Epicentri europske kulture

Gradovi su najveće djelo čovjekovih ruku i pameti. Figurativno bismo se mogli izraziti ovako: Bog je stvorio prirodu, a čovjek je stvorio grad. Gradovi su najneposrednija intervencija čovjekova u svijet prirode, u božanski Eden. Što se vidi na fotografijama Zemlje iz umjetnih satelita? Vide se svjetla velegradova i ta svjetla iz dubine svemirskih prostranstava izgledaju poput elefantijaza ili zloćudnih metastaza na rendgenskim snimkama. Gradovi kao čirevi koji nekontrolirano rastu, prenaseljeni megalopolisi koji prekoračuju mjere ljudskoga, to je naša svakidašnjica. Za Tokio, Šangaj, Seul, Jakartu ili São Paulo više se i ne zna koliko imaju stanovnika: usisavaju sve oko sebe poput mitskoga Moloha.

No istodobno gradovi su i tragovi čovjekove sposobnosti preoblikovanja prirodne okoline, najviši uradak imaginacije nas ljudi kao vrste. Gradovi su mjesta u kojima se stvarala glavnina ljudske umjetnosti, kulture, religije, trgovine i tehnologije. Odmah upada u oči dvojna dimenzija ili ambivalencija urbanih struktura: njihovo destruktivno i kreativno lice. S jedne strane grad je simbol uništavanja prirode, fizičkog iscrpljivanja životnih resursa (smeće, smrad, smog, betoniziranje, dehumanizacija), a s druge grad je mjesto u kojem se razvijaju najuzvišeniji nagoni ljudske kulture: prostor njegovanja umjetnosti, znanosti, društvenih i intelektualnih aktivnosti. Gradovi su mjesto najveće kulturne ponude: kazališta, koncertne dvorane, galerije, muzeji u kojima je pohranjeno pamćenje čitave naše civilizacije. Kao što kaže Lewis Mumford: grad ne samo da njeguje umjetnost; on jest umjetnost.

Akademik Viktor Žmegač
Snimio Mirko Cvjetko

Upravo je ta kulturna/estetska dimenzija grada u središtu knjige Četiri europska grada akademika Viktora Žmegača. Knjiga se sastoji od četiri povijesno-kulturološke studije o urbanim centrima koji su imali ključnu ulogu u izgradnji moderne europske umjetnosti, kulture i civilizacije: Parizu, Beču, Pragu i Berlinu. Izbor je, naglašava autor u predgovoru, istodobno subjektivan i objektivan. Subjektivan zato što bi netko drugi možda uvrstio na svoju intimnu top-listu London, Rim, Sankt Peterburg, dakako i Istanbul jer i on je europski grad. No nitko ne može poreći da gradovi koje je za portretiranje odabrao Žmegač nisu i objektivno reprezentativni za europsku prošlost, sadašnjost i – nadajmo se – za budućnost.

Žmegačeva povijest
europskoga duha

Knjige ovoga tipa danas u našoj su sredini prava rijetkost. Razlog je jasan: sve je manje ljudi koji takva djela mogu napisati. Padaju mi na pamet slične knjige iz zapadnoeuropskoga kulturnog kruga s kojima je Žmegačeva usporediva: Egon Friedell, Kultura novoga vremena, Carl Schorske, Fin-de-siècle: Vienna, Jacques Barzun, Od osvita do dekadencije. U hrvatskim okvirima tek bi kulturološka djela Josipa Horvata mogla izdržati komparaciju sa Žmegačevim projektom. Zašto kažem projektom? Zato što ovu knjigu valja promatrati u kontekstu sličnih autorovih kulturoloških studija koje piše već godinama. To su knjige Bečka moderna, Književnost i glazba, Prošlost i budućnost 20. stoljeća, Majstori europske glazbe i, dakako, Od Bacha do Bauhausa. Sve su to kompatibilna ostvarenja, jedno se na drugo nastavlja, međusobno se hrane i dopunjuju i skupa zapravo tvore povijest europskoga duha.

Knjiga Četiri europska grada iznimno je autorsko djelo koje i po širini zahvata građe i po ambicioznosti izvedbe ide u red vrhunskih ostvarenja u našoj sredini. Svaka cjelina počiva na sličnoj okvirnoj strukturi: prvo se daju najvažniji zemljopisni podaci o položaju grada, zatim se u kratkim konturama opisuje njegov nastanak i razvoj potkrijepljen povijesnim činjenicama (prvi spomen, usponi i padovi, specifičnosti unutar zadana državnog ustroja), a onda slijedi virtuozan kronološki pregled kulturnoga života svakoga grada tijekom stoljeća. Kultura je pritom široko shvaćena i uključuje u sebe sve ljudske djelatnosti u rasponu od arhitekture i urbanizma preko svekolike umjetničke produkcije do industrije i tehnologije. Dakako, nije zaobiđena ni politika jer su ključni događaji i lomovi iz političke povijesti (ratovi, revolucije, ideološki prijepori) često imali presudan utjecaj na kulturne tijekove spomenutih gradova.

