Tijelo beskraja

O tintarnici
s plavom tintom

Dan se naginje, čas na jednu, čas na drugu stranu. Ni po rasporedu zraka na dlanu nije

moguće ni približno odrediti na koju će stranu krenuti, na koju će stranu prevagnuti.

Riječ je o tintarnici, s plavom tintom. Riječ je o vrši. Riječ je o kapelici. Modrina u

njima, a i svjetlost. Oblikuje se u riječ, ribu, molitvu. I sve to u jednome danu. More,

more je bicikl. Vozim ga kada pjevam, a pjevam svaki dan.

   

O tome zašto stvari ne ostaju iste

Gledaš, misliš kako ide prema tebi, kad zaokrene put nekih stepenica ili nestane iza

vrata što se nisu otvorila ali ni zatvorila. Usredotočiš se na kosinu nagnute glave, pad

kose. Polagano shvaćaš da je nečiji nered red, i da to moraš prihvatiti otvorena srca

kako bi se uspostavio sklad toliko potreban. Tako se sve buke i tišine mogu uobličiti

po njihovoj potrebi. Tako sve može biti otok. Sve dodiruje se. Prstima, vidljivim,

nevidljivim. Para što diže se iz šalice čaja u trenu dodirnut će oblake. Vlaga što

ovlažila je papir i ostavila na njemu trag jasno će nam reći tko je sjedio za ovim

stolom. Već kada se posljednja svjetla luke budu odražavala na vodi moći ćemo poći

rubovima beskonačnog dana. Dužina nokta, maloga prsta, značit će udaljenost

između stvarnog i nestvarnog, proći ćemo je u hipu.

  

O tome kako sam sjedio, nasuprot tebi

U polumraku sobe, na prvome katu. Nehotice podignuo žličicu, udario njome o šalicu.

Vilicom dotaknuo kolač. U dodiru s tvojim usnama prepoznao čokoladni okus

pomiješan s gorčinom narančine kore. Na ruci dirnuo zrnca morske soli. Pridigavši se

ugledao tvoje čelo, boje indiga. Osjetio se urođenikom. Kružni prsteni svjetlosti u

tvome i mome oku spojili su se. Okupali smo se, u tišini. Bosonogi sišli, niz drvene

stepenice. Tako okončali ritual o kome će ovisiti mnogo toga.

   

O zaboravljenom/upamćenom

Tri poteza dima ostala su na nebu. Nestala, ubrzo. U tom pravokutniku prostora gdje

sve bilo je osjenčano. Zidovi kuća ožbukani su bili suncem. Prolazeći ostavljalo je

svoje obrise na kućama. One bi pamtile, zaboravljale u hitrome slijedu. Dovoljno da

onaj koji naiđe preuzme poruku i ostavi je onomu tko će naići. Tako se lišavalo

demona, strahova. Lako je bilo proći kroz crnu čipkastu suknju noći. Susresti se u

domu. Raspakirati pakiranje crnoga čaja dugih listića. U svakome gutljaju uspostaviti

protutežu, svježinu.

   

O plesu

Bila si okićena za neku kratkotrajnu svetkovinu. Šest malih noževa s drškama od

bjelokosti zaplesalo je na stolnjaku oko podneva. Drvena zdjelica vibrirala na

dlanovima glazbe. Pregibi, potrbušje, hrskavice, zadrhtali. Vjetrovi, jeke, sjećanja,

probudili se, raspršili. Izašla si iz glazure lica, pokazala fizionomiju. Oblikovala se,

iznutra. Pustila crte, pukotine, dugmad da budu s obje strane osunčanoga trga.

Prelomila sve sjene dana. Našla se pred licem suncokreta. Ušla u zlatno i modro,

modro i zlatno. Našla se na margini vremena.

   

O rukohvatu

Crni suncobran filtrirao je svjetlost. Bilo je vruće, na blještavom podnevnom suncu.

Osjećao se mehanički ritam sata na zvoniku. Teško je bilo pronaći osovinu dana,

uhvatiti se za bilo što. U kamenu pločniku vibrirali su koraci. Mačka je kliznula, pored

zida. Ima vremena, rekao je Kerubin, nenadano. Kuckanje čekića začulo se, u daljini.

