Između odlaska i ostanka

Sanja Baković pohađala je radionicu poezije u Centru za kreativno pisanje, a taj je Centar ujedno izdavač njezine pjesničke knjige. Jedan od urednika knjige Branko Čegec ističe autoričinu odanost čitanju kao lijepom poroku, a intertekstualnost u njezinoj poeziji pokazuje kako autorica povezuje čitalačko iskustvo s onim svakodnevnim, vezanim uz dva toposa. Naime, važna je relacija otok – grad, jer lirska junakinja živi između ta dva pola i definira svoj identitet u odnosu prema otoku, kao mjestu sjećanja, djetinjstva, drukčijeg protoka vremena, i prema gradu, uz koji veže socijalne teme, angažiranost, kritiku neoliberalizma i „apolitičnih mirnih ljudi“.

Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina: Donji svijet, Pjevanja za dolaske i odlaske, Uplašenoj ženi gledam u lice, te Commuzers Train.

Izd. Cekape, Zagreb, 2016.

Upravo taj motiv kofera koji ostaje u izolaciji govori o stalnoj napetosti između odlaska i ostanka. Ni tu ni tamo, mjesta između postaju mjesta prepoznavanja. Dolazak u „prostor koji je oduvijek moj, u prostor koji nikad nije moj“. I pokušaj spajanja svjetova: muško-ženskih, ili pak otočko-gradskih. Dolazak na otoke jest i „bujanje udaljenosti između misli“, a to znači osvajanje prostora lovljenjem senzacija. Miješaju se registri sjete i opet neka reskost, neki rez, oštar govor koji podsjeća na rane pjesme Adrienne Rich (pjesma Važno je imati neprijatelja). Čini se kao da pjesme nastaju na način da se autorica prepusti opisu doživljaja i, s druge strane, da niže pjesme u kojima pili i kleše stihove kao kamenorezač. Uostalom, tendencija i jest razbiti opne, otvoriti kanale, kroz koje šibnu emocije, ili se pak dogodi kolektivna pobuna. Bitno je dovesti stihovljem atmosferu do prsnuća i do nekog razrješenja. Bitno je „osedlati zmaja“, zaploviti, poletjeti, otisnuti se.

Sanja Baković brižljivo bilježi najsitnije pokrete, pregibe, nagibe, titraje oku nevidljive, bujanje vegetacije, udare bure i udare riječi, samoranjavanje. Često se govori i o raskasapljenosti, raskrvavljenosti. Junakinja se pretvara u mitsko biće, morsko čudovište...

Pjesnikinja vješto povezuje slike pučke pobožnosti sa sjećanjima na odrastanje na otoku, stvara bogat otočki imaginarij u kojem se miješaju stvari i morski oblici, čežnja i snovi, zamišljena astralna putovanja. Poezija nastaje iz potrebe da se otkrivaju unutrašnji svjetovi.

Metafora ljuštenja školjki i rastvaranja boba slika su zadatka pjesničkog: da se zagrebe ispod, da se izvadi meso unutrašnjeg svijeta, da se napokon vidi ima li svjetlosti ili nema ništa. To je i proces samorasparanja, jer nije slučajno da zbirka započinje pjesmom Porađanje: pjesnikinja struže slojeve samoobmane, traga za onim iznutra, za „dubinskim otkrivanjem“, za otkrivanjem novih plovnih mjesta.

Rekla bih ipak da je temeljni nagon da se tom unutrašnjem svijetu podari smisao, da se osjeća život, minimalistički prikazan slikom malo sira, vina i kruha. I knjige, Kavafis, Vallejo... Trajekti na pogrešnim vezovima, brodovi izvučeni na obalu, spremni na struganje, slike dana koji su na prijelazu, ne zna se kojem dobu pripadaju. I slika vode koja zavodi i mijenja oblike. I teče kao vrijeme.

Upravo takvi dani imaju najsitnije nijanse koje svojim remorkerom bilježi pjesnikinja. I ponovo to mjesto, ni tu ni tamo.

Sjajno je to prikazano u pjesmi Obilježja: „u vrtu galerije, žena s Brača, usred olujnog juga, nit bježi nit ostaje, nit se čudi nit proklinje, koščata i nepomična, ni voljena ni nevoljena, u vrtu galerije, zimska trava, žena i njezina studija“. Nema pokreta, samo stajanje i zamrznutost, šutnja. Svi šute, bogati i sirotinja, brodovi i obluci, ljudi i stvari. Baković poetizira i sestrinstvo, pjesničke idole, poglede kroz tramvaje, bivše ljubavi, dosadna i siva zagrebačka popodneva, književna okupljanja, razne slike grada. Jutarnji grad, grad koji ljeti napušta sam sebe, hladne stanove (jedna od ponajboljih pjesama je pjesma Lišće u kojoj se povezuju slike drhtanja lišća i tijela). I čini se kao da su pjesme kao neka vrsta prenamjene – napisane su zato da se iskoristi trenutak sjećanja, da se nađu tragovi između sna i budnosti.

Knjiga Plovna mjesta začudna je zbirka narativnih pjesama i pjesama u prozi. Ponajbolje su pjesme upravo one koje povezuju i spajaju otok i grad, nešto manje zanimljive one posvećene pjesnicima, jer previše su obojene fascinacijom (pjesma Pjesnik idol).

Sanja Baković najbolja je kada piše o onim mjestima između, o prijelazu iz sna u javu, s otoka na kopno. Prekrasna slika junakinje koja je zaspala u šljokičastoj majici, slušajući opojne eseje, govori nam o zanesenosti, omamljenosti riječima, a to i jest glavna karakteristika ove pjesničke knjige.

Na kraju, riječ je o inspirativnoj i lijepoj pjesničkoj knjizi kojoj se čitatelj ili čitateljica vraća upravo zbog tog spoja začaranosti i subverzivnosti u isto vrijeme.