Zašto sam za kapitalizam

Zanimljiva se raspra razvila u vašem listu u povodu članka povjesničara Ivice Miškulina o prošlogodišnjoj obljetnici Oktobarske revolucije u Rusiji. Pritom nema dvojbe da je spomenuti Miškulinov članak iz Vijenca br. 619 od 23. studenoga 2017. donekle jednostran, ali takva je i kritika njegova rada iz pera njegova kolege Branimira Jankovića u Vijencu br. 624 od 1. veljače 2018. Zato se ja neću osvrtati na ta dva rada, nego ću radije pokušati sagledati iznesenu problematiku iz neke općenitije perspektive i promotriti što je stvarno loše s ljudskim nastojanjima da ustroje svoja društva i unaprijede ih.

Cijelo dvadeseto stoljeće ideja socijalizma i socijalne države osvajala je intelektualnu elitu najprije Europe, a onda i svijeta. Obećavala je lak izlaz iz siromaštva i bijede onima koji su loše prošli u socijalnom raslojavanju uzrokovanu kapitalizmom i njegovim trganjem veza koje su ljudi nekada imali sa zemljom i selom. Došla je kao reakcija na teško materijalno stanje onih na čijim su se leđima gradila prva kapitalistička, dotad nezamisliva bogatstva.

Kapitalizam – za razliku od socijalizma – nikad nije bio utopijska vizija niti obećavao kraljevstvo nebesko na zemlji. On se uvijek oslanjao na realnosti ovog svijeta i čovjekovu prirodu da želi bolje i više, da želi unaprijediti svoj život pridonoseći boljitku drugih

Ljudski je um, zadojen osjećajem pravednosti i ćudoređa, pregnuo ustati protiv iskorištavanja i neravnopravnosti, zanoseći se idejom da ljudska bića mogu ustrojiti novi, bolji i pravedniji poredak. Takve su ideje i danas privlačne, unatoč bezbrojnim pokušajima i promašajima do kojih su dovele, od kojih je najdramatičniji propast takozvanog „komunističkog“ sustava potkraj dvadesetog stoljeća. Kako je do toga došlo i zašto?

Lenjin nije prvi koji je srušio režim zazivajući pravdu za najšire slojeve stanovništva, ali je prvi gdje se takva revolucija održala tako dugo vrijeme. On se učio na Marxovu djelu. Marx je za sobom povukao mnoge sljedbenike, one koji su prihvatili njegovo znanstveno djelo u kojem je dao vrlo suvislu raščlambu načina proizvodnje u industrijskom kapitalizmu, ali još više i one koje je privukao njegov poziv da se taj promijeni.

To su dva različita Marxova lica, od kojih drugo proturječi prvome. Znanost ima svoja pravila i u njezinoj je biti isključivanje subjektivnosti pojedinaca koliko je to god moguće.

Što da mislimo, međutim, o jedanaestoj tezi o Feuerbachu, u kojoj Marx izrijekom navodi: „Filozofi su svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni“?

Tu više nema nepristrana znanstvenog pristupa. To je vapaj ugroženoga, protest onoga pogođena bijedom, svojom ili svojih bližnjih, krik jastva koje bi vodilo u revolucije. Znanstvenik koji je svojim radovima pokazao kako je način proizvodnje i odnosi u njoj nešto stvarno, objektivno postojeće, odraz stupnja razvoja proizvodnih sila, dakle tehnologije i znanosti, povijesnog trenutka, prestaje se odjednom zanimati za to jesu li te objektivne okolnosti promijenjene kako bi se mogao uspostaviti drukčiji („pravedniji“) poredak.

Kako ćemo izgraditi „pravedniji“ poredak ako za njega ne postoje temelji, ako se, znači, nisu promijenile objektivne datosti društva? Ako jesu, poredak će se promijeniti sam, mehanizmom koji je Marx dobro razumio, a čiji je dio njegova klasična teorija revolucija. Sile koje će ga promijeniti moraju stasati u proizvodnji i obećavati njezin novi zamah. Čime je proletarijat obećavao da će pokrenuti proizvodne sile?

