Oprostoreni dijalog

Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u svojoj Zbirci Richter, smještenoj u ugodnu ambijentu umjetnikove obiteljske kuće na Vrhovcu 38, već godinama njeguje hvalevrijednu praksu pozivanja suvremenih autora i autorica da svojim radovima odnosno intervencijama kreiraju vizualno-problemske dijaloge sa stvaralaštvom te za hrvatsku arhitekturu i umjetnost 20. stoljeća nedvojbeno nezaobilazne ličnosti. Riječ je o projektu nazvanu SintArt – jasna asocijacija na Richterov znameniti termin sinturbanizam – u sklopu kojega su dosad izlagali Viktor Popović, Božena Končić Badurina, Davor Sanvincenti, Grupa ABS, David Maljković, Silvio Vujičić, Tomislav Šmider, Bojan Gagić, Ivana Franke, Duje Jurić, Marko Tadić i Alem Korkut. Respektabilnom nizu sada se priključila i Ksenija Turčić. Nimalo neobično, barem za one koji malo bolje poznaju dosadašnji rad umjetnice kojoj multimedijalna promišljanja gotovo redovito izviru iz slikarskih premisa.

Iz postava izložbe     Snimila Ksenija Turčić

Ksenija Turčić, naime, baš poput Vjenceslava Richtera, medijski je svestrana autorica s izrazito razvijenom sviješću o važnosti prostora, kako dvodimenzionalnoga, tako i trodimenzionalnoga. Opće je poznata Richterova duboko promišljena teza – tek jedna od više njih – po kojoj u sintezi nema ni arhitekture, ni plastike, ni slikarstva u klasičnom smislu, nego postoje samo motrilac kao subjekt te jedinstveni likovni svijet, prostor u kojem se sve nalazi, kreće, miruje i živi. Možda griješim, ali ne mogu se oteti dojmu da je u Ksenijinu slučaju upravo ta misao odigrala ključnu ulogu okidača u njezinu iznalaženju strategije za kreativno sučeljavanje s Richterovim impozantnim opusom. Drugim riječima, Ksenija se nipošto ne upušta u pojedinačno problematiziranje arhitekture, skulpture ili slikarstva, već radije poseže za sintetskim pristupom, pri čemu, dakako, u prvi plan ističe prostor. Njezin vizualni iskaz ovom je prigodom bio usredotočen na istodobnu afirmaciju i relativizaciju prostora, odnosno na kreativno poigravanje njegovim dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim odrednicama. A moguće je, uvjetno rečeno, govoriti i o vremenu kao četvrtoj dimenziji ukoliko uzmemo u obzir da proces Ksenijina kreiranja cjelokupnog ambijenta pod naslovom Procjepi ima karakteristike svojevrsna performansa bez publike – posjetitelji ga mogu pogledati zahvaljujući videodokumentaciji u ulaznome dijelu izložbe – jer performansi su, dakako, neostvarivi bez izvođačeve svijesti o prostorno-vremenskom kontekstu.

Kako to, dakle, Ksenija Turčić ostvaruje svoj, nazovimo ga, oprostoreni dijalog s ostavštinom Vjenceslava Richtera?

U ulaznome dijelu, zajedno s već spomenutom videodokumentacijom, na zidu su istaknuti tekstovi s nekim Richterovim mislima na koje se Ksenija referira sa svojim razmišljanjima, pa je na taj način iskonstruiran zanimljiv virtualni dijalog između dvoje umjetnika različitih generacija. Čitanjem tih tekstova – što svakako preporučam svim posjetiteljima – odmah postajemo svjesni srodnosti Richterove vizualne problematike s Ksenijinom, ali jednako tako moguće nam je osjetiti određene razlike, uvjetovane ponajprije različitim vremenskim epohama unutar kojih su se umjetnici autorski formirali. Ili, posve jednostavno, posjetitelji su u prilici usporediti izrazito modernistički (Richter) s postmodernističkim (Ksenija Turčić) pristupom medijskoj odnosno prostornoj sintezi. Sljedeće na što posjetitelji nailaze jest Ksenijina dojmljiva intervencija u zadani prostor. Ona to čini instaliranjem velikih zrcala, čime će ostvariti doista dojmljive iluzionističke učinke. Prostor prividno postaje beskonačnim, a od promatrača se traži nadasve oprezno kretanje uz apsolutnu svijest o svakom učinjenom koraku. Iluzija beskonačnoga trodimenzionalnoga prostora postignuta je, dakle, uz pomoć dvodimenzionalnih zrcalnih površina. U takav klizno i nestabilno tretiran prostor Ksenija – odnosno njezini suradnici na tome zahtjevnom projektu – postavljaju Rich­terove slobodnostojeće skulpture. I tu započinje performativni dio izložbe. Ksenija, naime, na površinama ogledala uz pomoć kista i boje ocrtava obrise netom postavljenih skulptura. Ona, zapravo, nastoji uhvatiti te zabilježiti njihove silnice promatrane iz određena, uvijek subjektivna, kuta gledanja.

Trodimenzionalnu istanjenost Richterovih geometrijskih formi umjetnica reinterpretira u njihovoj dvodimenzionalnoj, ali istodobno i beskonačno umnoženoj inačici, pri čemu će – zbog katkada teško dohvatljivih mjesta na kojima crteži nastaju – linije biti titrave, a samim time i pomalo organičke. Isto tako, kao što je već spomenuto, izvedene se linije poklapaju sa svojim skulptorskim izvornicima isključivo pod određenim kutom promatranja, dok u ostalim slučajevima ostavljaju dojam posve apstraktnih formi. Na taj način promatrač postaje aktivnim sudionikom minuloga performansa jer kretanjem utječe na prostorno-vizualne relacije između Richterovih skulptura i Ksenijinih crteža na zrcalima.

Duboko sam uvjeren kako bi se ova prostorno-medijska intervencija u osnovi svidjela starome majstoru. Baš kao što sam uvjeren da bi on to jako teško javno i priznao.