BiH je nedovršena država

Politička nestabilnost Bosne i Hercegovine kao države te pokušaj Hrvata da vrate od visokog povjerenika oduzetu konstitutivnost i jednakopravnost u Federaciji BiH, a onda i na cijelom teritoriju BiH, povod su razgovoru s dr. Božom Ljubićem, zastupnikom Hrvata izvan Hrvatske u Hrvatskom saboru i predsjednikom Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH.

Gospodine Ljubiću, u televizijskoj emisiji Nedjeljom u 2 Bakir Izetbegović, bošnjački član predsjedništva BiH, izjavio je da je nemoguć hrvatski entitet u BiH bez rata, da se izborni zakon u Federaciji BiH neće mijenjati i da treba promijeniti ustavni sud BiH. Kamo to vodi?

Uz potporu europskih institucija – Vijeća Europe, Europskog parlamenta, Europske komisije – i Republike Hrvatske, sada je glavni cilj hrvatske politike u BiH da se provede odluka Ustavnog suda BiH koja nalaže izmjenu Izbornog zakona BiH kako bi svaki od konstitutivnih naroda mogao birati legitimne političke predstavnike u institucije vlasti. Odbijanje da se u Federaciji BiH izaberu legitimni predstavnici hrvatskog naroda – kako to piše u preambuli daytonskog Ustava i što nalaže presuda Ustavnog suda donesena po mojoj interpelaciji, koju politički predstavnici Bošnjaka odbijaju – vodi destabilizaciji BiH.

Snimio Mirko Cvjetko

Što o tom odbijanju kaže visoki predstavnik Valentin Inzko?

Visoki predstavnik Inzko rekao je da za promjenu Izbornog zakona nije nadležan Ured visokog predstavnika (OHR) nego SAD i EU. Od OHR-a, glede Izbornog zakona, ne očekujem ništa jer je OHR i kreirao problem kada su nametani amandmani na ustave entiteta i Izborni zakon. OHR je također imao negativno stajalište kada je pred Ustavnim sudom razmatran moj zahtjev za ocjenu ustavnosti Izbornog zakona.

Konkretno, što presuda Ustavnog suda BiH jamči Hrvatima?

Presuda jamči svakom konstitutivnom narodu izbor legitimnih predstavnika u Dom naroda i Predsjedništvo BiH, što je dosad onemogućeno jedino Hrvatima.

Znači li to da svaki od tri naroda treba imati federalnu jedinicu?

Dosljedna operacionalizacija osnovnih načela iz Daytona značila bi i federalne jedince s većinama tri ustavotvorna naroda. Sada to nije slučaj jer imamo dva entiteta za tri konstitutivna naroda, jedan sa srpskom i drugi s bošnjačkom većinom. Europski parlament prepoznao je tu kontradikciju i zato u svoje dvije rezolucije nakon 2014. „traži da se BiH konstituira na načelima federalizma i legitimnog predstavljanja naroda i građana“. Ali isto tako načelo federalizma u multinacionalnoj BiH, kakva je primjerice i Belgija, podrazumijeva i institucionalnu ravnopravnost pripadnika svakog od konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Bez obzira jesu li ti narodi u kantonu, entitetu, federalnoj jedinici vlastite većine ili heteroetničke većine.

Presuda Ustavnog suda donesena je 1. prosinca 2014. i još nije provedena.

BiH je imala zadatak da promijeni Izborni zakon u roku od šest mjeseci od presude, kada je Ustavni sud BiH stavio izvan snage osporene članke Izbornog zakona. Međutim, bošnjački klub u parlamentarnoj skupštini BiH uložio je priziv zato što, oni tako tvrde, ta odluka ugrožava vitalne nacionalne interese. Ali i to je Ustavni sud odbio s obrazloženjem da presuda ne ugrožava vitalne nacionalne interese Bošnjaka, već omogućuje realizaciju presude Ustavnog suda BiH.

Znači li to da Bošnjaci žele državu samo kakva njima odgovara?

Stjecajem povijesnih okolnosti BiH je država multinacionalnoga, viševjerskog, čak i civilizacijskog karaktera, što je prepoznato i 1943. na zasjedanju ZAVNOBiH-a, kada je rečeno da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i hrvatska i srpska i muslimanska. I kao takva u Daytonu je konstituirana.

