Žmegačeva četiri grada

Da je ovo djelo, kako u predgovoru navodi autor Viktor Žmegač, „uglavnom neprikladno“ kao turistički vodič, razumije se po sebi. Neprikladno je već i stoga što se u nabujaloj produkciji putne literature vjerojatno teško mogu naći primjeri da se u korice jedne knjige – vjerojatno uz iznimku naslova poput Europe in four days – stavljaju tekstovi o Parizu, Beču, Pragu i Berlinu, „destinacijama“ o kojima se lako mogu pronaći bezbrojne pojedinačne publikacije bedekerskog tipa. Pogled na podnaslov – Kulturološki obzori – upućuje na pravu autorovu intenciju, na namjeru da, kako također naglašava u predgovoru, upozori „na poveznice i mnoge činjenice koje nisu opća mjesta publicistike“.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

U tom smislu napomena „uglavnom neprikladno“ dobiva drukčije značenje: knjiga je, naime, itekako prikladna za putnike što o često posjećivanim i opisivanim gradovima žele doznati više od informativno-impresionistički prezentiranih toposa što se odnose na njihove arhitektonske, trgovačke, gastronomske ili neke druge osobitosti. Riječ bi dakle bila o zahtjevnim putnicima koji se, primjerice, ne dive samo tehničko-urbanističkoj izvedbi pariških bulevara ili bečkog Ringa i blještavilu njihovih izloga nego se jednako tako pitaju koja je svrha tim mjestima bila namijenjena u ranijim razdobljima, koje su (kulturno)povijesne okolnosti dovele do njezine prenamjene i kako funkcioniraju u našoj suvremenosti. Razumije se da je knjiga podjednako prikladna i za sve one koji žele steći ili produbiti znanja o kulturnoj povijesti nama važnih gradova, gradova iz kojih su dolazili i još uvijek dolaze (a nedvojbeno će i ubuduće dolaziti) bitni poticaji našoj kulturi.

Središnjim se pojmovima Žmegačevih kulturoloških eseja – kako bi se tekstovi o četiri europske metropole mogli vrsno odrediti – dakle trebaju smatrati „kultura“ i „povijest“. Pojmovi su to ujedno na čiju važnost i sam autor u predgovoru upozorava, no razmatranja o njima u istom mahu otklanja kao „suvišna“, nedvojbeno i stoga što je svoje stavove o njima razjasnio već u brojnim ranijim prigodama. I pisac ovih redaka, kao Žmegačev učenik, može o tome posvjedočiti i podsjetiti na njegovo dugogodišnje ustrajno i temeljito bavljenje brojnim aspektima teorije i povijesti kulture.

U tom kontekstu valja ponajprije podsjetiti na to da je Žmegač, kao jedan od vodećih hrvatskih književnih znanstvenika, već zarana stekao međunarodnu afirmaciju, u prvom redu metodološkim uvidima u povijest književnosti i kulture te – u skladu s tim uvidima nastalom i u suautorstvu s brojnim stručnjacima s njemačkoga jezičnog područja napisanom – šestosveščanom poviješću novije njemačke književnosti (Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, 1978–1984). Premda je u istraživačkom radu naglasak stavljao na teme iz povijesti njemu dviju jednako bliskih kultura, njemačke i hrvatske, Žmegač nije zastajao na njihovim granicama, nego je svoju upućenost u isprepletenost europskih kulturnih tradicija višestruko dokazivao u komparativnim studijama poput onih o poetici europskog romana (Poetika romana, 1987; Der europäische Roman, 1990). Kako se u svojim brojnim radovima, ali jednako tako i u nizu javnih istupa, suvereno kretao između raznih nacionalnih književnih tradicija, svojega primarnog objekta istraživanja, tako je s velikim umijećem i znanjem pisao i o povijesti europske glazbe i ostalih grana umjetnosti te o raznim drugim aspektima povijesti kulture i civilizacije, s naglascima na povijesti filozofije.

Upravo se sintetički strukturirane studije s različitih područja europske kulturne povijesti mogu označiti kao okosnica Žmegačeva rada u posljednjih dvadesetak godina, spomenuti valja samo najpoznatiju od tih knjiga, veliku povijest kulture njemačkoga govornog područja pod naslovom Od Bacha do Bauhausa (2006). Ništa se manje važnima ne čine sinteze autorova dugogodišnjeg bavljenja fenomenom fin de sièclea u austrijskoj metropoli (Bečka moderna, 1998, ²2012), glavnim tokovima europske glazbe (Majstori europske glazbe, 2009) ili pak modernističkim i avangardističkim tendencijama u likovnim umjetnostima (Strast i konstruktivizam duha. Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća, 2014).

