Trajni dug akademiku Stamaću

U povodu smrti svoga istaknutog člana, potpredsjednika i urednika, akademika Ante Stamaća, koji nas je napustio prije nešto više od godinu dana, Matica hrvatska objavila je niz tekstova komemorativne naravi. Pjesnik, akademik, teoretičar književnosti, prevoditelj, esejist, violinist i redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, umro je u 78. godini života, ostavivši u nasljeđe trinaest pjesničkih zbirki, osamnaest teorijskih radova iz znanosti o književnosti, niz eseja i književnih prijevoda, kao i prijevoda knjiga iz znanosti o književnosti i filozofije te zajedničkih izdanja i antologija. Ante Stamać studirao je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, a filozofiju i germanistiku u Beču. Bio je stipendist Herderove zaklade u Beču te Humboldtove zaklade u Berlinu i Göttingenu. Nakon diplomiranja 1963. bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta te kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je bio i utemeljitelj. Godine 1971. izabran je za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je, kao mlad znanstvenik stekavši doktorat (teza o teoriji metafore), radio do umirovljenja 2003.

U organizaciji Odjela za književnost Matice hrvatske 30. siječnja održan je znanstveni kolokvij posvećen književnom, znanstvenom i uredničkom radu Ante Stamaća. Kolokvij je moderirala voditeljica tog Odjela Lahorka Plejić-Poje. U uvodnom govoru istaknula je kako je kolokvij organiziran s nakanom poticanja znanstvene revalorizacije neobično razvedena opusa čovjeka koji je zadužio hrvatsku kulturu na različite načine. Nakana je kolokvija da dade početni impuls novim interpretacijama i vrednovanjima doista velika opusa, iza kojega stoje i impresivna erudicija i estetski senzibilitet te intenzivan rad. Istaknula je golemi prinos Ante Stamaća hrvatskoj kulturi i velike zasluge, od kojih će neke ostati u sferi usmene komunikacije i predaja između studenata, od kojih je mnoge upravo profesor Stamać „gurnuo“ u svijet književnosti i znanosti. Bibliografija izložena ispred dvorane u kojoj je održan kolokvij svjedoči o doista impresivnu popisu knjiga, podijeljenih po žanrovskom kriteriju. Time se stavlja naglasak ne samo na njihov fascinantan broj ili golem raspon autorova djelovanja nego i na potrebu da se svaka od tih dionica – pjesništvo, esejistika, znanstvene studije, urednički rad, prevodilački rad – pažljivije iščita, istaknula je Lahorka Plejić-Poje.

Uvodni govor održao je predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović, rekavši kako je skup posvećen jednom od najzanimljivijih intelektualaca druge polovice dvadesetoga i prvih desetljeća 21. stoljeća, koji je zadužio hrvatsku književnost i znanost. Dug Anti Stamaću ne može se vratiti pokojim znanstvenim skupom, nego se treba neprestano vraćati, istaknuo je Damjanović, osvrnuvši se i na velike Stamaćeve zasluge u radu unutar Matice hrvatske, gdje je djelovao kao autor, urednik i priređivač, uz brojne organizacijske poslove. Važniji Stamaćevi prijevodi objavljeni su u Matičinoj biblioteci. Bio je aktivni član, književni tajnik Odjela za književnost te potpredsjednik Matice hrvatske (2010–2014).

Nakon uvodnoga govora Stjepana Damjanovića, o Stamaćevu književnom, znanstvenom i uredničkom radu govorili su književnik Ernest Fišer, akademik Tonko Maroević i književni kritičari Davor Šalat, Ljubica Josić i Milan Bešlić te književni povjesničar Vinko Brešić. Stamaćevu poeziju i ulomke iz Goetheova Fausta u Stamaćevu prijevodu čitali su i govorili glumci Joško Ševo i Ivica Pucar.

