Prilika za geopolitički iskorak

Ulaskom u NATO-savez 2009. i pridruživanjem Europskoj Uniji četiri godine poslije Republika Hrvatska ostvarila je ključni službeno proklamiran cilj hrvatske vanjske politike.

Prilikom procesa pridruživanja Uniji Hrvatska je nailazila na brojne poteškoće, a zadnji klip pod noge bila je slovenska blokada pregovora, iza koje je nedvojbeno stajala potpora Velike Britanije. S druge strane, nema nikakve dvojbe da su ključnu ulogu u nastavku pregovora, vodeći se svojim interesima, odigrale američka i njemačka diplomacija. I dok je američka politika prema Hrvatskoj od tada uglavnom konzistentna (o tome više u nastavku teksta), otprilike baš u godini pridruživanja Hrvatske Uniji dolazi do velikog zaokreta njemačke vanjske politike prema „ovim prostorima“, a do promjena će uskoro doći i u politici Velike Britanije. Koliko je u tome ulogu odigrao spor oko izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj, teško je procijeniti, no Njemačka od te godine sve snažnije počinje igrati na kartu Srbije.

U vrijeme Trumpove administracije Hrvatska ima veliku priliku afirmirati se kao energetsko čvorište
Snimio Ye Pingfan Photo: XINHUA/PIXSELL

Nakon što je Velika Britanija, prema svemu sudeći, odbacila geostrateški projekt Zapadni Balkan, kao projekt ponovnoga „mekšeg“ političkog, ekonomskog, kulturnog i sigurnosnog povezivanja država bivše Jugoslavije, taj promašeni i za Hrvatsku štetan koncept postaje ideja vodilja njemačke vanjske politike. Da dolazi do preslagivanja geopolitičkih pozicija, pokazala je ponajbolje proslava 20. obljetnice Oluje, kada smo u mimohodu mogli vidjeti britansku, ali ne i njemačku zastavu, što je mnoge površne promatrače tada začudilo.

Njemačka vanjskopolitička strategija za cilj ima integraciju zapadnog Balkana kao de facto kolonijalnog rasadnika njemačke radne snage. U rujnu 2015. Gerhard Schröder otvoreno se založio da se Njemačka otvori migrantima iz zapadnog Balkana (tu on ubraja i Hrvatsku) i da se ljudi u tim zemljama školuju po njemačkom sustavu, kako bi mladi ljudi stekli kvalifikacije za njemačko tržište rada. Takav stav bivšega njemačkog kancelara potpuno je u skladu s poslije proklamiranom tezom o „Europi više brzina“, gdje se zemlje bivšega socijalističkog bloka ne bi tretirale kao ravnopravni akteri unutar EU, nego kao izvorište jeftine radne snage za njemačko gospodarstvo.

O tome da se Njemačka posljednjih godina sve snažnije približila Srbiji nema nikakve sumnje: partnerstvo ­njemačke kancelarke Angele Merkel i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića poznata je činjenica. Bivši njemački predsjednik Joach­im Gauck 2015. izjavio je da se u Jugoslaviji vodio građanski rat, što je posve na tragu zapadnobalkanske odnosno jugosferne politike koja amnestira Srbiju od odgovornosti za rat. Dio jugosferne politike svakako je i prošlogodišnja tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, iza koje su dominantno stajali njemački slavistički krugovi.