Tom nizu – vrlo inventivno koncipiranih – kulturnopovijesnih knjiga Žmegač sada dodaje raspravu u kojoj na primjeru četiriju, u mnogočemu različitih europskih urbanih središta pokazuje kako su opća politička, društvena i kulturna kretanja utjecala na njihov razvoj i kako su se u njima oblikovale pojave koje su, formirajući specifične lokalne kulturne fenomene, u mnogočemu uspijevale utjecati i na sveukupni razvoj europske kulture.

Pariz od gotike do egzistencijalizma

Svakom od četiriju eseja Žmegač daje podnaslov koji upućuje na postavke od kojih polaze i oko kojih se razvijaju njegove analize o – prema njegovu viđenju – bitnim kulturnopovijesnim prinosima odabranih gradova. Prikaz Pariza tako povezuje s dvjema kulturnopovijesnim periodizacijskim oznakama koje se odnose na fenomene što trajno obilježuju sliku francuske metropole u svijesti obrazovanih ljudi našeg vremena – s jedne strane na gotički stil gradnje razvijenoga srednjeg vijeka u skladu s kojim je izvedena i najpoznatija pariška građevina, katedrala Notre-Dame, s druge pak na egzistencijalizam, jedan od središnjih filozofskih pravaca 20. stoljeća, koji je iznimne dosege ostvario upravo u Parizu i potom – šireći svoj utjecaj iz francuske metropole – obilježio suvremeno mišljenje i umjetničko stvaranje u globalnim razmjerima.

Taj postupak autorove analize, izdvajanje težišnih kulturnopovijesnih fenomena ili pak iznimnih ličnosti u kojima se takve pojave otjelovljuju, nije dakako svrha po sebi. Autor ih sebi svojstvenim načinom povezuje sa suvremenim i kasnijim pojavama i strujanjima što svjedoče o njihovoj iznimnosti, među inim i tako da „historijski život odabranih gradova prikaže u zrcalu književnih i drugih umjetničkih djela“. Već prvi primjer, grandiozna sakralna građevina što je nekoliko stoljeća nastajala u središnjem dijelu Pariza, pruža mu izvrsno ishodište za kulturnopovijesne reminiscencije: dok su ranonovovjekovni teoretičari gotički stil gradnje smatrali barbarskim jer, kako su isticali, nije bio u skladu s novouspostavljenim kanonima koji su se pozivali na zakonitosti antičke estetike, istaknuti su predstavnici ranog razdoblja moderne, ponajprije predromantičari i romantičari, isticali iznimnost i osebujnost gotičkih građevina u opreci prema prevladavajućem klasicističkom ukusu vremena.

Rani primjer toga epohalnog preokreta u estetskoj diskusiji Žmegač uočava u antiklasicističkim raspravama mladog Goethea iz 1770-ih u kojima se slavi genij srednjovjekovnoga graditelja strasburške katedrale. Ta razmišljanja, nastala neposredno prije početka Goetheova rada na Patnjama mladog Werthera, u mnogočemu anticipiraju francuski roman objavljen pedesetak godina poslije, roman čijim se središnjim likom, u prenesenom smislu, može smatrati upravo pariška prvostolnica: Notre-Dame de Paris (1831–1832) Victora Hugoa, u nas u prijevodu objavljivan pod naslovom Zvonar crkve Notre-Dame. U toj monumentalnoj proznoj fresci srednjovjekovnog Pariza, u kojoj se zbivanje oko središnjih likova u okružju znamenite katedrale na simbolički način prepleće s gibanjem velegradskoga mnoštva, jasno se ističe kako rogobatnost njezine forme u potpunosti korespondira s romantičkim protivljenjem klasicističkom normativizmu. Ili, kako to plastično formulira Žmegač: „Romantički stil ovdje svojom prenapregnutom sintaksom želi biti svojevrsna književna gotika.“

Upravo poveznice te vrste, upućujući na glavne tijekove europske opće i kulturne povijesti, zorno predočuju razvitak Pariza u raznim njegovim segmentima. Tako napomenu o ranom formiranju triju gradskih središta – jezgru s otocima na Seini kao sjedištu crkvenih vlasti, desnu obalu s trgovačko-obrtničkim sadržajima, potom i sjedištem svjetovnih vlasti, te lijevu obalu s obrazovno-kulturnim ustanovama među kojima se ističe sveučilište Sorbona – autor dosljedno dopunjuje i razrađuje na nizu kasnijih političkih odluka, graditeljskih intervencija ili pak strujanja u umjetnosti i filozofiji. Premda često u konfliktnom suodnosu, ta tri središta ipak nisu mogla jedno bez drugoga i upravo se u tome njihovu prožimanju, ističe Žmegač pozivajući se na Hugoa, očituje cjelovitost grada.