Što je onda problem?

Problem je mitomanija vladajuće bošnjačke politike koja pokušava BiH napraviti isključivo nacionalnom državom Bošnjaka muslimana. Kako to ne mogu realizirati u Republici Srpskoj, pokušavaju to ostvariti u Federaciji BiH na štetu Hrvata. Zato se u bošnjačkom političkom narativu i političkom diskursu redovito iz imena BiH izostavlja Hercegovina i govori o državi Bosni, jeziku bosanskom, a ne bošnjačkom, narodu bosanskom, građanskoj državi po principu jedan čovjek jedan glas. Zastupa se unitaristički koncept s dominacijom bošnjačke većine. Otuda i odbijanje odluke Ustavnog suda, koja jamči jednakopravnost i konstitutivnost triju naroda koju nije moguće realizirati za hrvatski narod podijeljen u dva entiteta bez zajamčenog izbora legitimnih hrvatskih predstavnika u ustavima predviđene institucije.

Vodi li to uspostavi trećeg entiteta?

Administrativno-teritorijalna reorganizacija BiH u tri federalne jedinice samo je jedno od mogućih rješenja i svakako legitiman politički cilj.

Zašto to nije urađeno u Daytonu?

Međunarodnoj zajednici bio je cilj zaustaviti rat pa je iz oportunističkih razloga priznala ratnu realnost: Republiku Srpsku osnovanu na Palama 1992. i Federaciju BiH, stvorenu u Washingtonu 1994. Zbog toga su uvedeni i konsocijacijski elementi u Ustav BiH i ustave entiteta – koji kroz Izborni zakon, dvodomne parlamente obaju entiteta, dvodomni parlament na razini države, strukturu vlada entiteta Vijeća ministara BiH, kroz institut nacionalnog veta svakog od konstitutivnih naroda – jamče jednakopravnost. Hrvatima se to onemogućava.

Dakle, za nefunkcioniranje Daytonskoga sporazuma kriv visoki predstavnik?

To je posljedica revizije Daytona, koju su nametnuli visoki predstavnik Wolfgang Petritsch i američki diplomat Robert Bary, koji je bio na čelu OSCE-a. Oni su promijenili Dayton, što je dovelo do erozije hrvatske konstitutivnosti BiH i počelo s uspostavom dva entiteta; jednim u RS, gdje dominira srpska većina, i drugim u FBiH, s dominacijom bošnjačke većine. Zašto su to dopustili sponzori Daytonskog sporazuma, SAD, Rusija i EU, te potpisnici sporazuma, Hrvatska i Srbija, to je pitanje.

Nije li onda rješenje ipak uspostava hrvatskog entiteta?

Formiranje triju federalnih jedinica, ja ih ne želim zvati entitetima, jest jedno od rješenja, ali sada ni unutar međunarodne zajednice ni u BiH nema spremnosti da se ide u tom smjeru.

Kako onda Hrvati mogu biti jednakopravni?

Moguća su i mnoga drukčija rješenja na načelima federalizma. Primjerice, BiH konstituirati uspostavom pet federalnih jedinica – tri federalne jedinice s etničkom većinom svakog naroda plus distrikt Sarajevo i distrikt Brčko. Moguća je i kantonizacija BiH sa šest, devet, dvanaest kantona. Samo su to rješenja koja treba dogovoriti! Zato je sada najvažnije u Izborni zakon vratiti osnovna načela Daytona i omogućiti svakom od tri konstitutivna naroda da na sljedećim izborima izabere legitimne predstavnike u Predsjedništvo, Dom naroda u RS i Federaciji BiH te na razini države BiH. Nakon toga legitimni predstavnici triju naroda mogu tražiti rješenja koja će biti primjerena europskim standardima.

Mogu li se svi Hrvati u BiH dogovoriti oko krucijalnih problema i rješenja?

Mogu. Postoji apsolutni konsenzus unutar hrvatske politike u BiH, mislim na službenu politiku koja predstavlja najmanje 95 posto birača i traži ustavnu reformu koja bi riješila hrvatsko pitanje na zadovoljavajući način.

