Nasljednik tvrdalja, začetnik mnogih znanja

Ime Petra Nisitea danas je malo komu znano, premda su njegove zasluge na nekoliko područja znatne i neosporne, a njegov život iznimno zanimljiv i po mnogo čemu karakterističan za intelektualna nastojanja u prvoj polovici 19. stoljeća. Njegovo je djelovanje dijelom ograničeno lokalnim okolnostima, a dijelom raspršeno raznolikošću disciplina i mjesta u kojima je boravio. Njegovo je pisanje palo u drugi plan jer je – neovisno o nacionalnoj mu svijesti – ostvareno na talijanskom jeziku i ostalo tiskano isključivo u regionalnoj periodici. Sam se, dakle, nije pobrinuo da njegov trag bude uočljiviji potomcima, a skroman kakav je bio, omogućio je drugima da na njegovim temeljima nastave i – čak svjesno – zasjene njegov kreativni i predvodnički udio.

Izd. Muzej Staroga Grada, 2017.

Trebamo stoga biti zahvalni Milovanu Buchbergeru što se poduhvatio minuciozne rekonstrukcije jedne amblematične biografije, što je pedantno i sustavno složio profil čovjeka koji – gotovo paradoksalno – povezuje kozmopolitske tendencije i kampanilističke preokupacije, koji pravovremeno reagira na aktualne političke izazove, a potom se predano odaje bavljenju historicističkim pobudama. Iz upravo objavljene monografije „posljednjega polihistora Dalmacije“ doznajemo mnogo o osobnosti nesvakidašnjega dara i marljivosti, ali i o povijesnim i kulturnim uvjetima na prelasku iz 18. u 19. vijek te tokom dugih desetljeća 19. stoljeća, i to ne samo u Dalmaciji nego i u Veneciji i u austrijskim pokrajinama.

U intelektualnim salonima Padove i Venecije

Potomak bogate i razgranate bračke plemićke obitelji Politeo-Nisiteo, Petar se rodio 27. studenog 1774. u Selcima na Braču, da bi u desetoj godini života dospio u Stari Grad, i to upravo u Hektorovićev Tvrdalj, što ga je obitelj naslijedila (i kamo se povukla s Brača u strahu od kužne epidemije). Tu je proveo mladost do odlaska na studij u Padovu, učeći od niza srodnika i sumještana već formiranih upravo na padovanskom sveučilištu. Petar u Padovu odlazi 1796. i upisuje studij prava, a tamo ga već 1797. zatječe veliki društveni prevrat, Napoleonovo dokidanje mletačke aristokratske vlasti i stvaranje demokratske republike. Buchberger nam pouzdano ocrtava duhovnu klimu padovanskoga Petrova kruga u tom času, odnose s kolegama i posebno s mentorom, biskupom Šimunom Stratikom (bratom hvarskoga biskupa Ivana Dominika). Kako je Šimun bio profesor matematike i fizike na sveučilištu, jamačno je potaknuo Petra da prijeđe s prava na studij prirodnih znanosti, koje su ga više zanimale, a kako je bio također uvjereni frankofil i zagovornik Napoleona, nužno je utjecao i na Petrove političke zanose naprednijim, prosvjetiteljskim idejama.

Nisiteo, međutim, iz niza razloga, ne završava ni studij matematike, no zahvaljujući glasovitom profesoru i književniku Melchiorreu Cesarottiju (inače Fortisovu prijatelju) okreće se literarnim pitanjima i kreće u intelektualnim salonima Padove i Venecije. U jednom od tih razglašenih okupljališta elite, u salonu čuvene Isabelle Teotochi Albrizzi, on 1802. upoznaje bogatu udovicu, kontesu Francesku Mariju Morelli-Sonnenfeld, rođenu Valvasor, zvanu Fanny, s kojom se vezuje za čitav život. Uz pomoć Cesarottija taj ambiciozni par pokreće početkom 1805. časopis Il giornale della letteratura straniera, s namjerom deprovincijaliziranja sjevernotalijanskih regija i otvaranja europskim perspektivama. Časopis je nažalost trajao svega pola godine, no Nisiteo se potrudio prevoditi i komentirati važne francuske i njemačke tekstove o tehničkim i znanstvenim problemima.