Postojani uspon Pariza podudara se s konsolidiranjem kraljevske vlasti i njezinim povratkom u grad nakon pobjede nad Englezima u Stogodišnjem ratu, dakle na pragu ranoga novog vijeka, razdoblja u kojem Pariz postaje središte centralistički uređene apsolutne monarhije, kolijevke buduće nacionalne države. Pokušavajući odgovoriti na pitanje što je odlučno pridonijelo tomu da upravo Parizu pripadne položaj neupitnog središta Francuske, i to usprkos asimetričnosti njegova položaja prema ostatku zemlje, Žmegač u prvi plan stavlja sustavna nastojanja francuskih elita za stvaranjem centralističkoga modela upravljanja državom, pri čemu je vlast, a s njome i raznolike kulturne i gospodarske funkcije, usredištena u Parizu.

Uspon francuskog jezika

Kako su se razni aspekti toga kompleksnog procesa očitovali u kulturi, autor prikazuje na jedinstvenom primjeru kodifikacije modernoga francuskog jezika na kojem, primjerice, već u 17. stoljeću nastaju vrhunska književna djela (Corneille, Molière) i filozofske rasprave (Descartes). Tim umjetničkim i intelektualnim vrhuncima prethodila su na prijelazu iz srednjega u rani novi vijek zalaganja političkih i vojnih elita da se jednom od pokrajinskih narječja dade prednost, a izbor je, zacijelo ne slučajno, pao na idiom koji se govorio u Parizu i okolici. Dobivši legitimitet dvorskih krugova, francuski jezik postupno se širio i u intelektualnu sferu u kojoj je, dakako, dominirao učeni latinski jezik, potom i u književnu produkciju koja će s vremenom, držeći se klasicističkih načela i nastojeći povezati antičke s domaćim tradicijama, dosegnuti neupitne europske vrhunce i postati uzorom usporedivim nastojanjima u drugim nacionalnim sredinama.

Žmegač jasno upućuje i na činjenicu „da u Parizu nije bilo samo velikih zasluga“ nego jednako tako „i političkih i vjerskih obračuna koji odgovaraju današnjoj predodžbi o krvavu teroru“. Kao primjere navodi Bartolomejsku noć, stravičan događaj iz ljeta 1572, kada su na zvjerski način ubijene tisuće hugenota, francuskih protestanata, te sudbinu kralja Henrika IV. četrdesetak godina poslije, vladara koji nije samo snažno pridonio svekolikom kulturnom i gospodarskom razvoju Pariza nego se, nesklonim prilikama unatoč, odlučno založio za političku i vjersku toleranciju i zbog takva javnog djelovanja i sam bio nasilno uklonjen s prijestolja atentatom 1610. (Prilika je to ujedno da autor uvrsti jednu od svojih brojnih kulturnopovijesnih reminiscencija: vjerska i politička nesnošljivost u Francuskoj potkraj 16. i početkom 17. stoljeća navest će desetine tisuća hugenota da prebjegnu u Njemačku, napose u Prusku i njezin centar Berlin, čijem će kulturnom i gospodarskom usponu u sljedećim stoljećima bitno pridonijeti.)

Paradoksalnom se, kako Žmegač ističe, može smatrati okolnost što su sljedećih pedesetak godina, sve do intronizacije Luja XIV. početkom 1660-ih, francuskom političkom scenom čvrstom rukom vladala dvojica kardinala, Richelieu i Mazarin: ti crkveni dostojanstvenici nisu promicali interese rimskog pape nego su štoviše dalje poticali različite oblike nacionalnoga jedinstva, posebno u kulturi, tako da Pariz u 17. stoljeću nije samo konačno učvrstio poziciju apsolutnog središta Francuske nego je postao i središtem iznimne klasične kulture. Vrijeme je to u kojem ne djeluju samo veliki književnici i filozofi nego nastaju i važne kulturne i znanstvene institucije poput Francuske akademije i nacionalnog kazališta (Comédie Française).

