Jubilej Umjetničkog paviljona

Umjetnički paviljon najstariji je i najugledniji izložbeni prostor u Zagrebu i Republici Hrvatskoj, eto, već 120 godina. Umjetnički paviljon svjedok je i protagonist svih važnijih izložbi hrvatskih umjetnika i grupa 20. stoljeća, od Hrvatskog salona, Proljetnog salona, Zagrebačkog salona, Salona mladih te drugih grupnih i mnogobrojnih samostalnih izložbi koje su promovirale generacije i generacije umjetnika. U povodu proslave 120. obljetnice Umjetničkog paviljona, izložbom Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona autor izložbe akademik Tonko Maroević napravio je svojevrstan reprezentativni pregled djelovanja Umjetničkoga paviljona, a time na određen način predstavio i najveće domete hrvatske likovne umjetnosti.

Iz postava izložbe
Snimio Goran Vranić

Tijekom sto i dvadeset godina Umjetničkim paviljonom prodefilirali su gotovo svi protagonisti i istaknuti pojedinci domaćega slikarskog i kiparskog stvaralaštva. Izlagati samostalno u Umjetničkom paviljonu postalo je uz rijetke iznimke mjerilom dosegnute vrijednosti, kriterijem povijesne potvrde, znakom gotovo definitivne afirmacije. Grupni istupi ili prikazi stilskih opredjeljenja pridonijeli su ugledu institucije, jer su i kolektivnim izložbama prezentirani mnogi prvorazredni umjetnici, no serija individualnih prinosa i uloga u prostor Paviljona posebno je impresivna i doista znakovita. U ovom hramu umjetnosti u 120 godina djelovanja održano je 800 izložbi na kojima je izlagalo od sedam do osam tisuća umjetnika, a izloženo je više od deset tisuća djela. Autoru izložbe akademiku Maroeviću učinilo se najprimjerenijim za 120. godišnjicu načiniti izbor od 120 djela, sto slikara i dvadeset kipara, istoga broja umjetnika koliko je Paviljonu godina, onih koji su u Umjetničkom paviljonu potvrdili svoju stvaralačku zrelost i dali osobni pečat. Svaki je autor predstavljen samo sa po jednim, ali reprezentativnim, radom, pa će tako po vrhuncima biti na okupu gotovo svi slojevi, sve faze, sve morfološke oscilacije i sve tehnike, tendencije i discipline što su stoljeće i dva desetljeća obilježavale hrvatsku umjetnost.

Prigodna panorama

Umjetnine su posuđene od obližnje Moderne galerije, pa će izložba trajati samo mjesec dana jer se znatan dio izložaka nalazi u njezinu stalnom postavu. Nije riječ se o antologiji hrvatske likovne umjetnosti, nego o prigodnoj panorami. I to tradicionalnih medija, slikarstva i kiparstva, dok ambijentalnih instalacija i site-specific projekata, kojih je također bilo (Vodopija, Majkus, Franke, Leko, Mijatović, Sokić, Rašić, Marušić, Đukić i Lošić), videa (Martinis) i drugih medija nema, nije se za njih našlo mjesta u tom stoljetnom obilju. Radi se o svojevrsnome rezimeu ili sintezi djelovanja Umjetničkog paviljona, izložbi koja okuplja imena i pojave što su obilježili ne samo povijest Paviljona nego i cjelokupnu hrvatsku likovnu umjetnost. Ovo nije prigoda za antologizaciju hrvatskog slikarstva i kiparstva, već spomenar.

Okupljeni su umjetnici koji su u Umjetničkom paviljonu imali bilo retrospektivu, bilo samostalnu izložbu. Među 120 umjetnika Maroević je uvrstio i djela devet umjetnica, pa dame treba navesti, za ostale nema mjesta. Tako publika može vidjeti i djela Naste Rojc, Sonje Kovačić Tajčević, Anke Krizmanić, Cate Dujšin Ribar, Nevenke Đorđević Tomašević, Marike Šafran Berberović (koja je u Paviljonu imala dvije samostalne izložbe), Ksenije Kantoci, Milene Lah i Jagode Buić. Valja istaknuti i međunarodnu orijentaciju, posebno posljednjih godina, kada smo vidjeli izložbe Miróa, Rodina, Giacomettija i djela iz fundacije Maeght, praktički s presjekom europske moderne umjetnosti, a počelo je s legendarnom izložbom velikoga engleskog kipara Henryja Moorea u ožujku 1955. Bile su zapažene i izložbe Kätte Kollwitz, Grosza, Richtera, Kozyre, Konjovića, Jakopiča, Tabakovića i Veličkovića.

