Studije glume

Teatar Exit, utemeljen 1994, godine 1998. useljava u Ilicu 208: preuređena kinodvorana postaje istaknuto hrvatsko neovisno kazalište. Umjetnički ravnatelj toga teatra, glumac i redatelj Matko Raguž dvadeset godina poslije utemeljuje i Studio Exit, inauguriran predstavom Dvoje prema drami suvremenoga engleskog autora Jima Cartwrighta. Tako se premijerama 9. i 10. veljače u Gundulićevoj 37/1, u dvorišnoj zgradi, otvorila nova, komorna scena Teatra Exit, trenutno najmanja zagrebačka kazališna pozornica, za četrdeset i osam gledatelja. Takva sam, iznimno mala kazališta često posjećivala za vrijeme svojega višegodišnjega života u Pragu, kad sam na Karlovu sveučilištu utemeljila kroatistiku, a najviše su mi se svidjele predstave Divadla v Řeznické, posebno kad su ih osmišljavali blizanci Petr i Matěj Forman, intrigantni glumci, sinovi Miloša Formana. Kao nekadašnja ravnateljica Kazališta Marina Držića i sama sam aktivirala komornu pozornicu, nazvanu već prije Teatar Bursa, a na njoj smo u Dubrovniku uspješno postavili niz predstava: Orfeo, Moju staru gospođu, Sirene, Violu...

Dražen Čuček, Bojana Gregorić Vejzović i Jakša Jordes
Snimio Luka Pešun

Dakle, Matko se Raguž, i kao ravnatelj i kao redatelj i autor minimalističke scenografije (šank izgrađen od jelovine) odlučio postaviti dramu iz 1989. Dvoje u preciznu prijevodu na hrvatski Tomislava Kuzmanovića, odabravši tekst preobrazbene glumstvenosti, što je Exitova označnica već gotovo dvadeset i pet godina. 

Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček glume ukupno četrnaest uloga: pet muško-ženskih parova i po dvije uloge odvojeno. Raguž ih kao redatelj vodi u višestrukim smjerovima „opipavanja bila“ teatra i današnjice: u fiktivnu pabu s publikom u neposrednoj blizini predočuje povijest i sadašnjost glumačke umjetnosti, glumačke preobrazbe, studije glume od mime i pantomime do verbalnoga teatra, glume maske i karaktera do nagovještaja televizijske i filmske glume. Pokazuje i prepoznatljiv glumački egzitovski stil. I ova predstava gradi silnice Teatra Exit: teme društvene osjetljivosti, žudnju za ljubavi, crnu komediju s elementima drame i tragedije, tražeći i (naslovni) izlaz (ime toga teatra) iz gorke današnjice u pronalaženju novoga kazališnoga prostora, raznovrsnih identiteta i glumačkih kodova, uz specifičan mikrohumor.

Utemeljena na univerzalnima osamljenosti i tuzi, režija se zasniva na baždarenju rada s glumcima i uvlačenju gledatelja u energetske kodove, do završne, tužne katarze potaknute događajem prije sedam godina u životu vlasnika i vlasnice paba koji skriven visi u tajni slike na zidu.

Gluma disciplinirano slijedi tekstualne i redateljske silnice, naglašavajući engleski humor i slojevitost temeljne priče i nekoliko potpriča. Prvi par, vlasnici paba Landlord i Landlady zaokružuju dramu i predstavu donoseći ključ rješenja međusobne hladnoće i tišine koja se stalno čuje.

Bojana Gregorić Vejzović preobražava se u sedam karaktera: vlasnica je paba Landlady, osamljena Stara žena – fokalizatorica koja prikazuje ljubavnu deziluziju i odgovornost u ljubavi, partnerica Maudie, korpulentna supruga Gospođa Iger, punašna žena u srednjim godinama Alice iz sanatorija, u paru s Fredom, djevojka Lesley, žena nasilnika Roya, Žena koja dolazi u pab pitajući se što je ljubavna sreća. Najdojmljivija je u ulogama Starice i goropadne putene žene te žene patnice.

Dražen Čuček vlasnik je paba Landlord, Moth – ljubavni partner Maudie, Starac, mali suprug Gospodin Iger, zlostavljač Roy, sredovječni debeljuškasti partner Fred, Dječak koji čeka oca susrećući se s majčinskim osjećajima Landlady. Preobrazbe utemeljuje na dobnim i strategijama ljubavnih odnosa, od zlostavljača do ponižena maloga čovjeka. U svakoj je ulozi jednako dobar, a možda je najbolji u ulozi zlostavljača.

Saksofonist Jakša Jordes naglašava atmosferu paba i café-bara, željenih susreta s drugim, glazbom Willema Miličevića oživljujući sudbine dolaznika, povremeno i sam, kao i nekoliko gledatelja, sudjelujući u suigri s glumcima.

Kostimografkinja Marita Ćopo minimalnim kostimskim preinakama pomaže glumcima u preobrazbama, a Deni Šesnić vještim oblikovanjem svjetla maleni kazališni prostor pretvara u bar i pab, projekcijama naglašavajući ispijanje pića, igru pikadom, reklamne natpise i sl.

Ovu će predstavu osim vjerne publike Teatra Exit možda najviše voljeti glumci – pruža im mogućnosti pogleda na vlastitu sadašnjost, prošlost i budućnost.