“. Mnogi koje su drugi svrstali među „desničare“ sami se ne osjećaju takvima. Nekoga ili nešto označiti desnim jest etiketiranje koje smjera diskreditiranju političkih neistomišljenika i njihovu eliminiranju iz medijskog i javnog prostora. Samozvani „ljevičari“ (razumije se, ne svi, nego velik dio njih) smatraju se moralno, intelektualno i kulturno superiornima te s „desničarima“ uglavnom ne žele ulaziti u razgovor, izbjegavaju svaki demokratski dijalog i argumentiranu polemiku.

Upravo o tome bilo je riječi na tribini Trećega programa Hrvatskog radija naslovljenoj Izbjegava li ljevica dijalog i polemiku s ideološkim neistomišljenicima?, koja je održana 15. veljače u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Na tribini, koju je izravno prenosio Treći program, govorili su: Marija Selak, filozofkinja i bioetičarka s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Denis Kuljiš, novinar i publicist, te Igor Peternel, stručnjak na području ekologije i biomedicinskog inženjerstva, potpredsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora. Moderator je bio Boris Havel. Ne bi smjelo ostati nespomenuto da je nekoliko predstavnika ljevice odbilo poziv na sudjelovanje, čime su, makar i ne htijući, posvjedočili o opravdanosti teme.

Nekoliko predstavnika ljevice odbilo je poziv na sudjelovanje, čime su posvjedočili o opravdanosti teme
Arhiva Knjižnice Bogdana Ogrizovića

U uvodu se čulo da nakon što je postalo jasno kako su radnička prava znatno bolje zaštićena na kapitalističkom Zapadu nego na komunističkom Istoku, glavna tema ljevice – društvena ravnopravnost na temelju raspodjele materijalnih resursa – više ni ljevičarima nije bila zanimljiva. „Ljevica se kroz nevladine udruge prikopčala na proračunska sredstva koja uplaćuju kapitalisti, radnici i seljaci te se usredotočila na svjetonazorske i ideološke teme drukčijeg sadržaja: potkopavanju tradicionalnih vrijednosti, takozvanoj ‘rodnoj’ ravnopravnosti, uvođenju uniseks zahoda na sveučilišta, očuvanju okoliša na Antarktiku, propagiranju anacionalnog kozmopolitizma, suzbijanju domoljublja, kvazipacifizmu, pravima seksualnih manjina ili liberalizaciji droga.“

Zatim je voditelj Boris Havel govorio o drastičnom fenomenu na ljevici koji se događa u SAD-u, gdje se dio lijevo-liberalnih političara i aktivista nazvao „Antife“ te ustrajno izbjegavaju polemizirati s konzervativnim akterima; štoviše, utječu se nasilju da bi ih spriječili u javnim nastupima na sveučilištima, u medijima i drugdje.

Na to je Marija Selak rekla da nasilje koje provodi dio „ljevičara“ proizlazi iz okolnosti da oni svoju polazišnu poziciju smatraju moralno superiornom jer zagovaraju jednaka prava za sve ljude. „Ako se netko ne slaže s vama, a vi ste ljevica i ‘Antifa’ te samim time nositelj apsolutnog dobra, dok je druga strana nositelj apsolutnog zla; smijete upotrijebiti nasilje“, objasnila je Marija Selak razmišljanja koja dolaze s ljevice, argumentirano ih opovrgnuvši.

„Ono što sada imamo jest sukob mišljenja koji najviše nalikuje na stare borbe ikonoklasta i ikonodula u Bizantu“, rekao je Denis Kuljiš te nastavio: „To su sve ‘doktrinari’ koji smatraju da imaju povlašten položaj u odnosu na istinu. Na ljevici je to posve isto kao i na desnici: ‘doktrinari’, i jedni i drugi, nikad nisu spremni na dijalog, njihova su stajališta uvijek manifestna.“

Govoreći o Istanbulskoj konvenciji Igor Petrenel napomenuo je da ju ne prihvaća polovica država Europske Unije te je dometnuo da se mnogi zalažu za tu konvenciju između ostaloga i zato što bi bili obilato financirani za nadgledanje njezine provedbe. „Mislim da je to vrlo perfidan dokument u kojemu se mnogo toga skriva iza plemenite misije zaštite žena od nasilja“, rekao je Peternel i javnosti uputio pitanje: „Zašto nitko od tih ljevičara ne prihvaća prijedlog da se sve pozitivno iz Istanbulske konvencije ugradi u hrvatske zakone, a izostavi ono što je prijeporno u pitanjima roda i spola?“

Gorljiva i borbena nastojanja ovdašnjih lijevo-liberalnih krugova da Istanbulska konvencija bude ratificirana objasnila je Marija Selak: „Onaj tko vlada nad pojmovima i tko ima u svome arsenalu pozitivne pojmove, taj odlučuje tko je dobar, a tko loš, tko je za nasilje, a tko protiv, tko je antifašist, a tko fašist – taj vlada i društvom, taj piše udžbe­nike i provodi svoje ideje u obrazovanju i na svim drugim razinama, a onda to može i politički kapitalizirati.“

Na tribini je k tome bilo riječi o odnosu ljevice i desnice u Mađarskoj i Njemačkoj, o Viktoru Orbánu i Angeli Markel, o problemima s priljevom i integracijom izbjeglica iz bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja te o nizu drugih tema. Tribina je završila gorljivom raspravom u kojoj je sudjelovao auditorij u posve ispunjenoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.