Satiemania četrdeset godina poslije

Dvadeset i trećeg lipnja 1978. u okviru 3. svjetskog festivala animiranoga filma u Zagrebu, u dvorani Doma armije u Ulici socijalističke revolucije, dogodila se premijera animiranog filma Satiemania autora Zdenka Gašparovića (scenarij, crteži, režija i glavna animacija), u produkciji Zagreb filma. Film je rađen prema glazbi Erica Satieja, izvodio ju je Aldo Ciccolini, a film je snimio Franjo Malogorski. Četrnaestominutni film prikazan je kao posljednji u programu, posljednjega natjecateljskog dana.

Sutradan mu je u dvorani Lisinski predsjednica međunarodnog žirija, glasovita June Foray (koja je davala glasove najpoznatijim Disneyjevim junacima), dodijelila Grand-prix, kao najboljem filmu festivala.

Te i sljedeće godine taj animirani film bio je pravi hit na apsolutno svim festivalima animacije u svijetu, a nakon desetak godina svi ugledniji teoretičari animacije uvrštavali su ga među deset najboljih filmova u cjelokupnoj povijesti animacije. Taj filmić postao je neizostavni primjer za sva učilišta gdje se animacija ozbiljno studira, kao i za animacijske studije koji u potrazi za originalnošću traže poticaj u autentičnim animacijskim estetikama. Njegov autor postao je u tom ekskluzivnom svijetu kultni autor.

Satiemania je ponudila novo razumijevanje Satieja. Ali nije taj film velik samo po afirmaciji glazbe. On je nenadmašan po veličanstvenom sinkretičkom postupku u kojem je glazba tek sudionik, onakav i onoliki koliko je to primjereno

Tako je ostalo do danas. Dapače, neponovljivi sjaj i čarolija Satiemanije u današnje vrijeme instant-umjetnosti još pouzdanije svjedoči o nezamjenjivu utjecaju istinske kreativnosti na razvoj novih medija, ali i podsjeća na nepravedno zaboravljenu Zagrebačku školu (teoretičar umjetnosti Zvonko Maković, na pitanje koji bi hrvatski artefakt, samo jedan, ponio u galaksiju da predstavi hrvatsku kulturu, uzeo bi upravo taj film, što se bogme ni ja ne bih usudio).

Godina nastanka Satiemanije godina je početka moje karijere. (Na istom festivalu nagrađen sam kao debitant, a Gašparović navršio 41.) No sudbina mi je namijenila baš Satiemaniju kao film koji će me cijeloga života pratiti jer sam ga prikazivao i objašnjavao pri brojnim retrospektivama i predavanjima. Po svoj prilici gledao sam ga desetke puta više od sama autora. Kako se uspon moje karijere poklapao baš s najvećim uspjehom Satiemanije, u ključnim godinama njezine začudne epopeje bio sam sa Zdenkom Gašparovićem i osobno nerazdvojan.

Općenito, ta ‘78. godina bila je jedna od najuspješnijih u povijesti Zagrebačke škole. Poput „ptica koje umiru pjevajući“ slutilo se da je čitava ta fatazmagorija pri kraju. Po mom skromnom sudu Zagrebačka škola animacije, onakva kakvu je u svjetonazorsko-estetskom i tehnološkom smislu definira teorija animacije, kopni negdje ‘82, ‘83...

Trijumf Zagrebačke škole

Zagrebačka škola jedan je od najvećih dometa u povijesti hrvatske kulture, barem u njezinoj medijskoj povijesti. Mnogi taj uspjeh osporavaju ili im je sumnjiv (kako to da je baš s Balkana došla takva senzacija u tako urbanoj umjetničkoj disciplini?). Jamčim, kao dobar poznavatelj i sudionik Škole, da je uspjeh doista senzacionalan i apsolutno zaslužen! I nije niti „izmišljen“ ni medijski isforsiran.

Zagrebačka je škola najkonzistentniji produkcijsko-kreativni sustav u crtanom filmu nakon velikoga Walta Disneyja, i utjecaj (svjetonazorskih, umjetničkih i tehnoloških) elemenata Škole na sveukupni razvoj animacije nesporan je i nemjerljiv. Konačno, i dan-danas, Zagreb film jedan je od najnagrađivanijih studija u svijetu, prvi Oscar neameričkom animiranom filmu pripao je filmu iz tog studija, a najveći suvremeni autoritet u teoriji animacije Giannalberto Bendazzi među osamdesetak najvažnijih filmova u cjelokupnoj povijesti animacije svrstava čak osam onih iz Zagreba. (Jedan od njih i moj je film, da se pohvalim. Ako ni zbog čega, zato što stoji uz Satiemaniju.)