Marx je, dakle, zazivao voluntarističku promjenu, onu koje će se, uz pomoć sile, prihvatiti prva poduzetna ličnost pogođena bijedom i opijena odobravanjem mnoštva. Ona nije zazvana iz proizvodnje, pritisnute okoštalim proizvodnim odnosima, već iz nadgradnje, iz sfere ideja i teorija.

Bijeda, ponižavanje i izrabljivanje radnika u Marxovo vrijeme poznati su nam, a slojevi ljudi u ranijim razdobljima živjeli su još i mnogo gore. Razumljivi su pokušaji da se razumom uspostavi pravedniji odnos. Uistinu, zar se naš um, koji toliko slavimo, ne može uhvatiti ukoštac s takvim izazovom: ustrojiti društvo koje će osigurati pristojan život svim svojim članovima?

Prošlog se stoljeća Lenjin okušao u tome. Poveo je revoluciju u zemlji u kojoj su proizvodne sile jedva dosezale one s početaka industrijskoga kapitalizma. Kakvu novom društvu se on tamo nadao? Iz onoga što smo dosad iznijeli rekli bismo da je slabo razumio djelo svoga učitelja, iako ga je zasigurno intenzivno proučavao. Svi znamo koliko je straha, patnje, stradanja i strahovlade taj voluntaristički pokus izazvao. Izvucimo iz toga pouke.

Tri pouke 20. stoljeća

Prva je stečaj razuma. Ljudski um pokazao se potpuno nesposobnim uspostaviti novo društvo na pravednijim osnovama. Pokušaj da se svjesnim djelovanjem uklone nepravde, najgore nejednakosti, najcrnja neimaština i da se omogući dostojanstveni život svima neslavno je propao.

Razlog je jednostavan: takvo društvo nije imalo temelja u objektivnim datostima, dakle načinu proizvodnje, već je izvučeno iz željenog, iz svijeta ideja. Ponovimo dakle: dvadeseto stoljeće – koje obilježava uspon i pad „socijalizma“ („komunizma“) kao društvenog sustava – pokazalo nam je svu opasnost od voluntarizma, oslanjanja na ideje u mijenjanju društva.

Usput, to bi trebala biti velika pouka onima koji i danas zazivaju pravednija društva temeljena na idejama, poput agresivnih ljevičara u demokratskim državama. Sve ideje da se iskorijeni siromaštvo uredbama i politikama, redistribucijom bogatstva i visokim oporezivanjem onih koji dobro zarađuju izvrgla su se u svoje suprotnosti. Istaknimo ovdje samo primjer SAD-a i „rata protiv siromaštva“ (War on Poverty) koji je proglasio demokratski predsjednik Lyndon B. Johnson 1964, kojim su potrošena velika sredstva s malo trajnih rezultata.

Takozvana su komunistička društva, osvojivši vlast, krenula u promjenu proizvodnih odnosa, dakle načina proizvodnje. Nadnica se, primjerice, nije utvrđivala na tržištu radne snage, pa nije bila najniža moguća po kojoj se radna snaga mogla priskrbiti, nego je bila „pravedna“ – određivala ju je država. Također, država je postala vlasnik velike većine sredstava za rad i novčanih sredstava.

Komunisti su to učinili na temelju ideje, programa partije. Ono što nisu mogli promijeniti bile su proizvodne sile, jer su one dane povijesnim trenutkom, stupnjem razvoja. Nisu mogli sredstva za rad učiniti djelotvornijima, ni radnike izučenijima. Društvena se nadgradnja pokušala nametnuti načinu proizvodnje. Možemo reći da su se ideje nametnule prirodnom redu stvari, objektivnoj datosti.