Duboki duhovni potresi

I u prikazu daljih bitnih postaja u povijesti umjetnosti, znanosti i mišljenja u Parizu Žmegač precizno upućuje na njihovu prepletenost s društvenim i političkim silnicama vremena – od emancipacijskoga prosvjetiteljskog pokreta 18. stoljeća, koji je upravo u francuskoj metropoli dao zacijelo najvažnije prinose (Voltaire, enciklopedisti) i potaknuo duboke društvene promjene s vrhuncem u revoluciji 1789, preko raznolikog mnoštva kulturnih tendencija 19. stoljeća (romantizam, realizam, modernistička strujanja), kada Pariz, nakon privremene njemačke prevlasti u europskoj kulturi (Goetheovo doba!), postaje neupitnim „glavnim gradom Europe“, pa sve do jednako tako bogatih, na europskom i globalnom planu silno utjecajnih dostignuća pariških umjetnika, znanstvenika i mislilaca u 20. stoljeću, pri čemu se kulturna pozornica francuske prijestolnice sve više internacionalizira i na njoj sve više stranaca zauzima zapažena mjesta (Salvador Dalí, Luis Buňuel, Max Ernst, Samuel Beckett, Eugène Ionesco…), a istodobno sve veće značenje dobivaju novi kulturni formati, ponajprije oni pogodni za recepciju u krugovima široke publike.

Velik luk pariške kulturne povijesti autor, kako i najavljuje u podnaslovu, zatvara osvrtom na jedno od najutjecajnijih filozofskih strujanja 20. stoljeća, francusku varijantu egzistencijalizma koja se, nastala u radnim kabinetima filozofa i pisaca, ubrzo proširila u medijima, na sveučilištima i u kavanama te – postavši „dio ili ferment životnog raspoloženja poratne generacije intelektualaca, a u pojednostavljenom obliku i krilatica novih boema“ – izazvala duboke duhovne potrese. Stavljajući u središte svega egzistenciju čovjeka koja prethodi esenciji, to filozofsko shvaćanje, odbacujući vjerovanje u metafizička uporišta, shvaća čovjeka kao autonomno i ujedno proturječno biće, biće koje sâmo mora „odgovarati za svoje odluke i svoj izbor u moralnim dvojbama koje su neodvojive od svijesti o konačnosti života, bítka u sjeni ništavila“. Dvojica glavnih predstavnika filozofije egzistencije, Jean-Paul Sartre i Albert Camus, spomenute egzistencijalne dvojbe tematizirali su i u svojim književnim djelima: „Ako se egzistencija uopće osniva na antimetafizičkoj pretpostavci da je bítak po svojoj naravi besmislen“, ističe Žmegač Camusovo gledište, „primjereno je govoriti o njezinoj ‹apsurdnosti›“; jedan je od ljudskih izbora, poentirano zaključuje autor svoje razmatranje o egzistencijalizmu, „naći svoje mjesto u apsurdnom svijetu, ne prepuštajući se ipak ­kaosu“.

Razmatranje o Parizu Žmegač zaključuje kratkim osvrtom na šezdesetosmaške nemire koji nisu, kako naglašava, ostvarili svoje proklamirane intencije, no „kritikom konzervativnih institucija i preživjelih društvenih konvencija“ njezini su nositelji „pospješili reforme društvenog ponašanja, pogotovo na onim područjima koja su bila obilježena tradicijskim zabranama, tabuima“.

Beč između Habsburga,
Mahlera i Freuda

U podnaslovu drugoga, bečkog, eseja ne ističu se kulturnopovijesni pojmovi kao u eseju o Parizu; karakterističnima za svoje gledanje na kulturnu povijest austrijske metropole Žmegač navodi tri imena: prvo je skupno i označuje dinastiju Habsburg, koja je od kasnoga srednjeg vijeka sve do 1918. vladala prostranim srednjoeuropskim carstvom i bitno pridonijela razvitku njegove prijestolnice Beča, druga dva odnose se pak na dvije genijalne ličnosti koje u umjetnosti (Gustav Mahler) i znanosti (Sigmund Freud) nisu obilježile samo prekid s tradicionalnim praksama na područjima svog djelovanja nego su jednako tako, potaknute kreativnom atmosferom bečkog fin de sièclea, bitno utjecale na nastajanje modernističkih paradigmi u europskim razmjerima.

Autor s pravom upozorava na niz sličnosti dunavske s metropolom na Seini: kulturna dominacija u odnosu prema ‘provincijskim’ gradovima, položaj političkog središta s pripadnom imperijalnom aurom, reprezentativnost u graditeljstvu, magnetska privlačnost za stanovnike iz bliskih i dalekih krajeva, naposljetku i srodnost u današnjem statusu gradova koji, gledano iz turističke perspektive, slove kao „mjesta profinjene osjetilne kulture, od glazbe, zabave i erotike do gastronomije“, no s druge strane „oba grada imaju i drugo lice, koje nije vedro i nasmiješeno nego vrlo ozbiljno, usredotočeno na osvajanje novih duhovnih pothvata“. Nagovješćujući tu stranu Beča, Žmegač – koji je, kako je uvodno spomenuto, znatan dio znanstvenog rada posvetio upravo književnosti i umjetnosti bečke moderne – upućuje na silan utjecaj duhovnog radikalizma, nastala u austrijskoj metropoli, na suvremene tendencije u Parizu, prije svega u glazbi (Arnold Schönberg) i arhitekturi (Adolf Loos).