Prepletanje kulturoloških sfera

Knjiga se temelji na interdisciplinarnom pretapanju i vještom povezivanju sinkronih i dijakronih kulturoloških sfera. Autor suvereno pokriva brojna područja pa s podjednakom kompetencijom i akribijom piše o književnosti, glazbi, povijesti, filozofiji, slikarstvu, tehnici, sveučilišnom životu, popularnoj kulturi – zapravo o svim bitnim sastavnicama diferenciranog urbanog života u spomenutim europskim centrima.

Nemoguće je u kratkom vremenu opisati svu gustoću događaja i pojava koje tematizira Žmegačeva knjiga. Za to bi bio potreban – sportskim rječnikom rečeno – višestruki paralelni slalom koji bi omogućio da sagledamo što se na pojedinim vremenskim točkama zbiva u Parizu ili Beču, a što u Pragu ili Berlinu. Dobro bi došle i sinoptičke tablice s četiri usporedne kolone koje bismo popunjavali čitajući knjigu. No u ovom prikazu stavit ću težište samo na nekoliko aspekata urbanih struktura o kojima piše Žmegač.

Prvo, što je zajedničko ovom urbanom kvartetu?

U zemljopisnom pogledu svi oni leže na rijekama. No autor u pomnoj analizi pokazuje kako samo Seina za Pariz i Vltava za Prag imaju bitnu, čak presudnu ulogu kako u urbanističkom rasporedu, tako i u ukupnom života grada. Slike Pariza i Praga neodvojive su od njihovih rijeka i mostova. S rijekama nisu povezane samo njihove gospodarske nego i estetske predodžbe. S druge strane, Dunav dotiče Beč rubno i bez obzira na valcer Na lijepom plavom Dunavu nema osobito važnu ulogu u životu grada. Isto je i s rijekom Spree u Berlinu. Ona, doduše, vijuga gradom, teče i samim njegovim središtem, ali nije nikakva bitna razdjelnica u urbanoj strukturi njemačke metropole.

Drugo, nitko ne može poreći da su Pariz, Beč, Prag i Berlin epicentri europske kulture koji su diktirali kulturnim životom postavljajući svojevrsna mjerila po kojima je europska kultura upravo to što jest. To su bila žarišta umjetničkoga života, tu su nastajali stilski pravci i umjetnički pokreti koji su se onda širili po Europi i svijetu.

Krenimo redom.

Što su gradovi bez svojih pjesnika i pisaca? Tek opjevani i ispričani u pričama dobivaju svoju puninu. Autor posebno apostrofira taj aspekt u povijesnoj vertikali: aristokratski književni Pariz Molièrea i Racinea, znameniti pariški književni saloni Madame de La Fayette ili Madame de Scudéry, Pariz Balzaca, Dumasa oca, Hugoa, Zole, pjesnički Pariz Baudelairea, Appolinairea, Valéryja, Bretona, vrijeme Prousta i Gidea, intelektualno ozračje egzistencijalističkih godina: Sartre, Camus. Ne zaboravimo ni mnoštvo stranih umjetnika koji su živjeli u Parizu kao umjetničkoj meki i širili mit o gradu svjetlosti: Heine, Rilke, Wilde, Marinetti, Hemingway, Miller. Zašto ne spomenuti u tom kontekstu i naše umjetničke parizofile, flâneure i sanjare: Matoša, Kosora, Ujevića, Ivaniševića itd. No jednako je impresivna književna reprezentacija drugih gradova: u Pragu je čine Kafka, Werfel, Egon Kisch, Rilke, Hašek, Čapek, Hrabal, u Berlinu Hoffmann, Fontane, Döblin, Benn, Toller, Brecht, a u Beču: Kraus, Hofmannsthal, Schnitzler, Altenberg.

Svaki od Žmegačevih gradova imao je u povijesti blistava razdoblja, svojevrsne vršne točke, osobito u nekim područjima. Recimo, nijedan svjetski grad nije bio na području glazbe toliko važan kao Beč. Kad se podsjetimo simbola bečke glazbene kulture najviše razine, zastaje nam dah: Mozart, Haydn, Beethoven, Schubert, zatim oba Straußa (otac i sin) i konačno Brahms, Mahler, Schönberg, Webern.

