Antiphonus i novija glazba
Malo je ansambala koji se spretno i s lakoćom kreću kroz posve različite repertoare, stilove i izraze kao što to čini Vokalni ansambl Antiphonus. Oni s jednakom strašću i samopouzdanjem predstavljaju i publici otkrivaju širok raspon glazbi od srednjega vijeka pa sve do ostvarenja našega doba. Njihov koncert, održan 30. siječnja u Muzeju za umjetnost i obrt, istraživao je glazbu novijega datuma, nastalu mahom potkraj dvadesetoga, ali i početkom 21. stoljeća. Iako je većina izvedenih skladbi nastala 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, za „klasične“ ansamble poput Antiphonusa i ovakvo je programiranje znatan i pohvalan iskorak u novi repertoar. Naziv koncerta, Contemporary, yet fun, odnosno, u prijevodu – Suvremeno, a zabavno, izazvao je raspravu o tome vrijeđaju li te riječi i podcjenjuju suvremenu glazbu, karakterizirajući je kao dosadnu, nepristupačnu i nerazumljivu. No samo bi onaj koji ne poznaje taj ansambl, njihov odnos i duboko poštovanje prema umjetničkoj glazbi svih vrsta i provenijencija mogao pomisliti da sjajni pjevači predvođeni Tomislavom Fačinijem uistinu smatraju kako je suvremena glazba dosadna ili nepoticajna; a baš je ovaj koncert bio osmišljen kao dokaz suprotnome! Ako je itko sumnjao da Antiphonus suvremenu glazbu razumije, poštuje i rado izvodi, samo je trebao i doći, jer su glazbu kraja 20. i početka 21. stoljeća predstavili istoj onoj šarolikoj publici kojoj pjevaju Monteverdijeve madrigale ili Vivaldijevu Gloriju, i uspjeli izazvati jednako oduševljenje, jer su je predstavili pristupačno, nepretenciozno, a s jednakim profesionalnim ulaganjem. Antiphonus je, kao što je u najavi i obećano, odabrao djela prožeta duhovitošću, zvučnim dosjetkama i efektima, pa je bilo lakše zadržati interes publike, no to uspjeh ne umanjuje.
S koncerta ansambla Antiphonus u Muzeju za umjetnost i obrt
Snimio Vedran Benović
Za taj koncert „u pomoć“ je pozvan i čembalist i orguljaš Pavao Mašić, s kojim su se izmjenjivali na pozornici. Antiphonus je izvodio Zemljopisne fuge za četiri glasa parlando austrijskoga skladatelja Ernsta Tocha, zatim tri skladbe iz zbirke Nonsens madrigals jednog od najvažnijih skladatelja-avangardista, Györgyja Ligetija – A long, sad tale, Alphabet te The Cuckoo, pa Clapping Music Stevea Reicha te na kraju jednu poznatu, efektnu i rado slušanu zborsku skladbu Marka Ruždjaka, Ubu. I Pavao Mašić svirao je Ligetija, skladbe za čembalo Continuum, Passacaglia ungherese te Hungarian rock, ali i dvije skladbe naših mlađih autora; Kokoš – hommage a Rameau Ante Knešaureka te Dišpet za čembalo Tene Ivane Borić. U središte programa smještena je Ligetijeva Poeme symphonique, u kojoj izvođačke snage izvorno čini stotinu metronoma, a za ovu izvedbu broj je bio nešto smanjen. I dok je Mašić zadržao konstantnu razinu kvalitete izvedbe, Antiphonus ipak nije u svakoj skladbi ostvario jednaku sigurnost ni snažan opći dojam. Prve dvije Ligetijeve skladbe otkrile su i intonativno vrludanje i plahost, nesigurnost pojedinih pjevača, dok su The Cockoo, Clapping Music i Ruždjakov Ubu izvedeni s lakoćom, zaigranošću i visokom profesionalnošću, kao i s prepoznatljivim entuzijazmom koji krasi svaki Antiphonusov nastup.
Klikni za povratak