Kulturnopovijesno gledano, i uspon značenja Beča započinje u kasnom srednjom vijeku, kada Habsburgovci, učvrstivši vlast u srednjoj Europi (druga njihova linija će se popeti na španjolsko prijestolje i uspostaviti globalni imperij), počinju poticati raznolike kulturne djelatnosti, prije svih likovnu, glazbenu i scensku umjetnost u raznim njihovim vidovima. No za razliku od Pariza, kojemu od 15. do 19. stoljeća nisu prijetile opasnosti od inozemnih osvajača, austrijska prijestolnica je u ranom novom vijeku dugo strahovala od ekspanzivne politike Osmanskog Carstva, čije su je vojske dvaput uzaludno opsjedale (1529. i 1683). Unatoč tome, ambiciozni Habsburgovci, koji su ujedno bili i vladari Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, Beč su uporno gradili kao kulturnu metropolu tako da su pri njihovu dvoru djelovali veliki umjetnici, a snažno su poticali i razvoj bečkog sveučilišta. Među imenima brojnih umjetnika i znanstvenika koji su u dunavskoj metropoli djelovali u ranom novom vijeku ističu se slikar Giuseppe Arcimboldo i graditelj Johann Bernhard Fischer von Erlach.

Habsburgovci su, kako pokazuje Žmegač, i na pragu moderne, u razdoblju prosvjetiteljstva, uspijevali hvatati korak s vremenom, uvijek, dakako, u skladu s interesima njihove apsolutističke vladavine. Posebno se to odnosi na caricu Mariju Tereziju, koja je u duhovnom pogledu bila pod utjecajem francuskih i njemačkih prosvjetiteljskih mislilaca i čija dugotrajna vladavina nije bila obilježena despotskom iracionalnošću, kao u brojnih drugih monarha tog doba, nego je težila „da provodi načela naprednog, upravnog modernizma“. Njezini reformski zahvati poput zakona o općoj školskoj naobrazbi nailazili su na ogorčen otpor u konzervativnim krugovima, no Marija Terezija i njezin suvladar i sin, koji je kao car Josip II. stupio na prijestolje nakon majčine smrti 1780, nisu se dali zbuniti.

Vrhunac muzičke kulture

Žmegač s pravom upućuje i na krive ocjene starije historiografije, koja je Josipove modernizacijske reforme, na valu kojih je u habsburškim zemljama njemački uveden kao službeni jezik, tumačila kao izraz njemačko-austrijskog nacionalizma, pokušajem nasilne germanizacije; ta mjera, smatra autor, iskazivala je zapravo „politički racionalizam“ kojim se nastojala prevladati „rascjepkanost na teritorije, […] odijeljene jedne od drugih jezičnim zaprekama“. No ona ujedno upućuje na izazove s kojima su se višenacionalni imperij i njegov bečki centar od početka 19. stoljeća morali suočavati, prije svega na sve snažnije centripetalne težnje brojnih etnija i njihovih sve odlučnijih zahtjeva za emancipacijom.

Postupak izdvajanja težišnih kulturnopovijesnih fenomena ili pak iznimnih ličnosti u kojima se takve pojave otjelovljuju nije svrha po sebi. Autor ih povezuje sa suvremenim i kasnijim pojavama i strujanjima što svjedoče o njihovoj iznimnosti, među inim i tako da „historijski život odabranih gradova prikaže u zrcalu književnih i drugih umjetničkih djela“

U okrilju specifičnoga bečkog prosvjetiteljstva razvila se, naglašava autor, i nova forma civilnog ophođenja i kućnog druženja, čijim će se dalekosežnim znakom pokazati nastanak „muzičke kulture najviše razine u svijetu. Simboli su Joseph Haydn, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven, Franz Schubert.“ Tako zamašan glazbeni život, smatra Žmegač, temeljio se na dvama faktorima: s jedne strane na inovacijskom, zapravo demokratskom potencijalu koji se nadavao iz javne recepcije glazbe, ali i iz nastojanja vodećih kompozitora da u zahtjevni muzički slog unesu popularne primjese; drugo uporište iznimne muzičke kulture proizlazilo je iz mecenatstva istaknutih plemićkih obitelji koje je pružalo snažnu potporu javnom izvođenju glazbe. Ne treba čuditi što je u takvu okružju u Beču na kraju 18. i na početku 19. stoljeća, a ta se konstatacija ponajprije odnosi na Beethovenovo stvaralaštvo, nastala glazba koja je „izrazila duh tadanje duhovne avangarde“.