Zagrebačka škola inaugurirala je i afirmirala princip takozvane reducirane animacije, što je inačica za uporabu kreativne stilizacije u oživljavanju likovnosti. To je omogućilo direktno tržište animacije kad se iz kinodvorana seli na razne elektronske i digitalne prikazivačke sustave, nemjerljivo produkcijsko umnožavanje i ekspanziju. A o kreativnom ohrabrenju da i ne govorimo. U vrijeme blokovske podjele priče o „malom čovjeku“ između globalnih manipulacija, čime su se zagrebački filmići uglavnom bavili, činile su se tračkom moguće relaksirajuće osmoze ideoloških neprijateljstava, a financijaš (tadašnji socijalistički poredak) pronašao je idealan kod za domete sveukupnih umjetničkih sloboda u tadašnjoj državi, koja se još „dobro držala“. Osim tih pouzdanih i krotkih filmića, potkrali su se i drukčiji filmovi istinskog umjetničkog susreta crteža, animacije, emocije, ideje i produkcije. Kao Satiemania.

Zdenko Gašparović
Snimio Bajko I. Hromalić

Ako filmove Zagrebačke škole u okviru traganja za smislom i definicijom umjetnosti prihvatimo kao „bazično istraživanje u području umjetnosti“ (animacije), onda treba znati da su ti filmići bili namijenjeni isključivo festivalima koji su za film ono što su za znanost znanstveni časopisi. Dakle, upravo festivalsko vrednovanje donijelo je Zagrebačkoj školi nesporna i najveća priznanja. Od 1956, pa do početka osamdesetih u Zagreb filmu napravljeno je više od četiri stotine (!) umjetničkih crtanofilmskih djela, a od toga sigurno dvadesetak remek-djela, što je respektabilan postotak. Simbolički kazano, na te filmove potrošene su milijarde! Tadašnji vlastodršci podgrijavali su famu o siromaštvu, entuzijazmu, „genijalnoj naivnosti“, „nezavisnim filmovima“... što je sve daleko od istine. Upravo za ovakve prigode, napravio sam svojevrsnu konverziju ondašnje valute u današnju. Po mom izračunu država je svaku minutu tih filmova financirala s otprilike 14.000 današnjih eura. Dušan Vukotić ispričao mi je da su se u kampanji za Oscar plaćale skupe večere u Americi i lobiralo na sve moguće načine. Pa i sam svjedočim da sam sa svojim filmićem od dvije minute trajanja putovao po svijetu biznis-klasom i stanovao u najskupljim hotelima. Kad smo se Gašparović i ja baš te ‘78. pojavili u Ottawi, bili smo predmet zavisti kolega zbog visoke noge na kojoj smo živjeli te produkcijske i političke potpore i logistike koju smo imali.

Nova estetika za novu klasu

Naravno, zgodno je pitanje i vjerujem da bi svatko na ovome mjestu to pitanje postavio: kakvo je to crtanofilmsko prosvjetljenje doživjela partijska oligarhija u Jugoslaviji pa da troši toliki novac na – crtani umjetnički film? Svakako, to je bio (socijalistički) projekt koji je uspio. Novoj klasi bila je potrebna nova estetika. Osim tajne o bogatom financiranju, bila je tu još jedna ključna tajna. Ništa naime ne nastaje ni iz čega, pa ni socijalistička umjetnost. I glasoviti Bendazzi često se pitao da li je Zagrebačka škola pala s neba. Naravno da nije. Ona je logičan nastavak širega kulturnog konteksta koji se u to vrijeme nije nosio (što da vam nabrajam: od grupe Zemlja pa do Exata 51, preko genijalnih strip-crtača, rano umrlih pjesnika i slikara, samozatajnih pripovjedača) i potpuno omalovaženih građanskih utemeljitelja buduće Škole (Kostanjšeka, Neugebauera, Tompe, Kostelca…).

Smisao svake umjetnosti, pa i one animiranoga filma, jest da se primijeni u takozvanoj svakodnevnoj ljudskoj komunikaciji tragajući za sve širim krugom sudionika i na sve većim razinama komuniciranja. Ta primjena ogleda se, a gdje drugdje nego na – tržištu! Umjetnički su filmovi u tom smislu prototipovi, koji služe kao uzor komercijalnoj produkciji, a ne kao tek intelektualnohedonistički kolač za elite ili državne kaste. Ili, ne daj bože, kao svojevrsni eskapizam, bijeg od stvarnosti. Osim američke, gdje postoji realno tržište filma, i donekle kanadske kinematografije, koja je svojedobno bila obilno državno financirana, ni jedna druga kinematografija osim hrvatske nije ni približno toliko trošila tih godina na umjetnički animirani film! Nema ni malo istine u tome da su se ti filmovi radili boemski. Čitavo društvo bilo je siromašno, ali vodeći autori, pogotovo oni koji su bili u partiji, dobivali su takozvane društvene stanove, neki čak i po nekoliko puta, bili su slavljeni, putovali su svijetom... Možemo lakonski reći: Dobro, a zašto ne? Koliko god sve to bilo pomalo i bizarno. Da nije u svemu tome tragična činjenica. Iza velikog umjetničkog uspjeha zagrebačkih umjetničkih prototipova nije stajala nikakva tržišna nakana! Baš nikakva! Da čovjek ne povjeruje.

