Vijenac 625

Film

Uz kinopremijeru filma Oblik vode redatelja Guillerma del Tora, SAD, 2017.

Derivativno i osebujno emotivno

Josip Grozdanić

Ako bi se fantastičnu pustolovnu dramu Oblik vode, u cjelini ipak nezasluženo nominiranu za čak trinaest Oscara, ovjenčanu Zlatnim lavom i još trima nagradama u Veneciji te nagrađenu dvama Zlatnim globusima,  željelo opisati samo jednom riječju, bila bi to derivativnost. Posrijedi je raskošno produciran, vizualno neosporno dojmljiv, elegantno režiran i odlično glumljen film u kojem se Del Toro bavi svojim omiljenim temama i motivima. Sve je na broju, od temeljne žanrovske usidrenosti u fantastici ili fantasyju, koje Del Toro obično nadograđuje hororom ili akcijom, preko dobrodušne, plemenite i razmjerno naivne djevojčice i(li) mlade djevojke kao protagonistice, koja se ovdje ne suočava s duhovima ni sa strašnim bićima s drugog svijeta, nego sa stvorenjem koje izgledom otvoreno asocira na čudovište iz Crne lagune iz kultnog filma Jacka Arnolda iz 1954, do elaboriranja ili barem doticanja motiva nemilosrdnog i često iracionalnog militarizma, rasizma, policijske okrutnosti te seksualnog uznemiravanja.

 

 


Sally Hawkins kao „ljepotica“ koja se na prvi pogled zaljubljuje u „zvijer“

 

Tu su i psihotični antagonisti u odori, svejedno vojnoj ili znanstvenoj, njihova izražena sklonost agresiji i zlostavljanju drugih, baš kao i očekivana maštovitost, emotivni odnosi prema protagonistima i likovima pozitivaca, pedantne karakterizacije likova i razrade njihovih međuodnosa te impresivna vizualnost i osjećaj za kompoziciju filmskog kadra. Odlike su i ovoga Del Torova filma i spretne i skladne stilizacije, vrsno redateljsko umijeće koje svakom, pa i naizgled najnevažnijem detalju pridaje dovoljno pozornosti, sjajna orkestracija zbivanja s korištenjem prostornosti kadra, spretna i funkcionalna uporaba specijalnih efekata, likovno i kolorističko bogatstvo djela te predan rad s glumcima iz kojih se redovito izvlači maksimum.

No u Obliku vode autorova (auto)derivativnost odlazi i korak dalje, pa je čitav film moguće interpretirati kao glasom protagonističina cimera Gilesa (uvijek odlični Richard Jenkins) u offu iznesenu oporo-bajkovitu varijaciju Panova labirtinta, u kojoj je priča umjesto u Francovu Španjolsku tijekom Drugoga svjetskog rata smještena u Baltimore u jeku Hladnog rata dva desetljeća poslije, a lik formalnoga čudovišta, čovjeka-amfibije (Doug Jones), kao izravnog nasljednika (kronološki prethodnika) lika Abea Sapiena kojeg u oba Hellboyja tumači isti glumac.

Kako kod Del Tora nerijetko biva, formalna čudovišta nisu i stvarna, a formalno nehumana bića humanija su od ljudi. Pravi su monstrumi ljudi koji u susretima s onima drukčijima i potencijalno iskoristivima u vojne, karijerne i ine svrhe pokazuju pravo lice i prirodu, baš kao što i pozitivci u rubnim situacijama, pa i po cijenu života, iskazuju hrabrost, odvažnost, plemenitost i ostale vrline. „Ljepotica“ koja se u Obliku vode praktički na prvi pogled zaljubljuje u „zvijer“ jest Elisa Esposito (izvrsna za Oscar nominirana Sally Hawkins), nijema čistačica u znanstvenoistraživačkom centru koju sa stvorenjem od sama početka kontinuirano do završnice povezuje voda, od uvodne i poslije varirane scene njezina jutarnjeg kupanja u kadi preko poplavljivanja stana u sekvenci vođenja ljubavi sa stvorenjem do otkrivanja detalja da je kao siroče pronađena pored vode s ožiljcima na vratu i završnoga spasonosnog skoka u more. Kamera Dana Lustsena slijedi provodni motiv vode, pa stalno lebdi, leluja i „pliva“, kao da je tjerana nekom morskom ili riječnom strujom. Pravo čudovište je Strickland (za ovakve role specijaliziran Michael Shannon), voditelj projekta istraživanja stvorenja pronađena u južnoameričkoj rijeci, a iznijansirani međulikovi su gej Giles i Elisina kolegica Zelda (također za Oscar nominirana Octavia Spencer), kroz koju se skiciraju rasistički i patrijarhalni motivi u onodobnom američkom društvu. U filmu koji je i posveta klasičnom Hollywoodu (od Čudovišta iz Crne lagune preko Priče o Ruti Henryja Kostera do filmova s Ginger Rogers i Fredom Astaireom) Del Toro jest i (auto)derivativan i (auto)referencijalan, ali i prilično emotivan te dovoljno originalan, maštovit, intrigantan i zanimljiv.

Vijenac 625

625 - 15. veljače 2018. | Arhiva

Klikni za povratak