I dok se u sjevernijim dijelovima njemačkoga jezičnog područja, napominje autor, u tom razdoblju susreću i književna djela jednakih estetskih dosega, misleći pritom ponajprije na weimarsku klasiku i romantizam, na „austrijsku književnost nije preskočila iskra književne revolucije“. No i to će se promijeniti potkraj 19. stoljeća, kada u Beču epohalna djela nastaju i na polju književnosti, baš kao i u drugim oblicima umjetnosti, a jednako tako kreativnima pokazat će se i dosezi na drugim područjima ljudskog duha. Prethodilo je tomu naoko mirno razdoblje restauracije i bidermajera, obilježeno represivnom Metternichovom politikom, razdoblje u kojem se nastavlja modernizacija društva višenacionalnoga carstva, a paralelno s njom jačaju težnje za nacionalnom emancipacijom njegovih naroda. Trend je to koji se snažno ubrzao u drugoj polovici stoljeća, u eri dugovječnoga cara Franje Josipa, kada Beč, vođen novim liberalnim građanstvom, proživljava buran razvoj koji se najsnažnije očitovao u nizu monumentalnih građevina u historicističkom stilu, građevina što i danas dominiraju gradskom slikom. Reprezentativnim se s tim u vezi – baš kao i veliki bulevari izgrađeni tada u Parizu – smatra grandiozna avenija Ringstrasse, jedno „od najdojmljivijih gradskih središta u svijetu“.

Kult kavana

Vrijeme je to i kada se niz elemenata bečke popularne kulture poput muzičkih formi valcera i operete ili pak specifičnoga tipa kavane nezaustavljivo šire svijetom. Upravo s kavanama povezan je, u neku ruku, i uspon moderne austrijske književnosti, u nekima od njih redovito su se okupljali istaknuti predstavnici literarnog modernizma poput Hermanna Bahra, Karla Krausa, Arthura Schnitzlera ili Huga von Hofmannsthala. Nikada prije – izuzme li se dramatičar Franz Grillparzer iz prve polovice 19. stoljeća – austrijska književnost nije dosegnula takve vrhunce, a europski rang zadržat će i u 20. stoljeću, sve do naših dana, od Roberta Musila i Josepha Rotha do Thomasa Bernharda i Elfriede Jelinek.

U umjetnosti bečkoga fin de sièclea Žmegač naglašava dosege arhitekture (Adolf Loos), umjetnog obrta (Wiener Werkstätte) i slikarstva (Gustav Klimt, Egon Schiele), no posebno ističe – stavljajući to ime i u podnaslov – simfonijsku glazbu Gustava Mahlera „čiji je neobično osebujan idiom dugo izazivao otpor i odobravanje u isti mah“. „Novatorski radikalizam“ nakon 1900. nastavio se primjerice u glazbi Arnolda Schönberga i Albana Berga i doveo do preokreta „koji se bez pretjerivanja može nazvati fundamentalnim potresom u odnosu na tradiciju“.

I dok su te „radikalne muzičke preobrazbe“ ostale ograničene na „ekskluzivne krugove izvođača i publike“, posve „drukčiji odjek, glasan i trajan, postigla je psihoanalitička teorija Sigmunda Freuda, bečkoga psihijatra i kulturalnog dijagnostičara, znanstvenika koji je i danas, gotovo osamdeset godina poslije smrti, jedna od najutjecajnijih spoznajnih ličnosti na većini kontinenata“. Plastično upućujući na značenje Freudovih spoznaja, Žmegač povlači analogiju s višestruko spomenutim velikanom moderne bečke arhitekture: kao što je Loos u dekorativnim fasadama historicističkih zgrada vidio duh Potemkinova privida, zgrada koje su „građene izvana prema unutra, umjesto obratno“ (153), tako i Freudova teorija psihoanalize zapravo predstavlja „pokušaj da spoznajno oko prodre iza Potemkinovih fasada duše – da osvijetli predjele koji se kriju pod naslagama konvencija i drugih oblika društvenog dekora“.