A to je hrvatski entitet!?

Makar većina Hrvata smatra kako bi uspostava BiH od tri entiteta bilo dobro rješenje, predstavnici Hrvata koji bi ostali izvan većinskoga nacionalnog entiteta strahuju od marginalizacije. Imajući to u vidu Hrvatski narodni sabor BiH nikada nije zastupao stajalište po kojem bi se ustavna kriza BiH mogla riješiti samo teritorijalizacijom, a još manje isključivom etnoteritorijalizacijom. Zato je Hrvatski narodni sabor usvojio Deklaraciju i uveo konsocijacijsku dimenziju federalizma, koja podrazumijeva uvođenje tzv. neteritorijalne, personalne autonomije na svim razinama, kakva bi pripadnicima svakog naroda omogućila življenje konstitutivnosti i ravnopravnosti na cijelom prostoru BiH.

Prepoznaje li to hrvatska politika u Zagrebu?

Sada apsolutno da. Predsjednica i Vlada to razumiju, kao i znatan broj zastupnika u Saboru.

A prije njih?

U vrijeme Washingtonskog mirovnog sporazuma i Tuđman je jasno prepoznao tu situaciju, pa je tim sporazumom Federacija BiH bila konstituirana kao bošnjačko-hrvatska federacija s deset županija, s tim da je bio i članak koji je govorio o konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije BiH.

Nije li to bio romantizam?

Tada je to bila realnost, koja je posredno ugrađena u Daytonski sporazum i kroz Daytonski sporazum o zaživljavanju Federacije BiH, o kojem se u Hrvatskoj i međunarodnoj zajednici malo zna i malo govori. Tim sporazumom dotadašnji su „privremeni administrativni aranžmani“ – Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Bosna i Hercegovina – preko Federacije BiH postali sastavni dio „daytonske“ BiH, čime su sačuvani važni instrumenti hrvatske ravnopravnosti.

Onda je, kako ste rekli, uslijedilo mijenjanje Daytona, ali i nezainteresiranost Račanove vlade i Stjepana Mesića, tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske, za primjenu Daytona?

Tadašnja hrvatska vlast pasivno je promatrala proces dekonstituiranja Hrvata. Hrvatska je, kao potpisnica Daytona i temeljem Ustava, morala spriječiti kršenje Daytona i oduzimanje prava Hrvatima. Umjesto toga, Mesić se stavio u službu velikobošnjačkog unitarističkog koncepta i u svojih deset godina nije ni jednom posjetio većinsko hrvatsko područje u BiH, ali je zato bio rado viđen gost u Sarajevu, istočnom Mostaru itd.

Nisu valjda Račan i Mesić najveći krivci?

Najveći krivac za progon i nestanak oko 95 posto Hrvata s polovice BiH su prvo velikosrpski projekt i Republika Srpska, a onda i velikobošnjački projekt. S područja pod kontrolom Armije BiH, što se u Zagrebu zaboravlja, protjerano je ili izbjeglo više od 170.000 Hrvata. Krivac je i međunarodna zajednica, koja ni politički ni financijski nije ništa učinila za povratak Hrvata kada je potencijal povratka bio najveći, a to je prvih šest godina nakon rata.

Za Bošnjake i Srbe je učinila?

Naravno. Čak i zapadne države koje se nominalno predstavljaju kršćanskima, pa i mnoge katoličke organizacije iz Zapadne Europe i sjeverne Amerike, učinile su više za povratak Bošnjaka nego za povratak Hrvata. Međunarodna zajednica ni na političkom ni na humanitarnom planu nije ništa učinila za povratak Hrvata.

Kada se počeo mijenjati odnos hrvatske politike u Zagrebu prema Hrvatima u BiH?

Kada je premijer bio Zoran Milanović. On nije legitimirao nelegitimnu vladu u Sarajevu, 2010. formiranu od bošnjačke većine i pripadnika hrvatskog naroda koji nisu imali legitimitet hrvatskih birača.

Nije točno, kako misle mnogi, da se svaka hrvatska lijeva politika prema Hrvatim u BiH ponaša kao što su se ponašali hrvatski komunisti?

