Šutnje i šumovi u kanalu

Od pojave prve knjige Tanje Mravak (Sinj, 1974) Moramo razgovarati, vrlo zapažene i nagrađivane, pa do njezine druge zbirke priča, Naša žena, proteklo je punih sedam godina. Sudeći po medijskom odjeku Naše žene, po broju intervjua koje je u povodu izlaska nove zbirke spisateljica dala raznim portalima i novinama, čini se da vremenskog hijata gotovo da i nije bilo, a sjećanje na debitantsku knjigu ostalo je svježe kao da je objavljena jučer.

U gotovo se svim novijim intervjuima od autorice tražilo da objasni svoju izjavu u nekom davnom razgovoru za jedne naše dnevne novine da junakinje njezinih priča „nisu uzori za feministice i da je vrlo tanka granica između borbe za ženska prava i krajnosti koja je kontraproduktivna“. Ona na to odgovara s jedinog mogućeg, stvaralačkog gledišta: da u svojim pričama „nudi problem, a ne rješenje“, da „želi ostati vjerna priči“, a u to se ne mogu bez štete po umjetnost uklopiti „deklarativne izjave o pravima i slobodama žena (i općenito ljudi)“ jer je deklarativnost nametljiva i agresivna.

Izd. Hena com, Zagreb, 2017.

U pričama nudi „situacije kakve jesu“ i smatra da i na takav način može upozoriti i na probleme kojima se feminizam bavi. Zauzima se za to da se jednako osvijeste i formiraju kao osobe i žene i muškarci.

Radi slikanja situacija kakve jesu komentari pripovjedača sasvim su neznatni ili ih uopće nema, pa nije neobično da čak osam od ukupno jedanaest priča okupljenih u ovoj zbirci vodi neutralni narator. „Nikad sebe ne stavljam u ulogu suca“, kaže autorica. „Meni je upravo to zanimljivo kad gledam ljude oko sebe, da uočavam te devijacije u odnosima, i to je ono što zapišem. Ja uvijek kažem da ne pišem, nego da više zapisujem.“ Dobar se dio tih sudbina zbiva u još živim i žilavim ostacima patrijarhata, u okvirima zadanih uloga, gdje još nema naznaka snažnijeg iskoraka iz raznih oblika nejednakosti. Kao i u prvoj zbirci priča tako je i u ovoj mjesto zbivanja dalmatinsko zaleđe i dalmatinski gradovi, vrijeme je sadašnje; rođenoj Sinjanki, sada Splićanki zaposlenoj u Centru za autizam, to je područje koje najbolje poznaje, kao i mentalitet ljudi i lokalni govor. Uvjerena je pak u njihovu univerzalnost – slične bi priče, smatra, mogla napisati „u bilo kojem kraju ne samo Hrvatske nego i svijeta“. Univerzalne su i karakteristike likova jer posvuda na svijetu ima loših brakova, posvađanih braće i sestara, neuspjelih ljubavnih veza, netrpeljivosti.

Koje značenje pokriva naslovna sintagma? Za razliku od izraza „naš čovik“, koji može imati pozitivno, ali i negativno (ironično) značenje, autorica kaže da izraz „naša žena“ obično podrazumijeva „obiteljsku ženu, majku, kuharicu, vrijednu domaćicu“; ne obuhvaća „profesionalno ostvarenu ženu, ženu sa stavom“. No u pričama Tanje Mravak, u kojima živote protagonista iščitavamo iz različitih relacija – obiteljskih, roditeljskih, ljubavnih – posrijedi je cijela lepeza ženskih likova, naših žena: majka koja je nakon muževe smrti našla preko oglasa svoga gospona Fulira (Trešnja); unuka koja sa svojim didom piromanom landra planinom u priči prožetoj folklornim motivima (Malo moje); slobodna, obrazovana žena koja je kliknula sa susjedinim mužem sklonim humoru i smijehu (Ničija žena); kućanica koja je uspjela nagovoriti muža da uoči Velike Gospe iziđu u šetnju gradom (Žeženj); napuštena ljubavnica koja nalazi „sigurnog“ ljubavnika, ali beznačajnog čovjeka koji je ničim ne privlači (Naša žena); mlada, zgodna doktorica koja dolazi u selo u kojem su još snažno prisutni tragovi rata i nad koju se nadvija sjena nasrtljiva općinskog načelnika (Naš čovik); dementna starica koja živi u grotesknom svijetu umišljene otmjenosti i u svome unuku vidi pokojnog muža (Kristal, porculan i beštek); starija gospođa koja stalno rogobori protiv muža, a ponaša se sasvim suprotno (Zamisli divote).

Ono što se u knjizi Moramo razgovarati provlači kao ključni motiv za razumijevanje smisla priča – nedostatak ili nemogućnost komunikacije među bliskim osobama – nastavlja se i u Našoj ženi jednako uporno i jednako razorno. U tom je pogledu egzemplarna zaključna priča zbirke, Kad smo se pravili mrtvi, u kojoj se pripovijeda o bratu i sestri koji su se nakon dvadeset godina šutnje sastali u malome dalmatinskom mjestu da bi prodali roditeljsku kuću. On je došao iz Osla, ona iz Slavonije, narogušeni jedno na drugo: „‘Jesi ti nešto ljuta na mene?’ (…) ‘Ne.’ ‘Nego šta si?’ ‘Ništa. Ja sam ti na tebe ništa.’“ U razgovoru koji se ipak pokreće u zimskoj noći brat doznaje detalje o majčinoj demenciji i sestrinoj brizi za nju, a sestra o već trećem pobačaju bratove žene. Na kraju shvaćaju da je potiskivanje emocija, prešućivanje i manjkava komunikacija dovela do napetosti i loša međusobnog odnosa te žele spasiti pokidane veze.

Među odlikama zbirke priča Naša žena ponovo možemo navesti izbrušen, sažet a „pričljiv“ dijalog (osobito Malo moje i Žeženj), sklonost humoru (Ničija žena), koju bi trebalo dalje razvijati, evidentna sposobnost građenja intimnih i kolektivnih atmosfera. Poente se ponekad čine odveć mlake, nedovoljno efektne, a knjiga kao cjelina neujednačena. Dobili smo manje nego što se moglo očekivati s obzirom na potencijal koji je nagovještavala prva knjiga.