Moćan dramski materijal

Sjećanje šume (tek) obujmom je malen roman koji na tih i poetičan način gradi temu – odrastanje dječaka s bolesnim srcem u prostoru u kojemu je bolest božja greška i društvena smetnja. Već taj osnovni sukob, dječaka i okoline, pa potom i svi ostali, oblikovan je lirskim omatanjem dramatičnosti u svakodnevicu koju tiho, ali uporno razbija okamenjeno nerazumijevanje. Diskretna atmosfera oblikuje glavni lik i priču, fino gradeći složen odnos junaka i okoline do konačnoga pucanja.

Od strukture i stila do debeloga lirskog vela Karakašev roman bliži je zbirki pjesama u prozi nego kazališnoj predstavi te je bilo zanimljivo vidjeti na koji će ga način na scenu prenijeti Nina Bajsić i Tamara Damjanović, ujedno redateljica. Odmah recimo da su to napravile vrlo dobro, stvorivši dovoljan odmak od romana da ga pretvore u potentan dramski materijal, a ne odbacivši pritom njegovu atmosferu ni poetičnost. Dječakov ispovjedni monolog prenijele su u dijalog, dramatičnost pojačavši izvlačenjem u prvi plan sukob oca i sina, dok su atmosferu 1970-ih godina prenijele u suvremenost ubacivši u predstavu (kritički) odnos prema fašizmu i ustašama.

Tamara Damjanović uspješno je adaptirala Karakašev lirski roman
Snimio Jasenko Rasol

Po pitanju poetskih veza, zadržale su metaforičan sloj s medvjedom-ubojicom, koji prijeti (u) šumi, poput bolesnoga srca u Dječaku, preuzevši i epizodnu strukturu, fino prelijevajući jednu sliku u drugu. Mogle su i izbaciti koju epizodu, što bi skratilo predugu cjelinu, a ne bi joj štetilo. Atmosferičnost romana Damjanović je podcrtala pomaknuvši fokus s riječi na zvuk i tijelo, čime je predstava dobila na eteričnosti te punoći izraza i izvedbenom bogatstvu, dok je sukob istodobno bučio moćnije. Auditivnost, stvarana u „radiofonskom kutu“ na sceni, gradila je priču sugestivnošću uz provodni ritam bubnja koji je na karakaševski način podsjećao publiku i Dječaka na bolesno srce. Tjelesnost igre i igrača, podcrtana odbacivanjem scenskih suvišnosti, poput sjekire i kamena, zumirala je pozornost na same likove i njihove nutrine. Te auditivne sugestije i tjelesne ekspresije, odnosno animacija prostora i govor zvuka, jako su dobro funkcionirale na sceni, potvrdivši da je izvedbeni čin mnogo jači i bogatiji kad je riječ tek jedan njegov aspekt.

Filip Križan je odlično vodio predstavu, lik Dječaka gradeći kroz unutarnji sukob između onoga što želi i što (ne) može, fizičke pokrete izvodeći u maksimalnom intenzitetu, na taj se način boreći s bolešću što tinja u njemu. Odličnoga partnera imao je u Darku Milasu, koji je u Oca upisao gotovo opipljivu mržnju i nerazumijevanje, što dolazi u paketu s okrutnošću kamena na kojemu živi. Ivana Bolanča Majčin je bunt u prostoru u kojemu majka nema nikakva prava pretočila u nekoliko točaka pucanja u kojima je bol buknula kroz mahnito ponavljanje misli. Ana Kvrgić bila je nešto blaža baka no u romanu, Tena Nemet Brankov kao Sestra napravila je korak previše prema infantilnosti, Amar Bukvić je na trenutke bio jezično prenaglašen Pejo, dok je Nenad Igora Kovača bio umjereniji i scenski uvjerljiviji. Anja Đurinović Rakočević nije donijela ništa novo u liku Marine, dok su Barbara Nola, Enes Vejzović i Janko Rakoš bili uglavnom uvjerljivi u nekoliko uloga.

Ogoljenu scenu Dinka Jeričević ispunila je stupovima i stablima vezanim o strop, stvorivši poetsku lelujavost te usmjerivši odluke i alibije prema nebu. Marita Ćopo kostimima se naslonila na prostor radnje, dok je Zlatko Stolnik svjetlom uspješno popunio scenu i atmosferu. Uživo izvođena glazba (Katarina Ranković) i zvučni efekti (Nenad Kovačić) gradili su odličnu atmosferu i ritam, dok su songovi na izvedbi 3. veljače bili koreografski (Nikolina Medak) i dijelom pjevački neuvjerljivi i mlaki.

Zaključno, Sjećanje šume uspješno je i promišljeno pretakanje lirskog romana u tek naizgled malu, poetičnu predstavu koja ispod svojih vela skriva brojna zgodna izvedbena i redateljska rješenja.