O stovarištu riječi i o njihovim sjenama

Svaki drugi tjedan iz poštanskoga sandučića uzmem Vijenac, izvadim ga iz tuljca, ispravim preklopljene stranice i listajući, prema uvriježenoj navici kako i inače čitam novine, odostraga prema naprijed, nestrpljivo preskačem stranice i tražim ciljano stranicu na kojoj su kolumne dvoje rođenih Vukovaraca i naraštajnika, profesorice Nives Opačić i akademika Pavla Pavličića. Volim čitati ozbiljne, odmjerene i pametne kolumne koje karakterizira odgovornost prema riječi i čitatelju, a njihove su upravo takve. Kolumna kao stalna rubrika u listu autorski je prostor iskazivanja, susretanja, polemiziranja, razilaženja, uveseljavanja, uozbiljavanja ili kroničarenja – naprosto autorski pogled na svijet u kojem živimo. Da se kolumne ne skupe na jednome mjestu u zasebnoj knjizi, ostali bi tek nepovezani, razbarušeni i razbacani tekstovi koji se lako zaborave. Kad se oknjiže, ukoriče, vidi se ne samo njihova suvislost, smislenost i koherentnost nego i autorsko umijeće. Zato sve pohvale Matici hrvatskoj i glavnome uredniku Luki Šeputu na objavljivanju knjige Osjenčane riječi, u kojoj su objedinjeni zapisi iz kolumne Što znači, odakle dolazi Nives Opačić.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Priče o riječima

Kolumnarij Osjenčane riječi dobra je, korisna i zanimljiva knjiga u kojoj se nižu priče o riječima (i ne samo o njima) i upravo je takva kakva joj je i autorica – prpošna, duhovita, karizmatična, elokventna i nadasve stručna. Pred njom se osjećamo kao đače pred učiteljicom. Neposredna, radoznala i komunikativna, omiljena u javnosti, lako zainteresira slušatelja i širu javnost jer pozornost može držati i akademicima i bauštelcima.

Ispod jednostavna ali dojmljiva naslova Osjenčane riječi  krije se 118 tekstova koje je od 10. rujna 2009. pa do 11. prosinca 2014. objavljivala u Vijenčevoj kolumni. Struktura je knjige jednostavna i nepretenciozna: tekstovi se nižu kronološki, nema cjelina ili poglavlja, suvišnih mjesta i nepotrebnih podataka, a ispod svake kolumne zapis je o broju Vijenca i datumu izlaska. Knjizi su pridana abecedna kazala, pojmova i imena, što je za svaku pohvalu, jer bi bez tih uputnica čitatelju bilo otežano snalaženje. Svaki je zapis mikrocjelina i čita se kao samostalan tekst, ali svaki se zapis može iščitavati i u okviru makrocjeline, kojom odiše ovaj kolumnarij.

Naslovi tekstova pomno su birani i odražavaju njihov sadržaj, a ciljanim metajezikom uistinu privlače čitatelja, što im je uostalom i svrha – Razorna snaga vode, Zli, hudi, opaki, Sveci i svetice nakon Svih svetih, Lanac na livadi, Gastroenterološke tegobe izazvane stickom, Susobnik za spavanje. Ustaljeni izrazi, poslovice i pjesnički stihovi nerijetko su iskorišteni kao naslovi: Blago si ga meni!, Strpljen-spašen, Tko umije, njemu dvije, Sirotinjo, i Bogu si teška!, Krasna zemljo, Istro mila, Svjetlost vječna svijetlila im!, Hajči, Smiljček, hajči picek moj (stih iz Matoševe pjesme Hrastovački nokturno), Tebi san već nježno sklapa oči (prvi stih iz pjesme Srce, laku noć Ive Robića), Banda svira, regiment maršira.

