Poziv na komunikaciju

Na trodijelno osmišljenoj medijskoj fasadi zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti trenutno se reproducira video s prikazima velikih i žarkocrvenim ružem našminkanih ženskih usana što dopola vire iz blago valovite vodene površine. Usne pomicanjem jasno sugeriraju govor, ostavljajući pritom dojam naglašene senzualnosti, čak i erotičnosti. Atraktivan i u obliku svojevrsna triptiha tretiran prizor u većine će namjernika nedvojbeno izazvati pozornost i znatiželju, istodobno ih lišavajući cjelovita ugođaja. Takva vrsta prezentacije ne predviđa zvuk, a bez njega ovaj se video uglavnom svodi na već odavna apsolviranu odnosno valoriziranu popartističku ikonografiju. A neposredno nakon što uđe u muzejsku zgradu, dok se još uspinje stubama, eventualni posjetitelj još jednom dolazi u kontakt s nepotpunom verzijom istoga videa, ali ovaj put na drukčiji način: jasno čuje zvuk, ali još ne vidi sliku.

Projekcija s prikazom spomenutih ženskih usana – u originalnoj verziji samo su jedne – što plutajući na vodi izgovaraju tekst ukazat će mu se tek nešto kasnije, ali ekstremno visoko na zidu i samim time u za promatranje posve neprirodnoj poziciji. Za optimalan doživljaj videa posjetitelju se valja uspeti na drugu etažu izložbe i proći veći dio njezina postava. Ovdje je riječ o radu mlade poljske umjetnice Agnieszke Polske pod nazivom I am the Mouth, ili u slobodnu prijevodu Glas umjetnika. Vjerojatno bi precizniji prijevod bio Glas umjetnice, ali uzmemo li u obzir činjenicu da je čitava izložba s radovima pedesetak suvremenih umjetnika i umjetnica iz srednje i istočne Europe u vlasništvu korporacije Deutsche Telekom naslovljena upravo po tome radu, verzija hrvatskoga prijevoda u muškome rodu ipak ima opravdanje.

Iz postava izložbe: radovi kolektiva ISTE, grupe Little Warsaw i Šejle Kamerić   Snimio Boris Cvjetanović

Baš kao što je opravdano i maloprije opisano postupno navođenje posjetitelja pred video Agnieszke Polske, jer njezine ženske usne što izgovaraju poetičan i samim time itekako dojmljiv tekst doista posjeduju nenametljivu, ali istodobno i hipnotički zavodljivu privlačnost. One kao da nas nastoje uvući u svoj tajnoviti svijet, o čemu djelomično svjedoče i završne rečenice njihova monologa: „Ne znam kako opisati ono što vidim na dnu mora. Nikada o tome nije izrečena ni riječ. Nikada o tome nije izrečena ni riječ.“

Popunjavanje praznina

Ali kakva je, zapravo, izložba Glas umjetnika / I am The Mouth? Ponajprije, zanimljiv je njezin namjerno neprecizan podnaslov koji sugerira kako je riječ o umjetničkim djelima nastalima na prostoru srednje i istočne Europe. Zbog čega neprecizan? Naprosto jer su izostali autori i autorice iz Austrije, Njemačke odnosno Švicarske, dakle neprijeporno srednjoeuropskih zemalja. A zbog čega namjerno? Odgovor na to pitanje najvjerojatnije se krije u političkoj korektnosti koja je kustose Nathalie Hoyos, Rainalda Schumachera i Radmilu Ivu Janković potaknula na izbjegavanje odrednica poput „bivše komunističke zemlje“ ili „(post)tranzicijske zemlje“. Ali ne treba im zbog toga zamjeriti.

Rad Vlatke Horvat

Tijekom posljednjih dvadesetak godina, u uvjetima galopirajuće globalizacije, zapadna središta moći nastoje popuniti – nipošto zanemarive – praznine u povijesti europske umjetnosti druge polovice prošloga stoljeća uzrokovane višedesetljetnim nedostatnim ili nikakvim komunikacijama između kapitalističko-demokratskih i komunističko-nedemokratskih država. Osim toga, autori iz komunističkih zemalja čije stvaralaštvo nije bilo po volji režimskim kreatorima kulturnih politika sve su to vrijeme bili sustavno marginalizirani, katkada zabranjivani, a samim time i posve isključeni iz sudjelovanja na najvažnijim svjetskim izložbama suvremene umjetnosti.