Bilo bi loše za Hrvatsku kada bi se odnos prema hrvatskom pitanju u BiH mijenjao s promjenom vlasti. Redovito govorim o tom pitanju s istaknutim zastupnicima SDP-a u Saboru i mogu reći da prate, razumiju i žele surađivati u rješavanju problema.

U BiH se u zadnjih deset godina infiltrirao turski i ruski utjecaj / Bošnjačka je ljevica nacionalističkija i šovinističkija od politike koju predvodi SDA / Utjecaj vehabijsko-selafijskoga islama je ojačao

 A ostali?

Sadašnja hrvatska vlada jako se brine za položaj Hrvata u BiH. Ali hrvatska javnost vrlo malo zna o BiH, a još manje o Hrvatima u BiH, što će se dugoročno pokazati tragičnim ako hrvatska politika ne shvati stratešku važnost ostanka Hrvata u BiH kao političkog subjekta. Ne građana hrvatske nacionalnosti, jer će u bilo kakvu rješenju neki Hrvati živjeti u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru itd. Bitno je očuvanje političkog subjektiviteta hrvatskog naroda kao ustavotvornog elementa u BiH, a to je moguće samo jednakopravnošću i jakim gospodarstvom.

U čemu je pogriješila hrvatska politika glede BiH?

Često se pitam, je li se moralo odustati od hrvatskog entiteta, Herceg-Bosne, koji je u BiH već postojao? Herceg-Bosna je ugrađena u temelje Washingtonskog mirovnog sporazuma i tako je na ravnopravan način postala dio Federacije BiH, kao i bošnjački entitet koji se tada zvao Republika BiH. A u okviru Daytonskog sporazuma i sporazumom o zaživljavanju Federacije BiH, Herceg-Bosna je postala dio sadašnje BiH.

Osim spomenutih, koje još opasnosti vrebaju hrvatski narod u BiH?

Vrebaju ih antihrvatski elementi u BiH i izvan BiH koji, koristeći se medijima, siju razdor među Hrvatima, što dovodi do konfuzije jer je Hrvatima onemogućen ravnopravan pristup javnim elektronskim medijima. Recimo, neka Hrvatska stranka nema ni jednog zastupnika, a stalno je prisutna u bošnjačkim medijima u Sarajevu i iznosi prijedloge koji su u službi velikobošnjačke koncepcije BiH. Tko prati te medije ima dojam da je moćnija od HDZ-a. Isto tako nađu se dva, tri čovjeka iz Katoličke crkve kojima se daje prostor pa netko neinformiran ima dojam da je Katolička crkva protiv hrvatskih političkih predstavnika u BiH.

A to nije istina?

Nije! Katolička crkva ima konstruktivan odnos, koji se u najvećoj mjeri podudara sa stajalištima službene hrvatske politike i Hrvatskoga narodnog sabora. Svećenici su učinili izvrsne stvari u povratku Hrvata na svoja ognjišta, u svoje župe, i drže na okupu hrvatsku zajednicu. Katolička crkva kod katoličkih država pokušava osvijestiti ulogu katoličanstva u BiH, pa čak i u Vatikanu. Samo ponekad ni dobre namjere ne poluče isti rezultat. Onako kako je papi Franji, za posjeta Sarajevu, predstavljen položaj Hrvata katolika doimalo se da Hrvati i Katolička crkva u BiH nemaju nikakvih problema.

To znači da i među katoličkim svećenicima ima onih koji zagovaraju unitarnu BiH?

Vrlo mali broj, koji ne odgovara medijskom dojmu. Hrvatska javnost mora shvatiti da predstavnika hrvatskog naroda u BiH ne legitimira njegovo izjašnjavanje Hrvatom, čak ni etnička pripadnost hrvatskom narodu, već ga određuju birači. Željku Komšiću, bez obzira na njegovo miješano etničko podrijetlo, nitko ne može zabraniti da se izjašnjava Hrvatom, ali on nije bio predstavnik hrvatskog naroda, jer ga nije izabrao hrvatski narod, nego Bošnjaci s 99 posto glasova. On se nema pravo nazivati predstavnikom hrvatskog naroda, to predviđa i ustavna presuda, i to je glavni problem koji BiH blokira na europskom putu i dovodi do destabilizacije BiH.

