Kraljevski filharmonijski pop

U listopadu 2015. svjetlo dana ugledao je neobičan projekt If I Can Dream s imenom Elvisa Presleyja i londonskoga Kraljevskog filharmonijskog orkestra. Bila je riječ o riskantnu pothvatu, koji je formalni povod imao u osamdesetoj godišnjici rođenja neprežaljenoga Kralja, ali je (ne računajući obvezan komercijalni učinak) zapravo proizašao iz goleme ambicije i kreativne znatiželje. Ili iz pitanja koje glasi: kako materijal u osnovi jednostavne strukture – a pogonjen izvornom, razbarušenom mladenačkom energijom – funkcionira u kontekstu „ozbiljnih“, kompleksnih i naknadnih aranžmanskih zahvata?

Album je (vrhunski, dakako) snimljen u slavnim londonskim studijima Abbey Road, a rezultat je bio toliko uspješan da je godinu poslije snimljen i nastavak The Wonder Of You. „Elvis je volio dramatične, operne vokale“, pojasnila je nekadašnja Elvisova supruga Priscilla, tvrdeći da bi Presley, da je živ, i sam potpisao tu neobičnu fuziju.

Diva soul-glazbe Aretha Franklin

Britanski producentski tandem Nick Patrick i Don Reedman, čiji je rad utkan u zvučnu arhitekturu albuma, po veoma sličnu modelu pokušali su revitalizirati pomno odabrane klasike iz stvaralaštva Arethe Franklin. O njezinu značenju te o emotivnom i društvenom naboju ranih radova suvišno je raspravljati; bez nje, soul bi možda ostao glazba iz geta, a Arethine izvedbe promijenile su ne samo smjer spomenutoga žanra nego i popularne glazbe općenito.

Ako se njezin opus iz razdoblja s kraja 1960-ih doima savršeno zaokruženim, izbalansiranim i u umjetničkom smislu „definitivnim“, treba li ga mijenjati i rekonfigurirati? Na projektu A Brand New Me Patrick i Reedman, zajedno s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom, učinili su, kao i u Elvisovu slučaju, solidan posao. Izvorni Arethini vokali, svojedobno upisani u klasične arhivske izvedbe – I Say A Little Prayer, Natural Woman, Think, Respect – prodisali su novim, raskošnim aranžmanskim poletom, tek neznatno mijenjajući značenje koje su nosili u okružju malog, uigranog soul-sastava. Drugim riječima, emotivni kod ostao je gotovo netaknut.

Za žanrovske puritance s obiju strana ideoloških glazbenih barijera, ideja o pop-sastavu „spojenu“ s violinama i violama, flautama i klarinetima, čembalima, tubom i rogom čini se kao recept za umjetničku katastrofu – kao siguran put u bezdan glazbenoga kiča. Pa ipak, povijest pop glazbe poučava nas da je to područje, osim nedvojbenim promašajima, posuto i solidnim, a gdjekad i vrlo vrijednim ostvarenjima.

Zamke velikih gesti

Kombinacija pop- ili rock-postave i orkestra višekratno je iskušana u studijskom okruženju i na pozornicama diljem svijeta i ona nije osobita novost. Još od kraja šezdesetih (i ranih 70-ih), odnosno od vremena progresivnih ili hard rock-pojava suvremena glazba iskušavala je načine da djela izvorno pisana za mali sastav ugradi u opsežnije klasične forme. Neki od rezultata očekivano su pretenciozni, osrednji ili jedva slušljivi, dok drugi pokazuju da je moguće izbjeći zamke grandioznosti i velikih gesti te snimiti trajno zanimljiva ostvarenja.

Korijeni pop/rock-orkestracija sežu duboko u šezdesete, u opus ambicioznih orkestralnih zamisli Briana Wilsona, zvučnih zidova i „džepnih simfonija“ Phila Spectora, ali najraniji značajni orkestralni primjeri pripadaju inovacijskom vokabularu Beatlesa: ako je McCartneyjevu skladbu Yesterday nosio gudački kvartet, onda je A Day In The Life bio dotad nečuven spoj autorske ingenioznosti i širokog orkestralnog zamaha.

