Pirandello ponovno u Splitu

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu bila je 19. siječnja nova dramska premijera, Čovik, zvir i kripost Luigija Pirandella u lokalizaciji Vanče Kljakovića te adaptaciji i režiji Nenni Delmestre. Komedija, ili poučna priča u tri čina, nastala na temelju novele Richiamo all’obbligo (Podsjećanje na obvezu) iz 1906, u splitskom je kazalištu ostala zapamćena po glumcima Zdravki Krstulović, Borisu Dvorniku i Ivici Vidoviću u glavnim ulogama. Nakon četrdeset godina na scenu je donose mahom mladi glumci u vrlo živoj izvedbi, kojoj uvelike pridonosi vedra scenografija Line Vengoechea i pitka glazba Nenada Šiškova.

Redateljica je u adaptaciji preinačila čakavicu u lokalnu štakavicu, vratila neke u lokalizaciji Vanče Kljakovića izbačene dijelove, Prošperove učenike zamijenila učenicama Martom i Cvitom, a u završnici osim na početku udaljenih muža i žene približila još poneki ljubavni par.

Andrea Mladinić i Goran Marković

U prvom dijelu predstave upoznajemo profesora Prošpera, kojemu posao kućnoga podučavanja otežava nametljiva zaljubljenost učenica Cvite i Marte te pretjerana razigranost dječaka Điđija, jedanaestogodišnjeg sina kapetana i gospođe Orada. Radnja se dalje razvija oko vijesti o trudnoći koju gospođa Orada objavi svom ljubavniku Prošperu i time pokrene zaplet koji će do kraja držati u napetosti sve odnose. Naime, gospođin suprug, kapetan Orada, nije sklon izvršenju bračnih obveza prema supruzi pa se profesor koji za vrijeme kapetanovih dugih plovidbi biva lijek njezinoj osamljenosti sada mora itekako zamisliti nad rješenjem nepovoljne situacije. Kapetan stiže kući samo na jedan dan i to je jedina prilika da se trudnoća opravda bračnim činom. U suradnji s doktorom Pjerom Karabajićem i njegovim bratom apotekarom Grišpinom, profesor se sretno domisli podvaliti kapetanu kolač s afrodizijakom. U istom žaru svoju voljenu nastoji odjećom i šminkom toliko prenaglasiti u nametanju suprugu da zapravo postiže suprotan učinak. U drugom dijelu nakon niza neprilika koje su mogle omesti profesorov plan i kada je već pomislio da se neće moći izvući, gospođa Orada daje mu naslutiti da je podvala uspjela daleko bolje nego što se nadao. Spašen, ali i poražen u svojoj ljubavničkoj ulozi, prvi put ostaje bez riječi, a ususret mu dolazi njegova domaćica koja ga potajno voli, preuzimajući ljubavnu pjesmu iz usta nametljivih mu učenica.

U podjeli glavnih uloga sjajno su se snašli mladi glumci Goran Marković kao profesor Prošpero, Marjan Nejašmić Banić kao kapetan Orada i Andrea Mladinić kao njegova osamljena supruga. Velikim trudom udahnuli su život tropletu naslovnih karaktera, Čoviku, Zviri i Kriposti, jednako ih tako vješto ogoljujući i izmjenjujući u svojim ulogama, što je izvrsno najavljeno u profesorovoj lekciji o grčkoj riječi za glumca – hipokrit. Izvorno značenje potpuno se gubi pred današnjim, i kao da se sam Pirandello htio poigrati etimologijom i naglasiti usporednu prisutnost osoba i maski, njihovo vječno približavanje, suodnos pa i zamjenu, s mjerom stapanja i odvajanja kako radnja odmiče.

U prvom dijelu prevladava rastresen, napet pa i naporan lik Prošpera, kojemu je Goran Marković dao punu srčanost, ponegdje se možda i odveć trudio ući u sva osjećajna stanja lika, što će u predstojećim izvedbama sigurno dovesti do prave mjere. Andrea Mladinić u skladnoj je suigri postigla ravnotežu u nezavidnoj rastrganosti supruge, majke i ljubavnice. Od drhtave i gotovo beznadne preljubnice koja se trudi svim silama ustoličiti svoju krepost u završnici prelazi u zadovoljnu i sigurnu suprugu koja čvrsto stoji na svojim nogama. U drugom dijelu predstave sigurno i opušteno dominira Marjan Nejašmić Banić kao kapetan Lovre Orada. Nastupom sjajno utjelovljuje kapetanovu eksplozivnost, a osobito grubost prema ženi i sinu. Ipak u glumačkom preuzimanju te animalne naravi ostavlja dovoljno prostora za smiješno i tom vještinom postiže najuspješniju ulogu u predstavi. U tome mu uvelike pomaže i dubrovački govor, u kojem je svoj na svome.

Osobitu je nadarenost pokazao Donat Zeko u ulozi sina Điđija, tako da je kao sporedni lik u nekim prizorima zasjenjivao kolege u glavnim ulogama. Trenutak kada izlazi iz svoje uloge da bi oponašao oca pokazuje s kakvom je lakoćom utjelovio hiperaktivna dječarca koji voli brodove i zapravo dobro zapaža što se oko njega događa premda mu je ponašanje neprilagođeno društvenim mjerilima. Zanimljive uloge učenica koje opsjedaju profesora ostvarile su Mia Čotić kao Cvita i Đana Kuzmanić kao Marta, dva smetala koja izazivaju smijeh kad god se pojave. Dobru mjeru apotekarske ozbiljnosti i bezazlena koristoljublja koje se zadovoljava jutarnjom kavom u društvu lijepe Prošperove kućanice pokazao je Vicko Bilandžić kao gospodin Grišpin, dok je Pere Eranović u posvećenosti liku liječnika nakon noćnog dežurstva u bolnici ipak bio malo prebrzih reakcija. Ulogu profesorove domaćice Lucije temperamentno je iznijela Zorana Kačić Čatipović, u spretnoj opreci s usporenošću i rezignacijom Tereže, sluškinje u kapetanovoj kući koju glumi Andrijana Vicković. Obje su svojim ulogama dale osjetnu protutežu glavnim likovima. Stipe Radoja kao mornar Paško bio je jednostavan, spontan i odmjeren.

Predstava je u drugom djelu dinamičnija, ali u cjelini skladna i sve vrijeme održava komičnost radnje, što je publika nagradila zdušnim pljeskom. Na dobru je putu da publici željnoj vedrijeg i sadržajnijeg kazališta ostane u dugom i dragom sjećanju.