Bečki esej Žmegač zaključuje razmatranjima o postimperijalnoj sudbini dunavske metropole, ponajprije o činjenici da je golemi grad preko noći postao prijestolnicom male austrijske republike. No i u tim promijenjenim okolnostima Beč je – unatoč povremenim razdobljima regresije, prije svega u Trećem Reichu – uspio sačuvati status velikoga kulturnog središta, pri čemu je naglasak, kao i u ranijim razdobljima, bio na glazbenim i scenskim umjetnostima. No prosperitetna poslijeratna Austrija snažno je poticala i razvitak književnosti, pa čak i onih njezinih dijelova koji su nesmiljeno šibali naličja novih društvenih realnosti. Vješto se u kulturnoj politici referirajući na habsburško nasljeđe, povezujući imperijalnu prošlost s dinamičnom suvremenošću, Beč je u takvu ozračju stekao značaj jedne od velikih europskih kulturnih metropola.

Mitski Prag

Habsburškim nasljeđem bitno je obilježen i Prag, sljedeći grad koji Žmegač uvrštava u kvartet europskih metropola. U podnaslov pritom, rekao bih s pravom, stavlja njegovu slavensku, češku komponentu: mitsku pripovijest o utemeljenju grada s jedne strane te književni lik Hašekova Švejka, u mnogočemu usporediv s markantnim likovima svjetske književnosti, s druge strane; ne zaboravlja ni – i u srednjoeuropskim razmjerima neobično snažno izraženu – dvostruku etničku kodiranost grada na Vltavi tijekom stoljeća te naširoko predstavlja i njemački segment praške kulture (u tom kontekstu izdvaja se, dakako, Hašekov suvremenik Franz Kafka i neki drugi praški pisci njemačkoga jezičnog izraza, koji su uglavnom bili židovskoga porijekla).

Nastanak Praga povezan je s legendarnom predajom prema kojoj je mitska češka vladarica Libuše, udavši se za ratara Přemysla i time svjesno odustavši od ženske dominacije u dotad matrijarhalno vođenoj zajednici, otvorila vrata budućnosti u znaku patrijarhata, pri čemu su njih dvoje, kao simbol potrebna sklada, na odabranom mjestu osnovali budući glavni grad. Legenda je to ujedno o nastanku dinastije Přemyslovića, koja je vladala sve do sredine 14. stoljeća, razdoblja što predstavlja duboku cezuru u češkoj povijesti; naslijedili su ih Luksemburgovci, a od početka 16. stoljeća češkim zemljama zavladali su Habsburgovci (baš kao što su istodobno stekli vlast i u ostacima ostataka ugarsko-hrvatskih zemalja).

Uz Beč Prag je nedvojbeno bio drugo važno kulturno, znanstveno i političko središte područja Habsburške Monarhije koje je poslije, nakon Austro-ugarske nagodbe, prozvano Cislajtanijom; u prikazu kulturnopovijesnog portreta grada Žmegač naglasak stavlja na postupno emancipiranje češkoga etničkog elementa i njegove kulturne dosege, među kojima posebno ističe vrlo bogatu književnu tradiciju koju, kako je spomenuto, naglašava i u podnaslovu eseja: Švejk, dobroćudni praški purger koji „pretjerano pozitivnim odnosom prema autoritetima izaziva opreku: pozitivan odnos pretvara se u negativan, konstrukcija u destrukciju“ i na taj način postaje „jedan od – u isti mah blagih i oštrih – instrumenata razaranja ideološkog patosa“. Upravo taj navlastit crni humor – prakticirali su ga primjerice i Hašekov suvremenik Karel Čapek i kasniji pisci poput Bohuslava Hrabala, ali i mnogi filmski autori – može se smatrati specifičnim prilogom modernoga Praga europskoj kulturnoj baštini.

Grad Brechta i Einsteina

Od četiriju Žmegačevih gradova Berlin je imao najmanje glamuroznu ranu prošlost: dok su ostala tri već u srednjem vijeku stekla status iznimnih urbanih sredina, danas neupitna njemačka metropola, megalopolis s tri i pol milijuna stanovnika, dugo je pripadala u periferna naselja u Brandenburgu, sve dok ga u 15. stoljeću za svoje sjedište nije odabrala aristokratska obitelj Hohenzollern, buduća pruska, naposljetku i njemačka dinastija. Zbog njezinih iznimnih zasluga za razvitak Berlina, koji se odvijao na velikom području uzduž rijeke Spree i drugih tamošnjih vodotoka, autor dinastiju s pravom stavlja u podnaslov eseja, spominjući u isti mah i njezina najpoznatijeg predstavnika Friedricha Velikog, i sama, poput Habsburgovca Josipa II, predstavnika prosvijećenog apsolutizma i predvodnika velikih i dubokih društvenih, kulturnih i gospodarskih reformi. (Kao predstavnike modernog Berlina Žmegač s pravom u podnaslov stavlja znanstvenika Alberta Einsteina i književnika Bertolta Brechta.)

