Svaka čast, maestro

Gostovanja uglednih inozemnih orkestara postaju rijetkost pa je nastup Simfonijskog orkestra Berlinskog radija (RSB) pred punom dvoranom imao posebnu pozornost. Prava je rijetkost i jedinstvenost, da je za dirigentskim pultom uglednog inozemnog orkestra hrvatski maestro, a u solističkoj ulozi hrvatski glazbenik. Maestro Ivan Repušić, unatrag više godina s njemačkom adresom i sjajnim nastupima u opernim kućama i koncertnim dvoranama ponajprije Hannovera, Berlina i Münchena, te pijanist Aljoša Jurinić, koji odnedavna iz dalekoga New Yorka doslovno leti svijetom, umjetnici su čije pojavljivanje pred zagrebačkim ljubiteljima klasične glazbe pobuđuje zanimanje najviše razine. A prema onome što se čulo zavređuje i najviša priznanja.

Maestro Ivan Repušić – dirigent Simfonijskog orkestra Berlinskog radija
Snimio Tugomir Hrabrić

Ivan Repušić osvaja karizmom glazbenika čijoj je umjetničkoj uvjerljivosti nemoguće ne povjerovati pa je RSB prihvatio da u Zagrebu koncert započne djelom hrvatskoga skladatelja, i to Istarskom suitom Natka Devčića (1914–1997). Slojevitost četiriju stavaka suite, Predigre, Poskočice, Uspavanke i Finala, neosporivo je bogatstvo skladateljeve invencije koja se korijenski hrani folklornim idiomom, ali ga itekako nadilazi u individualnoj nadgradnji apsorbiranja različitih silnica europske glazbe koja je prethodila 1948, godini nastanka djela. Nasljeđe Debussyjevih iskoraka iz dursko-molske predodređenosti, ali i snažna atonalitetnost Druge bečke škole kod Natka su Devčića potaknuli individualnom nadarenošću i osobnim uvjerenjima oplođen melodijsko-harmonijski izraz koji orkestralnom aparatu daruje rješenja bogatih kolorističkih situacija, ali i emocionalno proživljenih trenutaka glazbe koju slušatelj s hrvatskim iskustvom može prepoznati kao nacionalno obojenu, a strani nedvojbeno prepoznaje kao izrazito modernističku i vremenu nastanka sukladnu glazbu. Gostujući je orkestar pod Repušićevim pažljivim vodstvom upravo tako i interpretirao svaki detalj pa onda i cjelinu suite minucioznom koncentracijom i dakako velikom tehničkom sigurnošću. Stoga je moguće vjerovati da će daljim ponudama za izvedbe njemački orkestri nastaviti afirmirati djela hrvatskih skladatelja.

Za Drugi koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 15 Sergeja Prokofjeva (1891–1953) dovoljno je reći da ga tek rijetki, recimo najhrabriji pijanisti, stavljaju na program jer su izvedbeno-tehnički zahtjevi koje postavlja nadasve visoki. Aljoša Jurinić u razgovoru nakon koncerta i sam je istaknuo da je pri vježbanju u početku imao fizičke probleme s rukama. No izvedba solističke dionice oduševila je tankoćutnošću interpretacije s jedne, ali i snagom izraza, iskonskom muzikalnošću poticane interpretacije s druge strane. Divili smo se nadasve kompleksnoj kadenci prvoga stavka, ali i svim poetičnim trenucima u kojima su solist i orkestar surađivali kako to običavaju činiti upravo ponajbolji glazbenici kojih su tehničke sposobnosti preduvjet za neometano predavanje sadržajnosti vrhunske glazbe. A Prokofjevljev je Drugi klavirski koncert nedvojbeno upravo takvo, glazbeno duboko misaono, skladateljski velebno i sadržajno djelo. Stoga svima hvala na doživljaju! Dva dodatka, Ravelova Ondine iz suite Gaspard de la nuit i treći stavak Schubertove Sonate br. 3 u E-duru kojima se Aljoša Jurinić zahvalio za pljesak oduševljenja izazivala su dodatne ovacije jer doista njegovo je umijeće veliko, a nadarenost neprijeporna.

Ivan Repušić očito je ne samo nadaren nego i mudar dirigent mlađe generacije koji repertoar gradi osmišljeno, nikamo ne žuri, a opet pomno obogaćuje osobna dirigentska iskustva. To se odnosi na odluku da svladavanje bogate simfonijske ostavštine Gustava Mahlera (1860–1911) započne interpretiranjem njegove Prve simfonije u D-duru s podnaslovom Titan. Uostalom, takav se pristup čini i jedinim pravim i logičnim jer je to i za Mahlerov simfonijski opus djelo koje ga još bitno povezuje s prethodnicima, a istodobno i otvara svijet karakterističan za njegovu jedinstvenu glazbenu imaginaciju. Mahlerovu je glazbu nemoguće ne zavoljeti ako se slušatelj s povjerenjem prepusti vođenju kroz različite izričaje jedinstveno povezane sa skladateljevim životopisom. Bio je to doživljaj glazbe i vrsnosti glazbenika koji može pobuditi osjećaj posebnoga zadovoljstva, štoviše sreće, da smo mu bili svjedoci.

Burni je pljesak pratio sve izvedbe, a na kraju su slijedile ovacije na koje je Repušić odgovorio dodatkom, orkestralnom idilom Večer Vatroslava Lisinskog – jednostavno divna gesta i našeg dirigenta, ali i berlinskog orkestra, koji je u Zagreb došao spreman vrhunski interpretirati čak dvije skladbe hrvatskih autora.