Ready-made pogreške

Iza intrigantna naziva (Perfectly Unperfect) izložbe Josipe Stanojević, mlade osječke autorice, otvorene početkom veljače u prostorijama Galerije Matice hrvatske u Zagrebu, krije se zanimljiv koncept proučavanja industrijskog proizvoda koji procesom nastajanja i konačnim rezultatom u suvremenom svijetu teži savršenstvu. I reklo bi se da u tome nema ničega neobičnog da se na izložbi nisu zatekli predmeti/proizvodi nastali po principu slučajne pogreške, koju je umjetnica prepoznala kao izvrsnu ideju što će joj poslužiti za izricanje vlastitog promišljanja o fenomenu (ne)savršenoga.

Proizvodi s greškom u izboru Josipe Stojanović

Sedam izloženih eksponata djelo su industrijskog svijeta proizvodnje i njezina procesa, a ne izravne autoričine intervencije. Kao i svemu, tako i tom besprijekornom procesu nastajanja beskonačnog mnoštva različitih proizvoda konzumerističkog društva, potkradaju se pogreške i ukazuju na njegovu nesavršenost. Koketirajući s tradicijom ready-madea Josipa Stojanović izabrala je sedam brendova s manjkavim primjercima: Coca-Cola s limenkom napunjenom vodom, a ne gaziranim napitkom, zalutali perec u vrećici štapića, kolačić Munchmallow preliven bijelom čokoladom među onima s tamnom, crveni Tic Tak među bijelim dražejama, slična sudbina zatekla je i jedan svjetliji među tamnim bombonima Haribo, ili kriva figurica Pez, koja ne pripada kolekciji serije naslikane na omotu… Vrlo minimalističkih tendencija, s nedvosmislenom porukom, autorica je htjela ukazati na crnu ovcu unutar neke cjeline ili konteksta i na taj način uputiti javnost na pomnije razmišljanje o mjestu pogreške u životu ili procesu nastajanja bilo čega. Greška kao sastavni dio života nije rijetkost na svakodnevnoj razini, unutar suvremenoga odveć dinamizirana dnevnog ritma i rada i života.

Možda je ovdje greška zanimljivija jer se nalazi u završnoj fazi proizvodnje. Pitanje je možemo li je uopće prepoznati dok ne dođe do svog završnog oblika, a i kako reagiramo na nju!? Ovdje je riječ o tek nekom pukom proizvodu koji će završiti u kanti za smeće ili drugom obliku uklanjanja iz skupine kojoj ne pripada. U pitanju su obični bomboni koji se mogu pojesti iako su nesavršeni, neka kriva trakica na omotu neće stvoriti veću štetu, samo će iziskivati malo više truda da se domognemo napolitanki Jadro. Također, to su proizvodi čija se nesavršenost/nevaljalost vidi i izdvaja prije nego što dođu na tržište. Meni je zanimljivo da se u ovom simpatičnom predstavljanju Josipe Stojanović ukazuje na različitost, nesavršenost kao čest rezultat propusta na industrijskoj traci ili, eventualno, dio nekoga ljudskog previda koji se može eliminirati, ali što je s nepopravljivim pogreškama koje nisu dio nesmotrenosti i koštaju više, koje se ne mogu vidjeti ili se preko njihove nesavršenosti olako prelazi? Teško da ćemo do takvih dokaza nesavršenoga doći tako što ćemo kao autorica nazvati neke od tvornica ili proizvođača i zamoliti ih da nam za potrebe umjetničkog procesa ustupe neke od primjeraka kakve smo mogli vidjeti na izložbi koja je početkom prosinca prošle godine bila osmišljena kao serija radova za 2. međunarodno studentsko bijenale u Osijeku.