Zašto Hrvati u BiH nemaju televizijski program na hrvatskom jeziku?

­Reformu javnog sustava također je vidio predstavnik međunarodne zajednice, koji nije imao nikakve veze s medijima. Tada je uspostavljen javni sustav koji je preslikao entitetsku podjelu, pa smo dobili Televiziju RS pod srpskom kontrolom, Televiziju Federacije BiH pod bošnjačkom kontrolom i Televiziju BiH, koja pokušava balansirati, ali je također pod kontrolom bošnjačke većine. Mi predlažemo reformu s četirima javnim servisima, što bi odražavalo interese konstitutivnih naroda; jedan u Banjoj Luci, jedan u Mostaru i dva u Sarajevu, jedan na bošnjačkom jeziku i zajednički na cijelom teritoriju BiH. Srbi su pokazali razumijevanje, jer time zapravo ništa ne gube, ali Bošnjaci su protiv.

Što ste poduzeli kada je Abdulah Sidran hrvatski jezik nazvao ustaškim?

Izrazili smo zgražanje. Ali to je problem i Hrvatske. U Hrvatskoj Jasmila Žbanić, koja zastupa velikobošnjački unitaristički koncept BiH, dobije tri milijuna kuna za bošnjački film, a filmovi o Domovinskom ratu ne dobiju ništa. Kada je došao u Mostar iskazati solidarnost zbog paljenja hrvatskih institucija, premijeru Milanoviću ista ta Jasmila Žbanić kaže: Marš kući! Te probleme moraju rješavati hrvatske institucije koje financiraju umjetnost koja vrijeđa Hrvate i hrvatsku kulturu. Do prije godinu i pol na i Hrvatskoj televiziji emitirane su samo vijesti iz BiH koje su reciklirale priloge bošnjačkih medija iz Sarajeva.

Je li i dalje tako?

Stvari se znatno mijenjaju. Novi ugovor s HRT-om predviđa otvaranje dopisništva u Mostaru i nadam se objektivnijem informiranju hrvatske javnosti. Hrvatima je jako stalo da elektronski mediji podrobno tretiraju hrvatsko pitanje izvan Hrvatske, konkretno BiH, u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa i hrvatskih državnih interesa. Hrvatska je podcijenila snagu velikobošnjačke politike, koja uživa snažnu političku i financijsku potporu iz muslimanskog svijeta. Dugo se vremena u Europi pa i Hrvatskoj zanemarivala realnost nove turske politike pod vodstvom islamističke stranke i Erdogana.

Mislite da Izetbegović provodi Erdoganovu politiku u BiH?

Prije desetak godina tadašnji turski ministar vanjskih poslova, kasniji premijer Ahmet Dautoglu, s kojim sam se susreo nekoliko puta, izišao je s doktrinom tzv. strateške dubine koja podrazumijeva obnovu utjecaja Turske na prostore koji su nekada bili u sastavu Otomanskog Carstva. To sada provodi Erdogan, a pomalo ga slijedi i Izetbegović. Europa i SAD moraju biti svjesni da se u BiH u posljednjih deset godina infiltrirao turski i ruski utjecaj, turski među Bošnjacima, a ruski među Srbima. Utjecaj Zapada – koji je vojno, politički i financijski najviše investirao u obnovu i stabilizaciju BiH, do koje nije došlo – jako je oslabio. Ono što je u BiH bilo moguće prije petnaest godina, danas nije.

Utječu li na hrvatsku politiku u BiH presude iz Haaga?

Iako je haška presuda prepisana optužnica, ona ni na koji način ne može utjecati na politički rasplet ustavne krize u BiH. Opasnije je selektivno optuživanje Hrvata koji, iako bez krivnje, želeći izbjeći dugotrajni pritvor, bježe iz BiH, što je nastavak etničkog čišćenja.

Sudi li se Bošnjacima za zločine nad Hrvatima? Je li tko osuđen za Križančevo Selo?