Razmatraju se tako riječi koje su domaće, naše, bliske, svagdanje, ali i one za koje nam se čini da to jesu. Tu su i riječi koje nam nisu tako bliske, kojih se jedva sjećamo, koje nemamo gdje upotrijebiti jer ih je pregazilo vrijeme i jer je došlo novo vrijeme s nekim novim riječima i naraštajima. Upravo te potonje autorica posebno voli i posvećuje im osobitu pozornost, što je dobro, jer su mlađoj populaciji nepoznate pa o njima mogu naučiti iz prve, pouzdane ruke, a stariju generacijuvraćaju u djetinjstvo i mladost, u vrijeme koje se ponoviti neće. Te je riječi autorica brižno smjestila u „stovarište starih odbačenih stvari“, kako u jednome od tekstova naziva svoje zapise. U tom stovarištu uvijek pronalazi tajne veze među riječima koje su na prvi pogled udaljene, nepronicive pa čak i nemoguće, npr. između kabineta i zahoda, stakla i stekliša, mozga i viteza, šalterske službenice i Bogorodice ili pramena, špranje i rasporka. Za nju značenje riječi nije tek puka, statička, rječnička definicija već složen fenomen koji je i zrcalo izvanjezične zbilje i razvedeni sustav kojim čovjek doživljava i oblikuje stvarnost. Tako nas je primjerice podsjetila na stare mjere koje se više ne upotrebljavaju, kao pedalj, lakat, prst, stopa, palac, šaka, hvat, jard, aršin, dulum, ali i dan oranja, motika zemlje i na kraju lanac, kao „lanac i po livade“. Ili na cilindar, polucilindar, halbec, šešir, škrlak, škrljak, klobuk, tuljak, pa na saperlot, psovku u celofanu. Osobito veseli što je zabilježila kulinarsko nazivlje, i to nazive za stara, zaboravljena jela poput plućica na kiselo, mozak s jajima, pohani mozak, rajžl ili rajžlec, pajšl sa semlknedlom, srce na saft, a pronašla je i što znači riječ buzara iako ju od suvremenih hrvatskih rječnika bilježi samo Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Našli su se u njezinu opisu i toponimi poput Baščaršija, Bijelica, Goli otok, Hudi Bitek (selo kraj Brezovice), Jadransko more / Jadran, Pacifik, Tihi ocean, SSSR, Činovnička livada i uz njih, dakako, još asocijativni niz pojmova do kojih je nadošla pomnom analizom. Raščlanjuje Nives još mnogo nizova – sinonimnih, antonimnih, hiponimnih, paronimnih, frazemskih, razmatra imena i nazivlje, društvene običaje i konvencije. I još mnogo, mnogo toga. Svašta nešto, kako bi rekao normalan svijet.

Priče joj uvijek započinju izvanjskim poticajem ili asocijacijom, onda se pojedini pojmovi temeljito etimološki i semantički propituju, to se propitivanje proširi na asocijativno dozvane pojmove koje polazni pojmovi izazovu, a završe redovito osobnim stajalištima, stavovima, iskustvima i sjećanjima. Zanimljivi su upravo poticaji: jednom su to kolegice i kolege, drugi put bivši studenti, onda znanci i nepoznati ljudi, a nerijetko mediji, na jezik kojih je osobito osjetljiva. S razlogom upozorava na jezičnu i komunikacijsku nekompetentnost novinara, izvjestitelja, spikera i prevoditelja. S jedne strane, takvo stanje jest posljedica nebrige za formalno obrazovanje novinarskoga kadra, komercijalizacije medija i brzine koja je tomu poslu svojstvena. S druge pak strane u medijskom je prostoru vidljiva sklonost olabavljivanju pa i uklanjanju granice privatnoga i javnoga diskursa, a u pisanim formama krajnja ekonomizacija izraza kako bi se ostvarila bolja komunikacijska protočnost. Tomu treba dodati i golem utjecaj engleskoga jezika na jezik javne komunikacije i osobito medija, koji je zapravo odjek globalne jezične situacije u kojoj se taj jezik nameće kao vodeći idiom virtualne zajednice.

Stručno i nadahnuto

Nives Opačić ne može pobjeći od nekoliko stvari jer ipak pripada staroj hrvatskoj standardološkoj školi. Ona je, iako ljubiteljica, poznavateljica i širiteljica svekolike hrvatske riječi, u svojemu iskonu ipak pasionirana standardologinja. Ne može se suzdržati od davanja jezičnih savjeta, od grebanja po površinskoj strukturi riječi i zavirivanja u njihove dubine, od obilnoga korištenja jezičnih priručnika, osobito starijih i dakako od iskazivanja zabrinutosti za status hrvatskoga standardnog jezika u današnjemu vremenu. Suvremeni je način komunikacije približio govornu i pisanu komunikaciju pa je u pisanu komunikaciju prodro zapis govornoga jezika, što je prije koje desetljeće bilo gotovo nezamislivo. Pojedini suvremeni jezikoslovci najavljuju propast standardnoga jezika kao zasebnoga varijeteta, no iskreno mislim da standardni jezik neće propasti jer je potreban kao nadjezik svim govornicima jedne jezične zajednice, kao umjetni kôd stvoren na temelju prirodnih, živih kodova. Najnovije oknjiženje Nives Opačić dokaz je da jezični varijeteti mogu živjeti jedan s drugim, samo se treba razumno koristiti njima. Redci njezine knjige odišu ne samo stručnim promišljanjima nego i savjetničkim metajezikom, što je i razumljivo jer je Nives Opačić autorica i rado čitanih jezičnih savjetnika. Njezini su jezični savjeti pitki, poučni i pamtljivi i u široj javnosti nailaze na odličnu recepciju.

Ova je knjiga dokaz onoga što znamo o autorici i njezinu pisanju: ona piše znalački, ona piše stručno, ona piše osviješteno i ona piše nadasve nadahnuto. Uvijek se pitam otkud joj snage i inspiracije da za svaki drugi tjedan napiše zadani broj redaka. I dok čitamo njezin kolumnarij o riječima i njihovim sjenama, ona i dalje neumorno niže šest tisuća znakova s razmakom u svojoj kolumni u Vijencu, a mi se nadamo da će ih za dvije-tri godine opet oknjižiti i opet nas razveseliti svojim pričama o riječima. I ne samo o njima.