Živi arhitektonski razgovori

Faseta po faseta, aspekt po aspekt, rakurs po rakurs, polagano se, ali uvjerljivo sklapa slojevit i višedimenzionalan mozaik misli o hrvatskoj arhitekturi. I to zadnje vrijeme nekako posebno plodno i ubrzano pa tako recentno svjedočimo odista pojačanoj produkciji naslova o hrvatskoj arhitekturi. Sve su to odreda važna i vrijedna djela, mahom različitih profila i karaktera – od sustavnih kritičkih pregleda, zbirki teorijskih eseja, monografskih prikaza pojedinih autora, povijesnih razdoblja ili tipologija, pa sve do obrade pojedinih karakterističnih pojava i fenomena.

A sada nam u taj uvjerljivi recentni niz stiže i posebno zanimljiv, svjež i šarmantan novi prilog – šarmantan i po formi i po sadržaju – knjiga živih arhitektonskih razgovora. Riječ je o razgovorima koje je arhitekt Davor Salopek 1978–1980, kao tadašnji glavni i odgovorni urednik središnjega arhitektonskog glasila u Hrvatskoj, časopisa Čovjek i prostor, vodio s trinaest istaknutih protagonista hrvatske arhitektonske scene.

Mnogo je elemenata u tim razgovorima dobro pogođeno.

Prvo, izabrani su sjajni sugovornici – arhitekti koji svojim življenjem i, recimo to tako, disanjem arhitekture mogu autentično, provjereno i proživljeno posvjedočiti i prenijeti svoja testirana i propitana razmišljanja i uvjerenja. Neki od njih tada su već apsolutni autoriteti, korifeji hrvatske arhitekture, neki pak još mladi, nadolazeći, poneki već višestruko potvrđeni i afirmirani. Neki su od njih aktivni arhitekti, neki pedagozi, istraživači, teoretičari; neki djelatni u Hrvatskoj, neki u inozemstvu; neki aktivni u sferi arhitekture, neki u njoj eksternim no komplementarnim sferama, sugovornici koji svojim profilima pokrivaju čitavi spektar arhitektonskih izazova i zadataka.

Potom, izabrana su sjajna pitanja – seriozna, slojevita, teška, istinski središnja i bitna. Njihovu izboru zasigurno je pripomoglo i samo vrijeme razgovora. Naime, riječ je o 1978, o intelektualno i kulturološki burnu trenutku uznapredovala postmoderniteta, dakle vremenu radikalne smjene paradigmi mišljenja, žestoke revizije modernističkih temelja i, generalno, markantne erupcije teorijskog teksta i pristupa. Pitanja su stoga očekivano kompleksna i teorijski intonirana – pitanja arhitekonskog jezika, znaka i značenja, grada kao kulturnog artefakta, pitanja regionalizma i autohtonosti, graditeljske baštine i povijesti, pitanja odnosa arhitekture i umjetnosti, ili pak pitanja o arhitekturi kao umjetnosti, pa pitanja o socijalnoj svijesti i angažmanu, o stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, o etičkoj dimenziji arhitekture, o edukaciji. Pitanja, dakle, o kojima i dan-danas željno iščekujemo čuti mišljenja.

I konačno, sjajna je bila sama ta forma razgovora – dinamična, živa, neposredna, direktna i iskričava, koja sugovornike tjera brzo do poante i neuvijene konfrontacije s temom, što pak tekstu jamči žustar tempo i dinamičnost čitanja. Dobar moment ovdje jest i da je svim sugovornicima postavljen, u principu, isti niz pitanja – što omogućuje korisno kompariranje njihovih mišljenja i stajališta. A s druge strane, pitanja su također u finesama i vrlo suptilno i mudro prilagođena pojedinim sugovornicima, kako bi im se najviše približila u njihovim specifičnim bavljenjima i iskustvima.

Usporediti se tako mogu razmišljanja i pristupi raznih generacija, raznih stvaralačkih profila, raznih disciplinarnih iskustava, raznih utemeljenja; doznati se može što o krucijalnim pitanjima arhitektonske kulture i kulture prostora misle Planić, Neidhardt, Emili, Rašica, Kolacio, Šegvić, Magaš, Sekulić Gvozdanović... Pitanja su to koja tjeraju sugovornike na intimno sučeljavanje s vlastitom kreativnom svijesti. I premda u svojoj intonaciji odista otkrivaju tada aktualne postmodernističke teme, pitanja zapravo, u svojoj biti, a posebno u dobivenim odgovorima, zapravo razotkrivaju mnogo dublje, bezvremenske i univerzalne temelje, koji duboko određuju samu bit hrvatske arhitekture i postojano rukovode ovdašnje arhitektonsko razmišljanje i djelovanje.

Ova knjiga tako u biti donosi svojevrsne „proživljene teorije“, dragocjene „baštinjene misli“ (neposredne, osobne i duboko prigrljene konceptualne oslonce), koje, premda sada skoro već i četrdeset godina stare, i danas otkrivaju koliko su nevjerojatno svježe, relevantne, zanimljive i aktualne. Uzete sve zajedno, one su zapravo dragocjen prodor u slojeve ovdašnjega teorijskog aparata kao plodna supstrata hrvatskog arhitektonskog djelovanja – pomno konstruirane stepenice koje s pouzdanjem vode do temeljne kote hrvatske arhitektonske misli i teorije.

Treba stoga čestitati autoru na dobro koncipiranim, sjajno vođenim i brižno pripremljenim razgovorima, kao i na ideji i inicijativi da se oni ponovo sakupe i objave u obliku knjige, čime i sami izvorni tekstovi dobivaju novu kvalitetu, nov kontekst, zaokruženost i novo značenje.

No osim što je tako dobro postavljena te funkcionalno opremljena potrebnim pratećim biografskim podacima i prilozima, knjiga je i posebno lijepo oblikovana, što ionako atraktivnu štivu jamči i dodatnu kvalitetu i užitak čitanja. Stoga ovim upućujemo poziv svima da se tom užitku s povjerenjem prepuste i s dobitkom urone u slojeve ove atraktivne i zanimljive knjige.