Ono što je Beč bio u glazbi, to je Pariz u slikarstvu. Nećemo ići u daleku prošlost, nego spomenimo samo vrijeme francuskih impresionista (Monet, Renoir, Manet) ili sretne godine na početku 20. stoljeća, kad je Pariz bio magnet koji je u svoje okrilje povukao takva internacionalna imena kao što su Picasso, Modigliani, Chagall, De Chirico, Miró. A opet i Beč i Berlin imaju svoje slikarske adute: Beč Klimta, Schielea ili Kokoschku, a Berlin Grosza, Herzfelda, Dixa. U njemačkoj metropoli posebno mjesto zauzima zlatno vrijeme berlinske scenske avangarde (Reinhardt, Jessner, Piscator, Brecht), a i povijest novoga filmskoga jezika vezana je uz Berlin i djelovanje Fritza Langa, Murnaua i Pabsta. Nemojmo ni pomisliti da je Prag u tom urbanom nadmetanju inferioran. Dvořák i Smetana podigli su prašku glazbenu kulturu na najvišu razinu, a ne smijemo zaboraviti ni prašku filmsku akademiju, koja je dala Jiříja Menzela i Miloša Formana ili pak na praški strukturalizam koji je posve izmijenio lingvistička i književnoznanstvena istraživanja.

Od sveučilišnog života
do popularne kulture

Četiri europska grada ujedno su i središta slavnih sveučilišta. Pariška Sorbona osnovana je u 12. stoljeću i nakon Bologne najstarije je europsko sveučilište, Karlovo sveučilište u Pragu datira iz 1348, a bečko iz 1365. Berlinsko Sveučilište Humboldt najmlađe je, osnovano je 1811, ali je dalo najviše nobelovaca – čak 29 (za usporedbu: Sorbona 18, Beč 15, Prag 4). Osim toga od Wilhelma von Humboldta potječe zamisao o posve novu tipu sveučilišnog obrazovanja povezana s pojmovima univerzalnosti, slobode, svestranosti, jedinstva nastave i samostalnoga proučavanja. Tako je bilo sve donedavno, kad je bolonjski sustav zadao ozbiljan udarac Humboldtovoj koncepciji.

Posebna pozornost u ovoj knjizi posvećena je urbanoj arhitekturi i dizajnu, tj. vizionarima koji su u velikoj mjeri kreirali osebujnu estetiku spomenutih gradova, poput baruna Houssmanna, Eiffela, Bernarda Fischera von Erlacha, Loosa, Hundertwassera.

U Žmegačevu urbanom vremeplovu – koje je zapravo plovidba po vrhuncima europskoga duha – svoje je primjereno mjesto našla i popularna kultura. Što bi bio Beč bez svojih kultnih kavana i „kapuciner estetike“ (Matoš) koja se kao urbana moda i stil života proširila po cijelom Austro-Ugarskom Carstvu, pa tako i u Zagrebu. Što bi bio Pariz bez umjetničke boeme Montmartrea, Moulin Rougea, gastronomije, šansona? Između visoke i popularne kulture u Žmegačevoj knjizi nije postavljen cordon sanitaire; te se sfere dodiruju i skupa čine spleen velegrada. Einstein i Benjamin pored Marlene Dietrich, Sartre pored Edith Piaf, Freud i Wittgenstein pored valcera, Léharove Vesele udovice ili pučkih igrokaza u bečkim prigradskim kazalištima.

Četiri europska grada važna su i s gledišta hrvatske kulture. Pariz, Beč, Prag i Berlin bili su snažni emitivni centri: iz njih su dolazili do nas bitni poticaji u svim područjima umjetnosti i kulture. Podsjetimo se samo uloge Beča i Praga u formiranju hrvatske moderne (književnost, glazba, arhitektura), utjecaja Pariza na hrvatsko slikarstvo ili na književno stvaralaštvo (Matoš, Kumičić, Krleža, Ujević), odnosno Berlina na nastajanje hrvatskoga umjetničkog ekspresionizma.

U urbanoj antropologiji poznata je usporedba grada s tekstom. I Žmegač promatra grad kao tekst: tekst kulture. Autorov stvaralački procédé otkriva se u spoju kronologije u pregledu kulturnih vrijednosti s interpretativnim izlaganjem činjenica. Takav se pristup pokazao vrlo s(p)retnom formulom u svladavanju gotovo nepregledna materijala i povijesno nataloženih kulturalnih slojeva u europskim urbanim centrima. Čak ni mnogo veći narodi nemaju knjige koja bi se mogla sa Žmegačevom usporediti ni po enciklopedijskoj širini u prikazu građe ni po analitičkoj strpljivosti u izvedbi. U ovoj knjizi sastaju se na najbolji način sva područja Žmegačevih raznolikih zanimanja, kulturnih i umjetničkih sklonosti.