Kapitalizam se, s druge strane, razvija i jača zahvaljujući našim egoističnim pregnućima, on im pruža polje za djelovanje, a društvo raste na želji za zarađivanjem, bogaćenjem i isticanjem.

Povijest je pokazala da je gospodarstveni rast – a ne preraspodjela bogatstva – najučinkovitiji pristup u borbi protiv siromaštva. Rješenje je u većem kolaču, a ne u pravednijoj raspodjeli postojećeg. Glavno obilježje kapitalizma: tržišno natjecanje ojačano pravom privatnog vlasništva i osigurano pravnom državom pruža izrazito snažan poticaj poduzetništvu i inovacijama, a oni pogone razvoj.

Kapitalizam – za razliku od socijalizma – nikad nije bio utopijska vizija niti obećavao kraljevstvo nebesko na zemlji. On se uvijek oslanjao na realnosti ovog svijeta i čovjekovu prirodu da želi bolje i više, da želi unaprijediti svoj život pridonoseći boljitku drugih.

Bez dodira sa stvarnošću

U komunističkom je sustavu to pregnuće, ambicija ljudi da stječu i postaju bogatiji, u velikoj mjeri zakočeno. Dapače iz „humanih“ su razloga odstranjeni i najgori strahovi radnika u kapitalizmu: stalna opasnost od gubitka posla („radnička država“ nije otpuštala radnike) te potreba za zbrinjavanjem obitelji (u komunizmu je krov nad glavom obično osiguravala država) i dokazivanjem na radnom mjestu kako bi se napredovalo plaćom i položajem. Egoistična pregnuća, naš najjači pokretač na djelovanje, izbačena su iz igre. Novi proizvodni odnosi, uvedeni ukazom, dakle silom, stali su na put proizvodnim silama. Kako se takvo društvo moglo razvijati?

Takvo voluntarističko društvo, u kojemu se društvena nadgradnja razišla s proizvodnim mogućnostima, ne može biti učinkovito. Nadgradnja je promijenila način proizvodnje namećući nove proizvodne odnose, koji su sputali proizvodne sile. To društvo više nije imalo „dodir sa stvarnošću“ i postupno je zaostajalo za društvima kojima je to uspijevalo bolje.

Tu je druga pouka dvadesetog stoljeća: izgubi li društvo taj „dodir sa stvarnošću“, nužno zaostaje i trpi ostale posljedice povezane s gospodarskom neučinkovitošću.

Sam odnos između proizvodnje i nadgradnje to nam najjasnije predočuje. Dok su svi nevoluntaristički načini proizvodnje, od robovlasničkog društva do postindustrijskog kapitalizma, probitke proizvodnje branili nadgradnjom, pa su politika, ideologija i pravo služili proizvodnji, u voluntarizmu je bilo obrnuto: proizvodnja je služila nadgradnji i nedodirljivim političarima, koji nikakve stvarne veze s proizvodnjom nisu imali.

Posljedice su se brzo pokazale: sredstva za proizvodnju nisu se razvijala dovoljno brzo, potrošnja nije stimulirala proizvodnju, škole nisu dostavljale privredi primjerene radnike, financijska sredstva nisu se ulagala po načelu najvećeg profita, raspodjela viška vrijednosti nije poticala veće pregnuće zaposlenih i slično.

Sve je to pridonijelo padu voluntarizma – takozvanog „komunizma“ ili „socijalizma“ – jer je bio neprirodni sustav, temeljen na ideji i ideologiji, a ne na stvarnosti: proizvodnji i primjerenim proizvodnim odnosima. Posebno je zanimljivo tko je ignorirao te zakonitosti razvoja društva: upravo oni koji su ih s vjerskim žarom zagovarali.

Pragmatičari koji su zamijenili prve revolucionare (često u istoj osobi) nisu se više mogli vratiti natrag; učinili su ono što je s njihova stanovišta bilo jedino logično: uveli su diktature.