Osim Disneyja, nitko u povijesti animacije nije tako utjecao na tržište animiranoga filma kao Zagrebačka škola, a u Zagrebu nisu imali nikakve namjere okoristiti se time i zaraditi barem neku kintu, da barem nešto ostane budućim generacijama kad se Berlinski zid sruši. U Zagrebu su poput pijanih milijardera radili samo umjetničke prototipove. I dijelili ih besplatno. Najveće i najskuplje poslovne tajne darivali su za hrpu bezvrijednih plaketa, za komična putovanja na festivale nadajući se kakvu razvratiću i besplatnom kikirikiju. Za tapšanje po ramenu i uvijek isto, klišeizirano teoretičarsko divljenje u rezervatima filmskih časopisa. Pretpostavljam, sve to skupa bilo je toliko neobično i egzotično, da su racionalni Zapadnjaci zacijelo i tu bizarnu avanturu pripisivali Titovu uvrnutom geniju. Kao, kad je rekao Staljinu ne, može eto sebi dopustiti i da kaže tržištu ne. Nek se djeca igraju. Dosta su u povijesti patila.

Prava katarza

Danas nam zvuči poput vica da je partijska organizacija Zagreb filma svojevremeno osudila „tendencije komercijalizacije naših crtanih filmova“. U toj partijskoj organizaciji sjedila su i dva člana Američke filmske akademije, one koja odlučuje o Oscarima. Nažalost, i danas djeca koja doktoriraju na temi Zagrebačke škole i dalje citiraju Ranka Munitića, tada državnog teoretičara animacije. Pred njim se nije smjelo spomenuti ni t od tržišta. Naravno, fućkalo se njemu za to što se u Zagrebu moglo zaposliti tisuće ljudi na poslovima koji su išli ususret postindustrijskom društvu i što smo mogli imati središnji studij animacije za čitavu Europu. U Zagreb filmu, kad bi završili kakav film ili više njih, organizirali bi posebnu zatvorenu premijeru samo za njega. Nitko nije smio te filmove službeno prije njega hvaliti. To je važno znati da se shvati zašto je boemski i slobodni duh Zdenka Gašparovića prihvatio poziv tadašnjega direktora studija u Vlaškoj i ostavio trenutni posao u Hollywoodu (radio je u vodećim studijima, uglavnom za Hannu i Barberu), vratio se kući u trošnu hižicu u Samoboru s hrpom crteža koje je radio kao osobni dnevnik bez jasne ambicije da će to postati filmom. Pogotovo ne u Americi. U prizemnicu u kojoj je živjela udovica, njegova starica majka. Dali su Gašparoviću sobičak u novootvorenom studiju na Novoj vesi. Poklopilo se to s mojim dolaskom u Zagreb film i prvo što sam čuo bila je fama o onome što se u tom sobičku zbiva. Pričalo se o genijalnim crtežima, o izvanserijskoj animaciji. Nisam se ni usudio ni otići tamo, ali kako se bližio festival ‘78, fama je rasla. No Zdenko nije mario ni za kakve rokove (na tom filmu radio je oko četiri godine). Doživljavao je napadaje hedonizma, upadao u serijske terevenke, u ljubavne odnose kao u jeftinim romanima.

Međunarodna komisija pustila je film u program na neviđeno. Nešto malo su im pokazali na montažnom stolu. Zato je i stavljen u program zadnjega dana kao zadnji, jer je završavan već za trajanja festivala. Vječno nacvrcan, divno simpatičan trik-snimatelj Franc Malogorski ispričavao se što film ima hrpu pogrešaka, ali da će se to nakon festivala popraviti. Nikada se nije popravilo.

I ja sam prvi put film vidio upravo na toj premijeri. Doživio sam, kao i svi u publici, pravu katarzu. Nikada dotad nije neki animirani film izazvao toliko emocija i divljenja. Ne samo što su grlili smetenog i skromnog Gašparovića, ljudi su se grlili i međusobno. Čuo sam riječ hvala na mnogim jezicima.