Nitko! Čitava hrvatska i svjetska javnost zna sve o Ahmićima, a malo tko zna za Križančevo Selo, nedaleko Ahmića, u kojem je Armija BiH mučila i ubila sedamdesetak Hrvata. Malo tko zna da je cijeli humanitarni konvoj na lokalitetu Busovačke Staje likvidiran, malo tko zna za Buhine Kuće, za Guču Goru, za Uzdol, Grabovicu...

Što je s Dževadom Mlaćom i Selmom Cikotićem, koje se sumnjiči za zločine nad Hrvatima u Bugojnu?

Ništa. Cikotić, navodno, za arapske investitore vodi veliki projekt na Vlašiću, vrijedan nekoliko milijardi eura. Suđenje bošnjačkim zločincima za zločine nad Hrvatima u domeni je pravosuđa BiH, ali i hrvatskoga pravosuđa, koje to ne radi. O tome je potpisan sporazum koji je iskoristilo pravosuđe BiH, koje je dvije godine rovarilo po hrvatskom Državnom arhivu, odakle su selektivno uzimani dokumenti na temelju kojih se optužuje Hrvate. Hrvatska treba početi koristiti sve instrumente koji su joj na raspolaganju i dati na znanje susjedima tko je u NATO-u i EU, pa se neće dogoditi da nam Srbija drži lekcije o demokraciji iz europskih standarda, a BiH o navodnoj reustašizaciji Hrvata, dok se Bošnjaci koriste fašistoidnim metodama prema Hrvatima u BiH.

Bošnjački logoraši najavljuju tužbu protiv vas i Dragana Čovića, je li i to u službi difamacije hrvatskih političara i pritisaka?

Pritisci se rade na svim razinama. Bošnjačka tzv. ljevica pokušala je progurati zakon u Federalnom parlamentu po kojem bi se na visoke zatvorske kazne osuđivalo svakoga tko bi zagovarao hrvatski entitet, a tražilo se i brisanje hrvatskog imena iz naziva javnih poduzeća. Na glasovanje nije došla bošnjačka desnica niti je to podržala.

Mislite na SDP BiH?

Da. Oni su prema Hrvatima u mnogočemu nacionalističkiji i šovinističkiji od politike koju predvodi SDA, pa sam ih jednom nazvao nacionalsocijalističkom ljevicom. Oni ne žele ni razgovarati o implementaciji jednakopravnosti i konstitutivnosti Hrvata u BiH jer to smatraju retrogradnim, što je na liniji bošnjačkoga unitarističkog koncepta. Iako se ponose nasljeđem komunističkog pokreta i bratstva-jedinstva, oni najviše odstupaju od jedino mogućega koncepta na kojem je BiH utemeljena na zasjedanju ZAVNOBiH-a.

Kako se u svemu tome ponaša Islamska zajednica BiH?

U posljednjih petnaest godina ponašala se različito. Kad je reis ulema bio Mustafa Cerić, blagonaklono je gledala infiltraciju nebosanskog islama, selafijsko-vehabijskoga, dok se pod vodstvom reisa Kavazovića o tom islamu očitovala kao neautentičnome. Ali utjecaj je vehabijsko-selafijskoga islama ojačao. S druge strane Islamska zajednica duhovni je pokrovitelj politike SDA-a.

Pomislite li katkad da bi zbog svega toga moglo opet doći do rata?

Zbog političke situacije u BiH očekujem da EU i međunarodna zajednica shvate kako su pokušaj održavanja statusa quo i oportunistički odnosa prema BiH, loša pomoć funkcioniranju BiH. Taj stav opasniji je za destabilizaciju BiH nego promjene, koje moraju podrazumijevati harmonizaciju položaja tri konstitutivna naroda, što bi dovelo do uspostave ustavnoga patriotizma.

Što je to?

To je zajednički interes! Još dugo u BiH nećemo imati isti ili jednak emocionalni odnos prema zastavi, himni, reprezentacijama…, jer nitko sadašnju državu BiH ne vidi kao trajno rješenje. Bošnjaci bi je htjeli samo za sebe, Srbi bi jedan dio uzeli samo za sebe, a Hrvati bi htjeli da bude federalno ustrojena kako bi zadržali ravnopravnost. Bosna i Hercegovina nedovršena je država.