Nakon pada Berlinskoga zida otpočeo je, dakle, intenzivan proces integracije istočnih umjetnika u zapadnjačke tržišno-galerijske obrasce. Pritom, dakako, ima mnogo pomodnosti, čak i stanovita licemjerja, ali jedno je sigurno: umjetnici iz bivših komunističkih zemalja ipak su dočekali svoju priliku. Na njima je sada da – ukoliko žele zadržati vlastitu autentičnost, vjerodostojnost i individualnost – pokušaju ignorirati laskava i kratkoročno probitačna stereotipna tumačenja, odnosno da po svaku cijenu izbjegavaju raditi ono što se od njih očekuje. Izložba Glas umjetnika / I am The Mouth u tom smislu ostavlja uglavnom pozitivan dojam. Zastupljeni su autori i autorice iz Češke, Slovačke, Poljske, Rumunjske, Bugarske, Mađarske, Albanije, Hrvatske, Kosova, Republike Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Gruzije kao bivših komunističkih država – pritom se povijesne i suvremene razlike među njima nipošto ne smiju zanemarivati – a na izložbi ćemo naići i na radove umjetnika iz Turske i Egipta, dakle onih zemalja koje nisu bile komunističke, ali jednako tako ne pripadaju niti zapadnom civilizacijskom krugu.

Neobično je važna i generacijska raznolikost izlagača. Dio njih čitav je ili većinu svojega radnoga vijeka proveo pod komunizmom, ali ipak prevladavaju oni mlađi, čije su umjetničke karijere začete tek u postkomunističkome razdoblju. A spomenute generacijske razlike uvjetuju, dakako, i različite problematike kojima se umjetnici bave. U radovima starijih osjećamo težnju i čežnju za osvajanjem stvaralačkih i svih ostalih sloboda, dok su oni mlađi više okrenuti kritičkom propitivanju postojeće situacije.

Drugim riječima, prvi djeluju alternativno i posve izvan komunističkoga sustava, dok drugi ustraju na osvještavanju društvenih anomalija, kao i na svojevrsnoj poetizaciji osobnih narativa. U jednih i drugih naglašen je individualan pristup, čak i u slučajevima kada je riječ – na izložbi ih je zastupljeno nekoliko – o umjetničkim kolektivima. Bilo kako bilo, izbor iz kolekcije Deutsche Telekoma ne nudi nam tek niz zanimljivih radova ili iznijansiranih umjetničkih interpretacija, već nas aktivno potiče na interpretacije i nove spoznaje.

Uravnotežen i prohodan postav

U ovako kratku pregledu posve je nezahvalno posebno isticati pojedine autore. Ipak, izdvojio bih rafiniran osjećaj za osobna ili kolektivna sjećanja Hrvata Igora Grubića, Slovakinje Petre Feriancove, Kosovara Petrita Halilaja ili Poljakinje Pauline Ołowske, sofisticiranu kritičku osviještenost umjetnice iz Bosne i Hercegovine Šeile Kamerić, Ukrajinca Volodimira Kuznjecova, Rumunja Cipriana Mureşana te Ukrajinki Lesje Homenko i Lade Nakonečne, začudnu konceptualno tretiranu estetiku Poljakinje Anete Grzeszykowske, kao i inventivnost u dočaravanju bizarnih ili futurističkih prizora Slovaka Romana Ondaka ili Hrvata Luke Kedže.

Ovo izdvajanje, međutim, nipošto ne umanjuje kvalitetu svih ostalih izlagača. Uostalom, tu su i uvijek zanimljivi doajeni konceptualne umjetnosti poput Brace Dimitrijevića ili Vlade Marteka… Općenito, glavni aduti izložbe njezina su ujednačenost na visokoj razini, potom raznovrsnost, ali i uravnoteženost odnosno prohodnost postava. Zasluge za sve navedeno zacijelo valja pripisati već spomenutu timu kustosa.

Pored autora iz kolekcije Deutsche Telekoma, na sudjelovanje su pozvane i hrvatske umjetnice Vlatka Horvat, Hrvoslava Brkušić i Andreja Kulunčić, a posljednja po vlastitoj želji izlaže u sklopu ženskoga kolektiva ISTE. Riječ je o posve različitim, ali podjednako zanimljivim autorskim poetikama: Vlatka Horvat inventivno i duhovito propituje načine na koje dio vlastita tijela (ruka) može poprimiti spomeničke karakteristike, Hrvoslava Brkušić poetski se referira na povezanost čovjeka i prirode, a kolektiv ISTE lucidnim intervencijama u javnim prostorima upozorava na u našemu društvu sve izraženije negativne pojave diskriminacije žena na rodnim, etničkim, rasnim ili vjerskim osnovama.

Možemo zaključiti kako izložba Glas umjetnika / I am The Mouth doista poziva na komunikaciju. Stoga svima toplo preporučujem da slijede zvuk što dopire iz senzualnih ženskih usana Agniezske Polske. Neće im biti žao.