Kratkotrajna slava

Zdenko je neko vrijeme uživao u slavi, a onda je opet nestao. Radio je u studijima u Australiji, Londonu, Kanadi, Parizu i na koncu se skrasio u Los Angelesu. Mogao je birati gdje će živjeti. Radio je uglavnom kao glavni crtač na tada velikim projektima bogatih studija. Na tim putovanjima nije ga ipak vodio razum temeljen na profesionalnom ugledu, već trenutna inspiracija, neke prekrasne oči, lijepe riječi, glazba, slučajan susret... Počeo je raditi na novom filmu o Slavi Raškaj, pa na filmu Noćne slike (o nepoznatom Parizu), ali nikada više ništa nije dovršio niti će dovršiti. Već tjedan dana nakon festivala ‘78. nestali su svi crteži iz Satiemanije. Nekoliko ih se nalazi u Arhivu Hrvatske, nekoliko ih visi jeftino uokvirenih i nakrivljenih, zaprljanih muhama, na trošnim zidovima u Zagreb filmu. Veliki dio pokupila je Roswitha Fischer, poznata producentica iz Hamburga, fatalno zaljubljena u Satiemaniju i u njezina autora, a nekoliko najvrednijih pokupio sam ja iz kante za smeće kad sam jednom slučajno navratio u Vlašku. Jedan od tih crteža imate prigode vidjeti otisnut i u ovom Vijencu.

Zagrebačka je škola najkonzistentniji produkcijsko-kreativni sustav u crtanom filmu nakon velikoga Walta Disneyja

Često sam znao Gašparovića susresti u Zagrebu. Došao bi potpuno inkognito. U nekom periferijskom kafiću pijuckao bi satima skupo piće, zagledan na ulicu. Piće je plaćao u dolarima jer nije imao živaca mijenjati novac u kune. Sam kao i uvijek i uvijek s cigaretom u ustima. Spreman otići na neku izložbu u daleki svijet ili nestati na neko vrijeme da bi pročitao neku knjigu, pružio jalovu nadu nekom novom čeznutljivom ženskom srcu... Kad bi mu nestalo novca, otišao bi raditi na nekom velikom poslu (bio je, primjerice, glavni crtač na milenijskom projektu Heavy Metal producenta Jerryja Pottertona).

Na najvažnijem jugoslavenskom festivalu kratkometražnog filma u Beogradu 1979. Satiemania nije dobila ništa. Na upit novinara o tome predsjednik žirija Pero Zubac, rekao je da je taj film „čisti l’art pour l’art“.

Poznavatelj ženske duše

Neuki i zavidni znali su reći da je bilo „lako napraviti film s tako divnom glazbom“. Upravo suprotno: Gašparović je svojim filmom planetarno popularizirao Erica Satieja, koji je živio u sjeni svog učitelja Debussyja. Mnogi su pokušavali (to nije sasvim uspjelo ni Disneyju s Fantasiom), „prilijepiti“ kakvu izvanvremensku glazbu uz animaciju, ali su dobivali samo sterilnu i pretencioznu slitinu. Nitko u povijesti animacije nije uspio tako emotivno i tehnološki organski povezati energiju i ritam crteža s metronomskim ritmom glazbe. Satiemania je ponudila novo razumijevanje Satieja. Ali nije taj film velik samo po afirmaciji glazbe. On je nenadmašan po veličanstvenom sinkretičkom postupku u kojem je glazba tek sudionik, onakav i onoliki koliko je to primjereno. Komplementarnost specifičnih energija izvanredne animacije (na tragu Taxa Averyja) i jedinstvenih crteža (preciznih u emociji i sugestivnosti, a ležernih u potezu) poduprli su ideju filma koja raste prema kraju poput gutljaja ganuća što navire kroz grlo nakon emotivne i intimne katarze. To je film o osamljenosti, o čežnji, snovima i krasnoj nadmoći ljudskosti nad pauperizacijama i banalnostima ovoga svijeta u koji smo pripušteni, a da ne znamo je li to po kazni ili po zasluzi. Film je bogobojazan, heretičan, emotivan, liričan, iskren i erotičan. Superioran u režiji koja je potpuno zapretena u audiovizualnim poticajima. Neki su ovaj film nazivali i ženskim filmom, a mnogi su se divili autorovu poznavanju ženske duše. No on je radio film o ljudima, ne o ženama! Žene su bile njegov hrabar i iskren izbor kao što su to svakom dobronamjernom muškarcu. Zato je to jedan od rijetkih ljubavnih animiranih filmova.

Pokušavali su mnogi poslije imitirati Satiemaniju jer u njezinu izričaju nema ničeg tehnološki misterioznog. Gotovo čitav film realiziran je jednostavnim crtežima pastelom ili drvenim bojama na papiru. Ali uspjeh takvih pokušaja usporediv je s uspjehom početnika da u nekoliko poteza složi Rubikovu kocku.

Satiemania je svakako naš najbolji animirani film. Ali nije najvažniji. Na prvom je mjestu ipak Kristlov Don Kihot. Zašto? To je već druga tema. Ali, vjerujte, Gašparović bi se složio s tim.