Ravnoteža uspostavila se, u hipu. Tijat, samo što pristao nije, u Prvić Luci.

   

O ogrebotinama

Jedna. Pored. Druge. Sasušene. Različitih nijansi. Hrapave. Glatke. Cvjetne. Na

fasadi. Lica. Tijela. Ornamenti. Znakovi. Boravišta. Ključanice. Nad metalnim

lavorom. Para. Od ljekovitih trava. Ulazi u pore. Lica. Tijela. Što miriši, na livadu,

šumu. Razmak od rođenja biva veći. U beskonačnoj sobi. Stopalo. Ruka. Osamljenost.

Smijeh. Dodirnu se. Sve zauzima svoje mjesto.

    

O otiscima

Crna silueta na plavom. Vodeni žig na pismu. Nebo/more u tvojim očima. Termometar

što pokazuje toplinu dana, u kasno poslijepodne. Na četverokutu staklenih vrata

ocrtava se brzina, brzina i sporost. Kap crnoga čaja na vrhu tvoga jezika, darovana u

tišini. Tamno saće meda dolazi sa sutonom u sobu. Drhtaj, sunce, smijeh u prozoru

ranoga jutra, kada je još prohladno, svježe. Posteljina na podu razbacana. Kao i ptice,

na nebu.

   

O onome
što ti ne možeš

Sastrugati crnu boju, sloj po sloj, nijansu po nijansu, sve dok se ne preoblikuje u

bijelu. Rastjerati mrak, u ustima medvjeda. Sjediti na balkonu noću, bez straha, bez

tjeskobe. Izdržati zamah, njezine kose. Biti uvijek, na drugoj strani ulice. Pronaći sebe,

u napola odbačenim stvarima, u zaboravljenim predmetima. Zaustaviti se, u prostoru

drugačijih boja. Na koncu, stanovati, na vrhovima, zlatnih pribadača.

    

O četverolistu vremena

Sve je moguće točno, precizno opisati. Kada gledamo, kroz prozor mora. Nije važno s

koje se strane dolazi. U kuhinjskom ormaru bočice su slutnji, sjećanja, mitova i

legendi. Po potrebi kapnemo kap na jastučnicu prije spavanja. Budimo se sjajem tisuću

sunaca, u očima. Hodamo po prostirki lijenoga povjetarca, puštamo da umor ode od

nas. Poneki za sobom ostave tanke žute ili narančaste končiće. Pokret, zveket

spremljeni su u kuvertama, spremnim za poštu. Oblici sa plavim uzorcima iznose se,

samo za svečanost. A čudna, nježna limun-boja daruje se nekomu tko je sjetan.

Oporost jezika i oprost u srcu vode nas na drugu obalu. Otkrivena lica stupamo na

mol, zrcaleći se u svima što nam dolaze ususret. Usidrimo se tako, u životu. Lice nam

se ozari, prekriveno čipkom, satkanom od nedohvatne čežnje. U modrini, modrine.

    

O sporosti

Prostor ispred crkve činio se praznim. Tu očište je, od koga se polazi, komu se vraća.

U jednom smjeru prema kući s pogledom na zaljev, prema kapelici, prema plaži. U

drugom smjeru prema pošti, prema dućanu, prema groblju. Sve zanjihano je, klizi, čas

u jednom, čas u drugom smjeru. Nema oslonca u sjećanju. Os tijela gubi se, rasipa.

Stapa se, s prirodom. U raskoši, trenutka. Kosti, tkiva, mišići vraćaju se polako. Čeka

se, da prođe vrelina. Stopala tada mogu ostaviti trag, na nasipu od sitnoga pijeska.

Tada je vrijeme, za početak igre, blagih kontrasta. Poput pločica sedefnih, poput

pločica zavjetnih, poslaguju se jezici, simboli, ritmovi. Odviše to je, ljepote.