Premda bez diplome, Nisiteo 1804. dobiva potvrdu o položenom ispitu civilnog prava, što mu daje i pravo zaposlenja. Iste godine Fanny Morelli druži se s glasovitom književnicom Madame de Stael, koja posjećuje Padovu i Veneciju, a sama pritom piše roman na francuskom jeziku. Čini se da se par nakon 1805. sve više povlači u Goricu, na imanje koje je kontesa naslijedila, gdje se Petar pretežno bavi proučavanjem bilja i kukaca, te piše knjigu o mineralogiji. Rukopis od 180 stranica, o metodi prepoznavanja minerala, naišao je na dobre ocjene i pohvalu, ali ostaje u rukopisu.

Liberalniji duh francuskih „Ilirskih pokrajina“ omogućit će Petru, da – iako bez diplome – dobije mjesto ravnatelja liceja u Gorici, a prilikom njegova otvaranja 1810. tiskat će knjižicu uvodnih govora, u kojima hvali Napoleonove zasluge i pledira za afirmaciju „slavne starine ilirskog naroda“, odnosno za obnovu i procvat slavenskog udjela u civilizacijskim kretanjima. Iste će ideje zastupati i u – anonimno tiskanoj – pjesmi All’ Illirio risorto (Uskrsloj Iliriji), potpisanoj atributom „jedan stari Dalmatinac“.

Nezadovoljan novim statusom goričkoga kolegija, a motiviran i očevim molbama da održi obiteljsko imanje, Petar se s Fanny 1813. vraća u Stari Grad i definitivno nastanjuje na Tvrdalju, prethodno preuredivši neke prostorije kako bi osigurao nužan komfor, posebno za zahtjevnu suprugu (koja će dio vremena provoditi između Staroga Grada i Splita). Vrlo će brzo uz familijarne obveze preuzeti i javne, pa je od 1818. do 1833. vršio dužnost gradonačelnika. U tom je razdoblju bilo mnogo sušnih i nerodnih godina, pa je Petar koristio svoja prirodnjačka znanja i fiziokratske ideje ne bi li pomogao puku, a nastojao je organizirati i zanatske djelatnosti kako bi zaposlio mještane i omogućio im zaradu. Kao prirodoslovac nastavlja istraživanja, upotpunjuje svoje botaničke i entomološke zbirke, i dolazi na glas u znanstvenoj europskoj javnosti te ga mnogi inozemni kolege posjećuju.

Spokojne dane na Tvrdalju poremetit će afera ljubavnog karaktera. Naime, kontesa Morelli dovela je iz Splita na Tvrdalj mladu plemkinju Jelenu Geremia, da joj bude društvo i da na nju – jer nije imala svoje djece – prenese svoje materinske osjećaje i dade joj odgoj dostojan najviših kriterija. No Jelena zanese s Petrom i 1822. rodi kćerku, prvotno krštenu kao Marija, a potom imenovanu Frankom, u čast Petrove majke. Teško je zamisliti dramu koja je nastala, drastični obiteljski roman, vjerojatno napetiji od onoga što ga je Fanny uporno godinama pisala (a koji je, nažalost, ostao izgubljen). Kako bilo, kad je 1826. Petar odlučio priznati kćer i primio je na Tvrdalj, kontesa Morelli – nakon 23 godine zajedničkoga života – zauvijek ostavlja Petra i Tvrdalj i seli se u Padovu, gdje 1829. umire.

Navršivši šezdeset godina života, napustivši gradonačelničku dužnost i ostavši bez supruge, Nisiteo se odjednom počeo baviti poviješću, ponajprije arheologijom i numizmatikom, ali i filološkim i folklornim pitanjima. Počeo je konačno i objavljivati, člancima u listovima Gazzetta di Zara i Dalmazia u nekoliko će godina u nekoliko navrata (1835–37 i 1844–47) ispuniti veliku prazninu na tim područjima, postavši nespornim autoritetom i svojevrsnim prethodnikom znanstvenoga pristupa klasificiranju antičkog novca i sustavnoga iskapanja. Na samu publicističkom startu polemički je odbacio Katalinićeve teze o genetskom kontinuitetu Ilira i Slavena.