Nesklon odnos prema Hrvatskoj Njemačka je pokazala i nakon objave arbitražne odluke u sporu Hrvatske i Slovenije. Berlin je malo nakon odluke požurio izreći svoj stav kako se odluka mora implementirati, dok su Sjedinjene Države, ali i Velika Britanija (stari recept politike „ravnoteže snaga“, prema kojem se Britanija svrstava na stranu suprotnu od Njemačke, odnosno od one snage koja u tom trenutku dominira u Europi) istaknule kako je riječ o bilateralnom pitanju (što, naravno, više ide na ruku Hrvatskoj). Iza njemačke potpore Sloveniji, dakako, kriju se malo veći interesi. Naime, slovenska luka Kopar sve se više pretvara u jednu od najvećih luka na Mediteranu, koja služi kao mjesto izvoza njemačkih proizvoda u Rusiju, ali i na velika tržišta Bliskog istoka. Za luku Kopar zainteresirana je i Rusija, s kojom Njemačka, koja se sve više udaljava od SAD-a, sve snažnije surađuje (podsjetimo da je Njemačka sklopila energetski pakt s Rusijom u jeku sankcija Moskvi zbog Ukrajine). Rusija je zainteresirana za izgradnju drugog kolosijeka pruge Kopar–Divača, koji bi bolje povezao slovensku luku sa zemljama srednje i istočne Europe te bi tako povećao konkurentnost koparske luke prema Trstu i Rijeci, kao lukama kroz koje ide dio tereta u srednju Europu. Slovenija je nedavno izrazila interes i za gradnju terminala u luci Kopar, za što navodno ima potporu Njemačke i Rusije. Sloveniji je cilj osigurati dominaciju koparske luke nad riječkom, a Njemačkoj i Rusiji LNG Kopar odlično bi poslužio kao instrument opstrukcije izgradnje LNG-terminala na Krku, koji uživa američku potporu.

Ako urgentno ne počne voditi ozbiljnu vanjsku politiku, Hrvatska bi u prometnom i energetskom pogledu mogla (p)ostati slijepo crijevo Europe. Izgradnja LNG-a na Krku ključna je geopolitička odluka koja će Hrvatsku pozicionirati kao strateškog partnera SAD-a

Plinski rat

Ozbiljnijim analitičarima jasno je kako se već nekoliko godina vodi plinski rat između SAD-a i Rusije, kao jedan od aspekata novoga hladnog rata, u čijoj je pozadini borba za resurse. Taj se rat prelama i preko Hrvatske i zemalja u susjedstvu. Rusija je snažno prisutna na Balkanu, a interese ima i u Hrvatskoj. Ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov nedavno je izjavio kako Rusija u Hrvatskoj nema geopolitičke planove. Nije na nama da ovdje polemiziramo s tom izjavom, no Rusija u Hrvatskoj in ultima linea svakako ima energetske interese. Nedavno sklopljen ugovor ruskoga giganta Gazproma i Prvoga plinarskog društva (PPD) o dostavi plina do kraja 2027. za to je najbolji dokaz (za Hrvatsku bi upravo kombinacija ruskog plina i LNG-a na Krku mogla biti ključ energetske sigurnosti odnosno smanjenja energetskog rizika). A tu je ruski Rosnjeft koji je zainteresiran za kupnju INA-e, ali i za JANAF. Šef Rosnjefta Igor Sečin nedavno je ponudio kupnju INA-e uz održavanje rafinerije u Sisku, što neki tumače kao klopku za Vladu, koja ima mogućnost ili zatvoriti rafineriju u Sisku (što je interes i MOL-a kao konkurencije) ili dopustiti ulazak Rusa u INA-u.

Kako bi se u čitavom labirintu geopolitičkih preslagivanja Hrvatska trebala postaviti? Povijesno iskustvo tu je presudno. Naime, jugoslavenske odnosno balkanske asocijacije Hrvatskoj nisu donijele nikakvo dobro, tako da bi u vanjskopolitičkom pozicioniranju Hrvatska u startu trebala eliminirati one velike igrače koji na ovaj ili onaj način podupiru nova zapadnobalkanska rješenja. S Njemačkom i Rusijom Hrvatska treba surađivati, no jasno je, u skladu s navedenim eliminacijskim kriterijem, kako one ne mogu predstavljati strateške partnere RH. Hrvatski interes je da se pozicionira kao srednjoeuropska (i mediteranska) država i snažnije poveže sa zemljama Višegradske skupine s obzirom na to da su one prirodno hrvatsko geopolitičko i kulturno okruženje.