    

O djevičanskom

Kroz ovalni okvir rešetki dolazila je prva svjetlost s mora. U naborima očnih kapaka

ostao je trag noći. Mekane tkanine jutra poslagivale su se po koži. Nožić na stolu,

termometar na zidu kao da su nešto prizivali. No bilo je odveć rano. Za radost

spajanja sa vodom. Veliki zlatni insekt sletio je na prozorsko okno. Vrata su bila širom

otvorena. Dovoljno da uđemo u drugi tonalitet, u drugu boju zvuka. Samim time

mijenjao se odnos podloge i crte, početka i strukture boje. Osvijetljenosti, težine i

mjere svega. Umor dolazio bi u nekome od koraka. Tada dostatno bi bilo uzeti grumen

smrekine smole, protrljati ga, između kažiprsta i palca.

    

O velikom dječaku

Tu ispod vala, tu usred karnevala, tu poslije kravala izronila je glava. Kosa nebeski

bijelih. Puna ozona, ličila je na Robinzona. Liniju njenih bora slijedila je jedna, pa

druga zora. U krajoliku rogača, badema, smokava. Gdje sve namreškano je. Pa sve

skakuće, amo, tamo. Zamiče, primiče, odmiče se u tkivu prostora. Zato treba tražiti

ispod kreveta, u ormaru, u posudi noćnoj. Tako modelira se stvarnost ali i nestvarnost.

Svjetlost klizi, niz otvoreno, niz zatvoreno. Zaustavlja se u mliječno zelenome emajlu

oka. Oka koje vas i sada gleda.

    

O nemoći

Konop za rublje hvatao je posljednje zrake sunca. Sjene su ga sve više obuhvaćale,

tako da su oči gubile svoje utočište, svoj orijentir. Valjalo se prekrižiti pred morem.

Pokušati dodirnuti njegovu tkaninu, iz daljine. U tom dodiru, naznaci dodira, pronaći

lijek od mogućih bolesti. Sjetiti se kuće s plavim prozorima, krajolika sa psom. Kada

zebnja u neko doba noći stigne, otići tamo gdje smo nekada bili, a tijelo ostaviti tu da

otrpi što mora. Tijelo iako onemoćalo ujutro domoći će se vrata, bunara pred kućom,

uzeti bradvu i čelom se osloniti na njenu oštricu kako bi krv iz rane procurila i

posvetila zemlju. U zborniku gravura i planova pomorskoga muzeja moguće je pronaći

upravo ovaj prizor.

    

O snazi malenog

Pahulja, padala je, u tišini. Obraz svijetloga drveta nastojao ju je dotaknuti. Različite

količine svjetla i sjene mijenjale su se. Bili su to hladni, mokri dani. Strukture, pokreti

redali su se u mozaičnim kockicama. U kutiji vremena, prostora, tako se sve poslaguje.

Sve dok ne nastupi prozirnost. Na usnicama tada osjeti se gorkast okus. Istovjetan piću

s mjehurićima, s okusom kinina i koricom limuna na rubu čaše.

  

O mačkama otočnim

Bogomore spava, budi se u njihovim očima. Za najkraćih dana u godini njihovi repovi

se izduže ravnajući se prema elipsama nebeskih tijela. Nagoni, istine, glagoli

ravnomjerno su poredani u arhitekturi njihovih duša koje se u koncentričnim

krugovima smještaju u prostor. Sve što je neizbježno u njima je. Ulaze, u bijelo, u crno,

ali i u sve što je između. Pri susretu često dolazi do podrhtavanja. Linije, mrlje, točke

prelaze u valovite pokrete što se ubrzo razdvoje, usmjere kojekuda. S vremenom

vibracije, tonaliteti, ritmovi se izjednače. U kompoziciji luke sve zadobiva svoje

mjesto.

    

O otoku zaključanom

Unutrašnji raspored kuće govorio je da je to djedova kuća. Bila je napuštena kao i

dan u kojem se našla. Na molu, podno kuće, jedan pored drugoga, nepomično su stajali

stol, brod i tišina. Biljni ornamenti na staroj fotografiji pružali su se zmijoliko, no

ubrzo nestali su jer se upravo smračilo. Na prozorskoj dasci spavala je mačka. Na

vršcima njezinih brkova odražavala se mjesečeva svjetlost. No ni to nije bilo dovoljno

da se pobjegne s otoka koji je u to doba bio zaključan. Jedino što je bilo moguće ući u

neki ormar s ogledalom s unutrašnje strane te tako dočekati jutro.

  

O trostrukom obratu

Izokrenuto. Preokrenuti. Nježno.