Uvjerljiva bol

Film Tri plakata izvan grada scenarista i redatelja Martina McDonagha u domaću kinodistribuciju dolazi ovjenčan četirima Zlatnim globusima i sa sedam nominacija za nagradu Oscar. Treći je to film u karijeri britansko-irskog autora koji je karijeru započeo kao dramatičar 1990-ih godina. Od njegovih desetak kazališnih djela šest je okupljeno u dvije trilogije, Leenane (1996–1997) i Otočje Aran (1996–2001), a u Irskoj ga uvrštavaju među najcjenjenije dramatičare. Njegov je prelazak u medij filma označen kratkim igranim filmom Six Shooter (2004), nagrađen Oscarom u toj kategoriji. Igranofilmski prvijenac Kriminalci na godišnjem (2008), izvrsna je kriminalistička crna komedija koja pokazuje McDonaghovo stvaralačko nadahnuće. Sedam psihopata (2012) nastavlja žanrovsko interpretiranje kriminalističke crne komedije i odražava napredak McDonaghova autorskoga iskaza. Svaki mu je rad sve zreliji, što dosljedno pokazuje upravo film Tri plakata izvan grada.

Sam Rockwell  i Frances McDormand

U gradiću Ebbing, Missouri, u središnjicu stavlja Mildred Hayes (Frances McDormand), majku ogorčenu zbog neriješenoga umorstva adolescentne kćeri. Ona na trima plakatima postavljenima izvan grada propituje neučinkovitost mjesne policije predvođene šerifom Willougbyjem (Woody Harrelson), što dovodi do burnih reakcija i predstavnika zakona i mještana. U rasponu od mučne drame do crne komedije, McDonagh i u scenarističkom predlošku i u redateljskoj nadgradnji uspostavlja složenu mrežu karaktera.

Tako primjerice sin Robbie (Lucas Hedges) nastoji prevladati traumu, rasistički nastrojen policajac Dixon (Sam Rockwell) agresivan je i nasilan, bivši muž Charlie (John Hawkes) živi s devetnaestogodišnjakinjom i ženi zamjera zbog plakata, a vlasnik tvrtke s reklamama Red Welby (Caleb Landry Jones) nenametljivo podupire Mildred, zbog čega je izložen prijetnjama. No šerif, obiteljski čovjek s maloljetnim kćerima, teško je bolestan, što izaziva protagonističinu sućut, ali ne i odustajanje. Kada on suočen s bolnim umiranjem počini samoubojstvo, mještani i javnost optužuju Mildred, Dixon brutalno pretuče Welbyja, netko zapali plakate, a pojavi se i stranac koji je možda počinitelj zločina. Niz događaja koji slijede, odnosa među likovima i rasplet izvan uvriježenih žanrovskih očekivanja drže gledatelja neprestano povezana sa zbivanjima, dapače i snažnije uključena u njih jer McDonagh neprestano iznenađuje. Dramaturgija je puna neočekivanih, ali i sasvim opravdanih i uvjerljivih obrata, karakteri su precizno definirani i daleko od pukih arhetipova, a dijalozi iskričavi i vrlo životni.

McDonagh dakle u scenariju izmiče klišejima. Kako se ipak bavi kriminalističkim zapletom, preuzima njegove važne sastavnice, ali ih formulira na toliko poseban način da ukida same granice žanra i postavlja temelj autorskome djelu u kojem se ne zrcali samo pojedinačni unutarfilmski kontekst, već i univerzalni, vezan uz društvene i zakonske strukture čitavoga niza sličnih gradića – i ne samo američkih – kao i habitusi raznovrsnih stanovnika, njihovi postupci i reakcije, u rasponu od revalorizacije gradskoga statusa quo do burnih iskoraka koji uznemiruju ravnotežu zajednice. Drama ni u kome slučaju ne prelazi čak ni u sentimentalnost, rezultat je izrazito bolna i traumatična zapleta. Krajnosti crne komedije približavaju se apsurdu, natopljena je ironijom. Redateljski postupci dakako nisu puka ilustracija odličnoga predloška. Preciznim elaboriranjem pojedinih sekvenci, svrhovito uklopljenih u cjelinu filma, redatelj izbjegava transparentnost i inerciju. Gradacija prostora zbivanja tijekom filma dinamična je i takvim se variranjem intenzitet podiže barem korak više. Promišljen izbor planova, duljina trajanja kadra i stanja kamere princip su nenametljivoga vođenja gledateljeve percepcije, a osnažuje se evokativnim snimateljskim radom Bena Davisa. Uspješan u primjerenoj uporabi kolorita, žarišnih duljina objektiva i svjetla, snimatelj je zorno oslikao filmsku građu. Ne treba zaboraviti ni glazbu Cartera Burwella, snažne emocionalnosti, kao ni soundtrack širokoga raspona glazbenih idioma – od klasične preko soula i folka pa sve do countryja.

Uz McDonaghov autorski rad na scenariju i režiji najdojmljivija su glumačka postignuća, sasvim opravdano Zlatnim globusima nagrađenih i za Oscar nominiranih Frances McDormand i Sama Rockwella, kao i također nominirana Woody Harrelsona. Njihova su tumačenja zadanih likova dominantna i samosvojna, pridonose njihovoj potpunoj uvjerljivosti i gledateljevu razumijevanju, iako ne i uvijek odobravanju njihovih postupaka. Prema navodima autora, smišljajući i razvijajući likove upravo je te glumce imao u vidu, tako da je prožetost karaktera i glumačkih osobnosti snažna. Daleko od crno-bijelog karakteriziranja, glumci od formata donose uvjerljive likove suvremenog filma, što rezultira uvjerljivošću filma Tri plakata izvan grada, neupitno jednog od najboljih ostvarenja prošle godine. Film potvrđuje Martina McDonagha kao izrazito relevantna autora sedme umjetnosti, a nadamo se da će i njegov sljedeći rad postići barem približnu kvalitetu.