Priča o Paviljonu mnogima je poznata, no valja je navesti jer je vremešnoj prvorazrednoj instituciji velika obljetnica. U travnju 1896. Vlaho Bukovac s dvojicom suradnika i prisnih prijatelja Belom Čikoš Sesijom i Robertom Frangešom-Mihanovićem preuzima organizaciju hrvatskoga umjetničkog dijela Milenijske izložbe u Budimpešti. Tu su izložbu Mađari organizirali u povodu tisućgodišnjice osnutka mađarskog kraljevstva. Izlagački istup hrvatskih umjetnika na Milenijskoj izložbi važan je i za umjetničku, ali i za političku afirmaciju Hrvata, zato što su isticali, kao izolirana homogena grupacija, kulturnu i političku samostalnost unutar Austro-Ugarske Monarhije. Dio hrvatske javnosti bio je protiv sudjelovanja na toj mađarskoj manifestaciji. Inozemna, pogotovo mađarska novinska likovna kritika, bila je iznenađena pojavom Hrvata na umjetničkom obzoru Srednje Europe. Najviša priznanja dobili su Bukovac i Frangeš, ali cijela je skupina hrvatskih umjetnika bila uočena kao vrijedna i zanimljiva cjelina visokih umjetničkih kvaliteta i posebnih karakteristika. Tako je apostrofirana – zagrebačka šarena škola. Sudjelovanje hrvatskih umjetnika na Milenijskoj izložbi donijelo je prvu međunarodnu afirmaciju mlade hrvatske umjetnosti, ali i korisnu stečevinu. Montažna željezna nosiva konstrukcija paviljona prenesena je poslije u Zagreb te poslužila kao skelet za izgradnju Umjetničkog paviljona. Prema nacrtima mađarskih historicističkih arhitekata Florisa Korba i Kálmána Giergla iz 1895. u Budimpešti je za Milenijsku izložbu 1896. podignut dvokrilni izložbeni paviljon s kupolom nad središnjim prostorom. Izvedbu paviljona izvršila je mađarska tvornica strojeva i brodova Danubius, koja je konstruirala željezni skelet. Tada je već bilo odlučeno da se konstrukcija prenese u Zagreb, a Zemaljska vlada darovat će ga gradu Zagrebu. Godinu poslije, 1897, odbor zadužen za gradnju i projekt Umjetničkog paviljona u Zagrebu povjerio je izvedbene radove bečkim arhitektima Hermannu Helmeru i Ferdinandu Fellneru, projektantima kazališnih zgrada – Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Rijeci – dok su gradnju izveli zagrebački graditelji Leo Hönigsberg i Julio Deutsch pod nadzorom gradskoga inženjera Milana Lenucija. Helmerov i Fellnerov projekt ne razlikuje se bitno od budimpeštanskog. Bečki arhitekti nisu dirali osnovnu formu i prostor što ga je odredio željezni skelet. Intervenirali su u odnosu na nove konfiguracije tla. U Zagrebu Paviljon na južnoj strani seže u znatno niži teren perivoja te je zbog toga dobio povišenje i reprezentativno stubište, što će mu dati na monumentalnosti, a na južnoj strani dobio je i prostrano prizemlje kojemu je namijenjena funkcija kavane. Kada je konstrukcijski skelet Umjetničkog paviljona prenesen u Zagreb i iznova „odjeven“ po nacrtima bečkih arhitekata Helmera i Fellnera, odnosno rekonstruiran u identičnom izvornom obliku, zamišljeno je da se ukrasi skulpturalnim i ornamentalnim dekorom.

Ikonografski program poznat pod sintagmom trijumf umjetnosti uobičajen na muzejskim, umjetničkim i kazališnim zgradama trebao je biti u stilu dekorativnoga historicizma tipična za fin de siècle u dodiru sa secesijom. Na krilima između pilastara zamišljeni su kipovi znamenitih Hrvata. U nišama ispod krilnih zabata na istočnom pročelju postavljena su poprsja Medulića, Klovića i Karpata Istranina (V. Carpaccia), kao nacionalnih umjetnika, te Michelangela, Tiziana i Rafaela kao svjetskih majstora renesanse na zapadnom pročelju. Na vrhu kupole iznad lanterne trebao je biti postavljen kip Apolona, a kipar Rudolf Valdec trebao je izraditi reljefe s motivima Apolona (Apolonova himna, Apollo pitoctonos i Apollo musagetes).