Na širem geopolitičkom planu Hrvatska treba još mnogo snažnije afirmirati projekt Tri mora (Jadran-Baltik-Crno more), koji Hrvatskoj donosi duhovni i politički odmak od balkanskog okruženja, te ju geopolitički, ali i sigurnosno (je li EU vječna tvorevina?) vraća u srednju Europu kojoj je pripadala do pred 100 godina. Taj projekt za Hrvatsku mogao bi imati i znatne ekonomske koristi s obzirom na to da podrazumijeva velike infrastrukturne i energetske projekte. Riječ je o izgradnji i poboljšanju cestovne (koridor Vc), lučke (Rijeka) i željezničke (nizinska pruga Rijeka–Zagreb–mađarska granica) infrastrukture, što bi Hrvatskoj osiguralo i bolju prometnu ulogu.

Hrvatska – novo
energetsko čvorište

Najvažniji projekti unutar inicijative Tri mora (ta je inicijativa donekle komplementarna s kineskom inicijativom Pojas i put) svakako se odnose na energetiku. Prvi od njih je LNG-terminal na Krku, koji bi omogućio energetsku diversifikaciju u EU i pridonio energetskoj sigurnosti (manja ovisnost o ruskom plinu) čitave srednje Europe. Povezivanjem LNG-terminala na Krku sa već izgrađenim poljskim LNG-om stvorio bi se sjeverno–južni energetski koridor Baltik–Krk i omogućila opskrba plinom zemalja Višegradske skupine (plin bi s Krka kupovala i Ukrajina), mimo Rusije. Taj projekt, za koji su nedavno izdvojena sredstva iz EU-fondova, Hrvatsku bi pretvorio u važno energetsko čvorište.

S obzirom na njegovu iznimnu važnost za Hrvatsku, LNG-terminal na Krku već je trebao biti izgrađen, no, kao što je jednom implicirala i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pojedini lobiji opstruirali su njegovu izgradnju. Bryan Hoyt Yee, koji posljednjih mjeseci ima glasnogovorničku ulogu američke politike u jugoistočnoj Europi, u siječnju je u jednom razgovoru za N1 dao do znanja da se glede LNG-a na Krku više nema što čekati, a sama činjenica da je i američki predsjednik Donald Trump prilikom susreta s hrvatskom predsjednicom u srpnju prošle godine spomenuo Krk i LNG jasnije od ičega svjedoči koliko je taj projekt važan i za Ameriku.

U vrijeme Trumpove administracije, koja zbog svojih interesa (ruska konkurencija) snažno podupire inicijativu Tri mora, Hrvatska ima povijesnu priliku afirmirati se kao energetsko čvorište i kao srednjoeuropska država u okviru te inicijative. Hrvatska uistinu više nema što čekati s izgradnjom LNG-a na Krku i svaki politički potez koji bi odugovlačio s početkom izgradnje bio bi jasan izraz lobiranja protiv hrvatskih, ali i protiv američkih interesa. Ako urgentno ne počne voditi ozbiljnu vanjsku politiku, Hrvatska bi u prometnom, energetskom i svakom drugom pogledu mogla (p)ostati slijepo crijevo Europe. Izgradnja LNG-a na Krku ključna je geopolitička odluka koja će Hrvatsku pozicionirati kao strateškoga partnera SAD-a, a takva je odluka i ona o nabavi borbenih zrakoplova. Za razumne i realne političare ne bi trebala postojati nepoznanica od koga trebamo kupiti te zrakoplove.

„Šah se politički igra glavom, a ne srcem“, rekao je veliki Matoš. U sadašnjim geopolitičkim okolnostima Hrvatska jedino oslanjanjem na SAD (baš kao i u vrijeme Oluje), odnosno, preciznije govoreći, uklapanjem u američke interese, može ostvariti svoje geopolitičke interese. Od političkih i energetskih interesa do rješavanja položaja Hrvata u BiH, gdje su sve snažnije vidljivi prsti sve bliskijih Rusije i Turske. Alternativa je Istok, i ostanak u mraku sve zadimljenije balkanske krčme.