Upravo za dugotrajne Friedrichove vladavine (1840–1886) Berlin je dobio silan zamah u kulturnom i graditeljskom smislu, premda je kralj radije stolovao u obližnjem Potsdamu. Vladar koji je vojnim uspjesima učvrstio status Pruske kao neupitne europske sile bio je ujedno velik ljubitelj znanosti i umjetnosti i na svom dvoru ugošćavao velikane svog vremena poput Bacha ili Voltairea. Samo dvije godine nakon njegove smrti započeta je izgradnja monumentalnoga slavoluka Brandenburger Tor, koji će „postati ne samo najmarkantniji simbol grada nego i jedan od znamena novije svjetske povijesti“: Napoleon će ga početkom 19. stoljeća osakatiti, no bit će potom ponovo obnovljen; njegov „simbolički napon“ znatno će se povećati poslije stvaranja njemačke nacionalne države 1871, na nj je Crvena armija izvjesila sovjetsku zastavu 1945, a 1989. ondje se slavilo ponovno njemačko ujedinjenje nakon pada Berlinskog zida.

Žmegač, dakako, ne propušta upozoriti na niz epohalnih događaja moderne njemačke – i europske – znanosti i umjetnosti čije je ishodište bio Berlin: od rane emancipacije tamošnjih Židova i njihova plodnog uključivanja u gradski gospodarski i kulturni život (primjerice u kulturi salona u kojima su se okupljale vodeće ličnosti epohe) do snažnog prinosa romantičkoj kulturi (Ernst Theodor Amadeus Hoffmann i Adelbert von Chamisso), od utemeljenja sveučilišta 1810, koje je potaknuo Wilhelm von Humboldt i time stvorio još i danas u mnogočemu aktualan sveučilišni model, do silna razvoja moderne tehnike i njezine primjene u industriji (Siemens).

„Nigdje se u Njemačkoj“, naglašava autor, „obilježja modernog života nisu isticala tako jasno i prodorno kao u Berlinu.“ Posebno snažan zamah njemačka metropola doživljava u prvim decenijima 20. stoljeća, razdoblju u kojem Žmegač naglasak stavlja na avangardističke tendencije poput ekspresionizma te na raznolike neorealističke, na avangardnim iskustvima nastale umjetničke forme koje su obilježile kratkotrajno, ali iznimno plodno razdoblje Weimarske republike. Simbol tog vremena u kulturi nedvojbeno je Bertolt Brecht, dramatičar i kazališni teoretičar čije djelo pripada u vrhunce moderne književnosti i teatra; na području znanosti pak ta uloga nedvojbeno pripada genijalnom fizičaru Albertu Einsteinu, koji je od 1914. do početka 1930-ih bio direktor berlinskog Instituta za fiziku, budućeg Max-Planck-Instituta.

Obojica velikana, čija imena autor stavlja i u podnaslov eseja o Berlinu, napustila su – kao i tisuće drugih pripadnika kulturne i znanstvene scene, ponajprije Židova – Njemačku naočigled uspona barbarskoga nacističkog pokreta. „Tisućugodišnje carstvo“ koje su Hitlerovi sljedbenici proklamirali 1933. i koje je naposljetku trajalo tek trinaest godina, nije prouzročilo samo politički teror, Holokaust i najpogubniji rat u ljudskoj povijesti nego je za posljedicu imalo i posvemašnje razaranje njemačkih gradova. Posebno je teško poslijeratnim prilikama bio pogođen Berlin koji je, podijeljen na istočnu i zapadnu zonu, postao epicentrom hladnog rata. Poharani grad, posebno njegov zapadni dio, zapravo otok liberalne demokracije usred istočnonjemačke komunističke diktature, već je u prvom poratnom desetljeću postao velikim kulturnim središtem u koje su se vratili brojni umjetnici i znanstvenici iz egzila, no koje je privuklo – kao što i danas poput magneta privlači – mnoge kreativne pojedince. Ruševine su, posebno u zapadnom dijelu grada, brzo uklonjene i bile zamijenjene novim monumentalnim modernističkim građevinama poput Filharmonije i Nacionalne galerije. „Godine 1989. u cijelom Berlinu“, završava Žmegač svoj esej o njemačkoj metropoli, „više nije bilo ni traga ruševinama. Jedina ruševina bila je svježa: Berlinski zid, vjerojatno jedina razvalina kojoj su se ljudi ikad u povijesti radovali.“