No istovremeno kad su Beatlesi snimili Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band danas gotovo zaboravljena grupa Moody Blues priklanja se kompleksnim formama i raskošnim aranžmanskim rješenjima. Snimljen i objavljen 1967. (samo nekoliko mjeseci poslije Peppera), njihov magnum opus Days Of Future Passed iz današnje perspektive doima se kao jedna od najranijih manifestacija rock-progresivnosti, uz dodatne elemente art-rocka te britanskoga psihodeličnog popa.

Riječ je o školskom primjeru albuma kao iskaza ideje o rock-glazbi kao formi ravnopravnoj s bilo kojom drugom umjetničkom vrstom. Svi članovi sastava bili su sposobni skladatelji, a gotovo svi vladali su s više instrumenata. Jedan od ključnih tehnološki naprednih instrumenata važnih za estetiku sličnih formacija bio je melotron, svojevrsni preteča sintesajzera. S pomoću prethodnog usnimavanja izvornih instrumenata, primjerice puhača ili gudača, melotron je proizvodio orkestralni (ili pseudoorkestralni) zvuk.

Vratimo li se početnom radu Moody Bluesa, godine 1967. originalna zamisao njihove diskografske kuće Decca bila je snimiti „rock inačicu Dvořákove 9. simfonije Iz Novoga svijeta“. No, umjesto toga, u suradnji s London Festival Orchestrom i cijenjenim aranžerom Peterom Knightom, sastav je kreirao vlastito ambiciozno djelo Days of Future Passed, tematski smješteno u okvir jednoga dana. Nizanje skladbi metaforički je označavao prolazak kroz sve faze životnog ciklusa.

Od tada nadalje, orkestri i rock, pop ili soul, susretali su se i križali ovisno o globalnim trendovskim pomacima, povijesnom razdoblju ili pak individualnim sklonostima osobenjaka koji su to činili trendovima usprkos. Deep Purple su eksperimentirali s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom na pozornici Royal Albert Halla, o čemu svjedoči album Concerto for Group and Orchestra (1969), a slično će činiti i drugi pripadnici svjetske rock-aristokracije: primjerice, Elton John (Melbourne Symphony Orchestra) i Roger Waters u misiji rušenja Berlinskoga zida (Rundfunk Symphony Orchestra). Eric Clapton surađivao je s orkestrom početkom 1990-ih, a nedavni zagrebački gost Rod Stewart 2004, uz asistenciju BBC-eva koncertnog orkestra.

Primjera je mnogo, ali jedan od najintrigantnijih zabilježen je izvan srednje pop-struje – na albumu Roseland NYC Live inovativne trip-hop-skupine Portishead, koja je inteligentno uklopila elemente njujorške Filharmonije u gustu, nekonvencionalnu teksturu vlastitih skladbi. To je intenziviralo njihov ionako dramatičan, zatamnjen, introvertan ugođaj.

Mitski prvijenac Josipe Lisac

Ni domaći izvođači – kao i „bivši domaći“ (prisjetimo se Bregovića u grandioznim baladama Bijelog dugmeta poput Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš) – nisu ostali imuni izazovu orkestra, i to na nekim ključnim snimkama. Bez orkestralnih aranžmana teško je zamisliti neke skladbe s mitskog, konceptualnog albumskog prvijenca Josipe Lisac, Dnevnik jedne ljubavi. Uz prvoklasne vokalne dionice i sofisticiranu instrumentalističku izvedbu članova grupe Time, okosnicu tog snažnog djela čine autorski domašaji Karla Metikoša i Ivice Krajača. No aranžmani Branimira Lamberta Živkovića potvrdili su naknadne riječi gitarista Vedrana Božića da je Dnevnik, među ostalim i primjenom orkestralnih zahvata, doista iznjedrio nešto neobično, i to u razdoblju kada se neobično nije ni od koga očekivalo.

I napokon, primjer rubne žanrovske postave Chui, koja je lani uz Jazz orkestar HRT-a rearanžirala neke svoje skladbe, posebna je priča, ali i ona vodi istom zaključku. Ako se primijeni na pravi način, orkestar u spoju s malim sastavom – bio on rock, soul ili jazz – može funkcionirati komplementarno, kao nužna nadopuna ili raskošna nadgradnja temeljnoj glazbenoj poruci.