Čežnja za prihvaćanjem

Nominirana za tri Oscara, uključujući one za najbolju glavnu i sporednu žensku ulogu, za koju je sjajna Allison Janney nagrađena Zlatnim globusom, fikcionalizirana crnohumorna biografska drama Ja, Tonya Craiga Gillespieja, zanimljiva i darovita filmaša koji se afirmirao pomaknutom humornom romantičnom dramom Lars ima curu, tematski i izvedbeno asocira na crnohumornu krimi-dramu Žena za koju se umire Gusa Van Santa, ali i na biografsku sportsku dramu Foxcatcher redatelja Bennetta Millera. Dok se asocijacija na Van Santov film nameće već zbog generalnih obilježja protagonistice, profilirane kao ambiciozne malograđanke koja zna što želi, asocijacija na Foxcatchera leži u psihopatologiji kao ključnom motivu koji definira odnose među likovima koji čine središnji dramski trokut. Protagonistica je Tonya Harding, darovita, ali i stalnom tragedijom obilježena nekadašnja zvijezda umjetničkog klizanja, prva američka klizačica koja je uspjela izvesti trostruki aksl, no kojoj je zbog napada na Nancy Kerrigan doživotno zabranjeno natjecanje. Naime, prema službenoj interpretaciji, Hardingova je 6. siječnja 1994, tijekom američkog prvenstva, odnosno posljednjeg dijela kvalifikacija za ZOI u norveškom Lillehammeru, organizirala napad na svoju najveću konkurenticu, kojoj je u napadu natučeno koljeno. Film propituje i relativizira takvu službenu interpretaciju, a kako u zaglavlju dvosmisleno piše, temeljen je na „nimalo ironičnim, izrazito kontradiktornim i posve istinitim razgovorima s Tonyom i njezinim nekadašnjim suprugom Jeffom Gilloolyjem“. Navedeno valja uzeti s velikom rezervom, jer riječ je o fikcionaliziranoj biografskoj storiji u kojoj je istinu teško pa i nemoguće razlučiti od interpretacije istinitih zbivanja, pri čemu je interpretacija scenarista Stevena Rogersa i redatelja Gillespieja istodobno i zabavna i tragična, i zaigrana i tjeskobna, i ozbiljna i tabloidna.

Margot Robbie u najboljoj i najzahtjevnijoj ulozi dosadašnje karijere

Dok je Nancy Kerrigan, i prema ciničnim Tonyinim riječima, bila nacionalna miljenica koja je zbog damskog držanja i solidna obiteljskog zaleđa iz gornje srednje klase smatrana kraljevnom na ledu, Tonyi je, kako i u filmu tvrdi, pripala uloga grube i zločeste djevojke iz disfunkcionalne obitelji, bez manira a s besprizornim obiteljskim i socijalnim zaleđem. No takvu su sliku Tonye dominantno kreirali mediji, dok su njih dvije, kako Tonya u filmu tvrdi, bile odlične prijateljice. No i to je, kao i sve što u filmu gledamo, dvojbeno, a koncept nemogućnosti razlikovanja istine od njezine fikcijske obrade autori sustavno i dosljedno provode. Dramaturško-narativna konstrukcija filma izvedena je vrlo elegantno i nenametljivo, s prepletanjem sugerirane sadašnjosti u kojoj se Tonya (Margot Robbie), njezina majka LaVona (Janney), bivši suprug Gillooley (odlični Sebastian Stan) i ostali prisjećaju zbivanja od prije dva do tri desetljeća. Ta su zbivanja epizodno rekonstruirana i osovljena oko odnosa Tonye i LaVone, koja je kao formalna negativka i izvor psihopatologije prikazana kao beskrupulozna i bezosjećajna žena koja ni prema kome ne gaji nikakve osjećaje, Tonyu gotovo mrzi, toliko da ju je u završnici spremna izručiti policiji, a u jednom je trenutku ozlijedi nožem. No u filmu u kojem su svi likovi gotovo besprizorni, ali i slojeviti u svojoj dramskoj definiranosti, i komični i tragični, i odbojni i simpatični istodobno – reklo bi se realistični i „zabavni” na način na koji i u kolikoj mjeri roditeljsko zlostavljanje i obiteljsko nasilje to mogu biti – i LaVonina negativnost učinkovito biva relativizirana a ona kao lik humanizirana detaljem da joj u svim ispovjednim kadrovima pred kamerom, dok se prisjeća prošlih događaja, na ramenu sjedi papigica koja joj gricka uho.

U korištenju motiva nesporazuma s asocijalnim i nestabilnim Shawnom, koji je prema autorima najodgovorniji za napad na Nancy Kerrigan, zamjetna je sličnost s Fargom braće Coen. Prema autorima, Shawn je pogrešno shvatio Tonyinu primjedbu nakon zaprimljena prijetećeg pisma, te je odlučio prijetnju iz pisma primijeniti na Nancy Kerrigan. Shawn je ne baš inteligentna osoba ranih srednjih godina koja živi s roditeljima, no istovremeno gaji deluzije o sebi kao nekakvom špijunu, vrhunskom operativcu za izvođenje povjerljivih zadataka. Ja, Tonya film je odlična ritma i montažnih rješenja, sjajnih glumačkih interpretacija, konstantnog ironijskog i ciničnog odmaka, duhovitih namjernih pretjerivanja u praktički svim segmentima te učinkovita rušenja „četvrtog zida“ s obraćanjima publici, najprije od strane Tonye, a poslije i ostalih likova. Margot Robbie izvrsna je kao istovremeno nesretna i beskrupulozna, darovita i vrlo nesigurna, izgubljena i nezrela mlada žena bez škole, koja čezne za priznanjem i prihvaćenošću, a kakvu-takvu ljubav, makar i nasilnu, dobije od agresivnim ispadima sklona Jeffa. Ako osvoji Oscar, tomu se neće imati što prigovoriti.