Od prirodoslovlja do povijesti

Moramo se diviti njegovoj spremnosti i metodičnosti da na temelju same sakupljene inozemne literature načini sustavan pregled grčke i rimske numizmatike, da uđe u meritum problematike sačuvanih natpisa te posebno njegovoj sposobnosti da organizira kopanje na mjestima nedovoljno vidljivih tragova. Njegova je zasluga što je prvi put naznačen obris perimetra grčkoga Farosa te tako definitivno utvrđena autentičnost povijesnoga mjesta. Nalaz velike ostave antičkoga novca na lokalitetu Škudljivac nagnao ga je na analitički pristup taksonomiji kovanica. Ako i nije sasvim zapustio prirodoslovna bavljenja, sprema znanstvenika egzaktne orijentacije (makar nedovršen studij matematike i fizike) mogla mu je biti vodičem i na terenu tzv. humanističkih disciplina.

Na tom se mjestu otvara digresija Nisiteova odnosa s mladim i odveć ambicioznim don Šimom Ljubićem, koji je još kao student teologije započeo s publiciranjem, a prve pobude i prave temelje svakako je primio upravo na Tvrdalju. Već 1846. dobiva on od Nisitea rukopis mletačkoga izvještaja G. B. Giustiniana da ga objavi, a potom i rukopis Hektorovićeva Ribanja i ribarskoga prigovaranja, koji kao knjiga izlazi u Zadru iste godine.

U prvi čas Ljubić je izgledao tronut i zahvalan svojemu starijem i uglednijem sugrađaninu. Hektorovićev spjev (premda nije raspolagao originalnim tiskanim primjerkom, nego samo dobivenim prijepisom) smjelo je pustio u optjecaj, a izdanje popratio rječitom posvetom: „Prepoštovanomu gospodinu Petru Nisiteu glasovitomu naravoslovcu stariniku i vatrenom domorodcu ovu knjigu na znak ljubavi i harnosti poklanja i posvetjuje izdavatelj“. Kako su stvari dalje išle, učestali su nesporazumi i „smetnje na vezama“. Naime, temperament Ljubićev nije bio nipošto pomirljiv, a pretenzije su ga navele da iskoristi Nisiteove spoznaje i tekovine kao da su njegove. Na temelju pretežno Nisiteova sakupljanja i iskapanja najprije je ispisao vehementni i militantni tekst o Starom Gradu kao mjestu ubikacije Farosa (nasuprot zastupnicima teze o gradu Hvaru na tom mjestu), čime se zamjerio uglednim Hvaranima, a takvu intonaciju Nisiteo ne bi nikad podržao. Zatim se posvetio objavljivanju numizmatičkih priručnika, koristeći štedro i nekritički upravo Nisiteovo prethodništvo. Konačno je ne samo otežao Nisiteovu komunikaciju sa zagrebačkim znanstvenim krugovima, posebno s Kukuljevićem, nego je čak odbio predati tekst koji mu je Nisiteo poslao za Starine te zanijekao njegovo autorstvo, da bi pod vlastitim imenom objavio njegove teze.

Žalosno je da knjiga poput ove, afirmirajući opravdano jednoga zaslužna stvaraoca, baca određenu sjenu na drugoga, također ugledna i vrijedna pisca i znanstvenika, ali povijesna istina zahtijevala je tumačenje i toga aspekta, što je Buchberger savjesno i s mjerom učinio. Općenito se mora ustvrditi da je autor Nisiteove monografije pokazao svu moguću skrupuloznost i akribičnost u istraživanju, koristeći čak desetak arhivskih ustanova u potrazi za izvorima i konzultirajući opsežnu bibliografiju (navedenu na dvadeset i sedam stranica gustoga tiska). Iako Buchberger nije rođeni Starograđanin, ne krije ni emotivnu povezanost s ambijentom niti zazire od stanovite lokalpatriotske temperature, potvrđene i u nekima drugim vlastitim publikacijama.

Međutim, dobrodošla je činjenica što se Nisiteom pozabavio pisac koji je – poput njega – egzaktno znanstvene formacije (a humanističke orijentacije), jer pozitivistička i faktografska preciznost (posebno u genealoškim razmatranjima) odlikuje ovu knjigu kao malo koju s istoga područja. Pred nas, dakle, izlazi u punom osvjetljenju (premda bez slikana portreta, kakav ne postoji ili samo nije sačuvan) jedan od protagonista naše znanosti i kulture, kojega možemo nazivati i „posljednjim polihistorom Dalmacije“, ali i prvim pravim arheologom, numizmatičarom, botaničarom, entomologom, mineralogom na tom našem terenu.