-------------

VEČERNJA SONATA, ŽALOSTINKA

Uz smrt Ante Stamaća

U rasapu kruta jezika, povrh granica čujnosti, zujala je nebeska svirka, u zvjezdanoj prašini, iskonski, kao da je dolazila iz same vječnosti: samo Pjesnik mogao ju je čuti, u gluhoj tišini

Ta glazba, božanska, čuvala je čudnu blagost, plodeći znanja o govoru koji se ne da ispisati: tako duša progonjena je zborila, šireći radost, u olovnom prostoru, gdje nije se moglo disati

Bio si tihi čuvar tragova prolaznosti, i žalosti, u stihu: povijest je pakao, pustoš vodoplavna; kao isposnik trpke istine, na Olimpu znanosti, oćutio si i mračne sonete, zabranjene odavna

U raljama sudbine, nesklone svakoj samilosti, ostao si homo universalis – i pored silne moći zatirača uma: širio si svjetlost, u duhu milosti, kao feniks što uskrsne, iz pepela opće nemoći

              Ernest Fišer

---------------

Pjesnik Ernest Fišer pročitao je svoju pjesmu posvećenu Anti Stamaću, kojega je nazvao svojevrsnim mentorom, jer nema pjesnika kojemu on nije bio mentor nakon svoje knjige o metafori. Iz svoje pjesničke zbirke Preludij za anginu pectoris, koju je upravo dovršavao u trenutku kada je Stamać preminuo, Fišer, koji je u to vrijeme čitao Stamaćeve pjesme žalostinke, posvetio mu je pjesmu Večernja sonata, žalostinka.

Poetika gubitka središta

U izlaganju Stihovi Rasapa, ideja enformela Tonko Maroević govorio je o prvoj Stamaćevoj zbirci poezije Rasap iz 1962. Iz pozicije likovnog kritičara, Maroević promatra njegove stihove u odnosu prema enformelu. koji je nastao u negaciji negacije, afirmirajući rasap, rugobu i gubitak vrijednosti. Enformel je poetika gubitka središta i rugobne vizualnosti svijeta nakon rata. Kako je Stamać pripadao generaciji razlogovaca koji su bili skloni filozofiji, filozofemi su, uz teoriju, protkali i njegove stihove, istaknuo je Maroević te dodao kako je odlučio govoriti o poetici Rasapa u odnosu prema enformelu kako bi ublažio njegovu pojmovnost u korist slikovnom, referirajući se na poznatu Stamaćevu teorijsku knjigu Slikovno i pojmovno pjesništvo (1977).

Također, Stamać je pisao o utjecaju enformela na mlade pjesnike. Maroević je istaknuo kako je u pjesničkoj zbirci Rasap zamjetan gubitak uporišta. U Rasapu ima mnogo enformelističkih elemenata, a zamjetan je pokušaj da kroz negaciju vrati vrijednost svojih stihova. Poznati su Stamaćevi pjesnički motivi pozitivne slike Mediterana, lastavica, ruže, ženske ljepote. Motiv ruže, koji je šekspirijanski motiv, kod Stamaća je više eliotovski, navodi Maroević. U Rasapu Stamać afirmira elemente koji su izrazito enformelistički, a to su motivi gnjiloće, plijesni, hrđe. Slikari enformela koristili su komade vlastite odjeće, jutene vreće, a afirmiraju posebice hrđu jer to su djela koja računaju na vlastito nestajanje. Maroević je istaknuo neke Stamaćeve pjesničke slike i motive koji su čiste enformelističke naravi (potop crvotočnog broda; zahrđalim kliještima; katran žitki, lijepi prste). Katran i pijesak također su bile omiljene enformelističke tvari koje je na ovim našim prostorima koristio posebice Gattin. Faza Rasapa jest faza osvješćenja, povratak kroz pepeo, a iz premisa je pjesnik Rasapa tražio negativ, rezonancu i ironijski odmak, istaknuo je Tonko Maroević u više nego zanimljivu osvrtu na Stamaćevo pjesnikovanje s početaka.

U izlaganju Kako je strukturiran Stamaćev sonet Davor Šalat istaknuo je kako su Stamaćevi soneti najstrukturiranije pjesme suvremene hrvatske poezije. Stamać u obliku klasičnoga soneta rabi mnoštvo glasovnih figura – glasovna ponavljanja, paralelizme, aliteracije, asonance, paranomazije – kojima stvara posebnu muzikalnost svojih pjesama. U pjesničkoj zbirci Crne rupe, mračni soneti (1955), gdje se dogodio prijelaz od slobodnoga stiha prema sonetu kao vrhunskom esteticističkom obliku, svjetlo i tama su kao značenjski aktanti suprotstavljeni, a uporaba jedanaesterca uspostavlja se kao jak znak esteticizma u pjesmama gdje su rasap i Bog antipodne točke, istaknuo je Šalat.

