Roman o tužnom djetinjstvu

Prije romana prvijenca Lada Vukić pisala je i objavljivala kratke priče, za koje je dobila niz nagrada. Za svoj je roman Specijalna potreba sunagrađena s Ivicom Ivaniševićem (Knjiga žalbe) pa je kao dobitnik V. B. Z. i Tisak media književne nagrade za najbolji (neobjavljeni) roman 2016. Specijalna potreba i tiskana u Zagrebu u listopadu 2016. na 245 stranica. Nastao prema predlošku davne autoričine kratke priče, roman tematizira sudbinu desetogodišnjega dječaka Emila i njegove samohrane majke Marine koji žive u unajmljenu stanu u jednom hrvatskom gradu, postajući paradigmom i alegorijskim križištima za takovrsnu situaciju niza obitelji i životnih sudbina.

Premda je knjiga Lade Vukić izvorna i autentična, pojedine fabulativne i koncepcijske niti podsjećaju na Kästnerov roman Emil idetektivi i na Rousseauovu knjigu Emil ili o odgoju. Misao „Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima!“ (Jean-Jacques Rousseau) potvrdu ima već na početku romana: „Zovem se Emil i imam deset godina. Toliko imam i prsta na rukama kad ih izbrojim jednog po jednog. Stavim ruke pod klupu da nitko ne vidi i brojim. Ne znam što će biti kad budem imao jedanaest. Ne prsta nego godina. Kako onda računati? Učiteljica kaže da prsti nemaju veze s računanjem. Glavom se misli, a ne prstima. Ja ne znam drugačije s brojkama. Ali zato znam opisati broj jednaest. To su dvije jedinice što stoje jedna uz drugu. Kao dva Emila spuštene glave. Kao većina ocjena u mom školskom dnevniku.“ Osim imena Emil i prezime Vidić upućuje na simbolično značenje, asocirajući na dječakovu moć da vidi neke stvari koje drugi ne primjećuju.

Izd. VBZ, Zagreb, 2016.

Desetogodišnji Emil (dječaci su u posljednje vrijeme ušli u prvi plan u hrvatskoj proznoj književnosti: Kristian Novak piše iz djelomične perspektive dječaka u romanu Črna mati zemla, a Damir Karakaš u romanu Sjećanje šume, npr.), protagonist i autopripovjedač  u romanu Specijalna potreba, sastavljenu od osamnaest poglavlja (naznaka stjecanja punoljetnosti), ima posebne ili specijalne cipele zbog otežanoga hoda i doživljava tzv. selektivni mutizam. Zbog toga poremećaja usidrena oko anksioznosti Emil može progovoriti samo kad koga voli ili kad ga tko razumije. Iako je ta njegova osobina u društvu prepoznata kao ograničenje, prividna se mana pretvara u sjajne sposobnosti. Živeći sa svojom mamom koja radi na štandu s božićnim ukrasima (ponovno simbolika) jer se ne može zaposliti kao krojačica, Emil pokazuje izvrstan sluh za emotivna događanja, čuje otkucaje srca (pa i novoga djeteta u majčinoj i učiteljičinoj utrobi) i životne impulse koje drugi ne čuju, šumove prirode ili ljudskih duša ili bića. Zvuk je bitan u Emilovu životu i percepciji stvarnosti. U tkivu romana čitateljsko uho može čuti otkucaje udaraljki, bubnjeva, zvukove harfa, trube, orgulja, glasovira, violine, violončela, kontrabasa. Glazba se zvukova i dječjega glasa suprotstavlja teškoj životnoj situaciji: sina i majku svi nastoje uništiti; Emil je odbačen u školi, gorda učiteljica Gordana ne prepoznaje leptire sreće i uzleta u zimi i snijegu ili majku Marinu u figuri fontane bez vode (koja konkretizira dječakovu mamu koja plače iznutra). Od početnoga poglavlja Smeće do završnoga Pismo oblikovan je krug nepravednoga dječjega pakla.

Emil se druži sa slijepim susjedom Franjom; susreću se i metaforična sljepoća i gluhoća društva koje na margine odbacuje iznimne ljude, kojima preostaje da se prepoznaju otkucajima srca. Čitatelja privlači Emilova osobnost i glas malenoga pripovjedača, ali i sposobnost apstraktnoga ili metaforičnoga prikazivanja pojedinih dijelova stvarnosti. Emil ima i izvrsnu memoriju, tako da su dijalozi osoba s kojima se susreće prikazani kao da su snimljeni snimačem u dječakovoj glavi, kao ocrt skeniranja razgovora.

Autorica Lada Vukić osvježenje je u hrvatskoj proznoj književnosti. Stvarajući iz perspektive vlastita književn(ičk)oga ruba, roman piše hrabro i dosljedno. Čitateljska će publika prepoznati događanja i potresnu egzistencijalnu situaciju iz vlastitih i susjednih života, kvalitetu unutarnje, introspektivne pripovjedne perspektive, teške udare i udarce nježnih ljubavi, konkretizirana glasa savjesti, sintaktičkoga ustroja.Tetak Jakov, ujna Zrinka, omiljeni profesor tjelesnog odgoja iz pozitivnih se„junaka“ promiču u osobe s manom koje kontrapunktira „sitni diler“ Momentalni i cijeli krug supkulture, drogiranja, preljuba i licemjernosti ljudi i likova koji okružuju Emila kao žrtvu i krivca vlastitosti.

Premda autorica, rođena Zadranka, piše standardnim hrvatskim jezikom, poznavatelji zadarskoga životnoga teatra prepoznaju elemente zadarske arhitekture i urbanizma (neboderi-kitovi), minimalističke elemente zadarskoga govora i ikavice, slenga (diler).

Velika je vrijednost ovoga potresnoga romana empatija koju pobuđuje u čitatelja. Na kraju se događa obrat i neočekivan završetak, tragedija ostavlja prazninu u tijelu i duši dječaka Emila Vidića. Roman Specijalna potreba tužna je slika i hrvatske stvarnosti, ljudi koji žive nesretni u malim unajmljenim prostorima ili u domovima, koje motre susjede Vjeke, koji su nezaposleni ili bolesni, koji nemaju mogućnosti ispunjenja normalne egzistencije. Dobro je prikazana i gluhoća društva. Nije samo riječ o specijalnoj potrebi jednoga dječaka nego i o specijalnoj potrebi hrvatskoga i tzv. globalnoga društva, i o nerealiziranoj specijalnoj potrebi ljudi koji su zapostavljeni, a talentirani su i plemeniti.