Dana 15. prosinca 1898. otvorena je izložba naslovljena Hrvatski Salon u Umjetničkom paviljonu. Na otvaranju su bili ban Khuen Héderváry, biskup Drohobetzki, veliki župan Jurković, banski savjetnik Ivo Mallin, rektor Sveučilišta dr. Josip Šilović, podmaršali Horetzki i Androwski. Pozdravni govor održao je gradonačelnik Adolf Mošinski, besjedio je i ban Khuen u povodu otvaranja paviljona, a Bukovac – koji se netom nakon odlaska iz Zagreba pojavio na izložbi – izložbu je otvorio. O otvaranju Hrvatskog salona izvještavale su novine: Svečano otvaranje Umjetničkog paviljona i umjetničke izložbe, Obzor br. 287, 1898. i edicija Društva Hrvatski salon, br. 2, 1898.

Prva izložba Društva hrvatskih umjetnika

To je bila prva kolektivna izložba hrvatskih umjetnika, što su se bili netom prije toga udružili u Društvo hrvatskih umjetnika. Ujedno, bila je to prva manifestacija hrvatske umjetnosti u kojoj su nastupile likovne i literarne ličnosti naše moderne. Umjetnici koji su priredili Prvi hrvatski salon prije su se udružili u Društvo hrvatskih umjetnika, okupljeni oko Vlaha Bukovca, a odcijepivši se od Društva umjetnosti Izidora Kršnjavija. Prije toga većinom su bili članovi Društva umjetnosti. Izložba je trebala trajati do 28. veljače 1899, ali je zbog velikoga interesa produljena do 10. ožujka. Ne samo radi uživanja u umjetničkim djelima, već iz radoznalosti zbog društvenog događaja te zbog naelektrizirane atmosfere polemikom za ili protiv moderne, izložbu je vidjelo impozantnih 11.000 posjetitelja, gotovo trećina stanovnika ondašnjeg Zagreba.

Tada je doista bio udaren temelj naše moderne umjetnosti, a većina polemika oko secesije, za i protiv, bile su potaknute izložbom u Kopenhagenu, a posebice na Hrvatskom salonu. Kuhačev napad, Pilarova, Marjanovićeva i Frankova obrana te bjesomučni Korenićevi napadi padaju upravo u doba održavanja Salona, kada plamte polemike u hrvatskoj kulturi za i protiv secesije između starih i mladih („novih“), zapravo između tradicije i moderne, odnosno između internacionalne i narodne umjetnosti. Počeli su nešto ranije, dok je Društvo umjetnosti imalo izložbu u Kopenhagenu. Rasplamsali su se upravo tijekom 1898. i u prvim mjesecima 1899, dakle za trajanja Salona. Na izložbi Hrvatski salon izlagalo je petnaest slikara: Artur Oskar Alexander, Robert Auer, Leopoldina Auer, Ivan Bauer, Vlaho Bukovac, Menci Klement Crnčić, Bella Čikoš-Sesija, Paula Dvoržak Špun-Strižić, Oton Iveković, Ferdo Kovačević, Anka Lowenthal Marojčić, Franjo Pavačić, Zora Preradović, Slava Raškaj i Jelka Struppi), dva kipara (Robert Frangeš i Rudolf Valdec), i jedan arhitekt (Viktor Kovačić), s više od 150 radova.

Od članova Društva i ondašnjih istaknutih umjetnika nije izlagao Nikola Mašić zbog bolesti, Ivan Tišov nije se odazvao, vjerojatno pod utjecajem Kršnjavija, Medović uvrijeđen sumnjama je li ili nije uopće član Društva. Sudjelovanje su još najavljivali Dragan Melkus iz Mitrovice i Emanuel Vidović iz Splita. Na izložbi je prednjačio Bukovac s pedeset izloženih slika, isključivo iz zagrebačke škole. Ostali su pokazali očiti napredak otkad su radili uz njega. Robert Frangeš-Mihanović potvrdio je stečenu reputaciju, Bela Čikoš-Sesija, Ferdo Kovačević i Slava Raškaj doživljavaju afirmaciju, jasnim odmakom od akademizma. Zastupljeni su gotovo svi motivi: portret, akt, mrtva priroda, pejzaž, historijske kompozicije, mitološki prizori, dekorativni pano. Prva izložba u Umjetničkom paviljonu bila je ujedno zaključna manifestacija hrvatske umjetnosti širokih razmjera u 19. stoljeću.