Dok je prvi dio kolokvija tematizirao Stamaćevo pjesništvo, u drugom su dijelu uslijedili osvrti na Stamaćev znanstveni rad i urednički posao. Drugi je tematski blok započeo izlaganjem Stamaćev Ujević Ljubice Josić, koja se osvrnula na Stamaćeve interpretacije Ujevićeva pjesništva i posebnost njegova čitanja Ujevića, kojega je držao jednim od stupova hrvatskoga pjesništva, uronjena u strujanja 20. stoljeća. Njegova je monografija Ujević (1971) izašla u biblioteci Kolo Matice hrvatske. U posljednjem poglavlju svoje studije o Ujeviću Stamać analizira Ujevićev sonet Oproštaj, u kojemu je vidio središnje mjesto, reprezentativno za cijeli Ujevićev opus, istaknula je. Stamaćev Obnovljeni Ujević (2005) proširena je studija o Ujeviću, gdje Stamać promatra odnos Ujevića i Krleže. Posljednja pjesnička Stamaćeva zbirka iz 2006. nagrađena je nagradom Tin Ujević. Ljubica Josić zaključila je da je bavljenje Ujevićem važna postaja Stamaćeva. Danas tako već možemo govoriti o Stamaćevu Ujeviću, na što se nadovezala Lahorka Plejić-Poje, istaknuvši kako su Stamaćeva čitanja Ujevića nesvjesno utkana i u naša čitanja.

Plodan urednički rad

Vinko Brešić u izlaganju Stamaćevi časopisi osvrnuo se na Stamaćeve uredničke poslove istaknuvši kako je Stamać bio tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, član Predsjedništva HAZU-a, potpredsjednik Matice hrvatske, predsjednik Hrvatskoga filološkog društva te predsjednik Društva hrvatskih književnika. U Matici hrvatskoj obnašao je dužnost dopredsjednika. S Milanom Mirićem Stamać je uređivao znamenitu biblioteku Razlog. Priredio je i djela suvremenih hrvatskih pisaca: Vučetića, Kaštelana, Kušana, Krleže, Tadijanovića, Ujevića, Kozarčanina, Mihalića te je bio voditelj uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske. Bio je urednik časopisa Razlog, Telegram, Most/The Bridge, Croatica, Umjetnost riječi, Republika. Ante Stamać bio je i voditelj Zagrebačkih književnih razgovora Društva hrvatskih književnika te voditelj uredništva edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, istaknuo je Brešić.

U izlaganju Stamaćeva dubina, širina i visina: Antologija hrvatskoga pjesništva od davnina pa do naših dana Milan Bešlić, koji je bio inicijator održavanja kolokvija u čast Anti Stamaću, osvrnuo se na Stamaćevu antologiju pjesništva iz 2007. Bešlić je istaknuo veliki Stamaćev doprinos i u tom području. Tu antologiju smatra ključem za razumijevanje Stamaća, jednom od najvažnijih knjiga koje je on potpisao i jednom od najvažnijih knjiga objavljenih u Hrvatskoj od početka ovoga stoljeća. Ovo je ogled o Stamaćevoj „kući hrvatskoga bitka, u njezinoj dubini, širini i visini“, citirao je rečenicu iz predgovora kojom započinje glasovita i značajna Stamaćeva knjiga.

Nakon sve redom zanimljivih izlaganja, na prijedlog Ernesta Fišera sudionici skupa složili su se da časopis Kolo ponovno posveti temat Anti Stamaću. Kao što postoji tema Ujević po Stamaću, trebala bi postojati tema Stamać po nama, jer je, na tragu izjave Stjepana Damjanovića da je dug Stamaću dug koji se vraća i prilika koja traje, Ante Stamać pjesničkim, znanstvenim i uredničkim radom zadužio hrvatsku književnost i znanost.