Zimsko putovanje

Baš u Noći muzeja 26. siječnja prosječnom je ljubitelju klasične glazbe u našoj metropoli bilo teško odlučiti se kamo otići: u Lisinskom ga je čekao koncert u sezoni Zagrebačke filharmonije s omiljenim solistom Stefanom Milenkovichem, u Hrvatskom narodnom kazalištu premijera na ovim prostorima tako rijetko izvođena Wagnera (Ukleti Holandez), a u Velikoj čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva večer solo pjesme Franza Schuberta u izvedbi vodećeg europskog tandema u tom žanru što ga čine Danac Bo Skovhus i Austrijanac Stefan Vladar.

Ako uzmemo u obzir da je premijera tek jedna od šest za ovu sezonu najavljenih izvedbi opere i da Stefana Milenkovicha viđamo često i redovito na koncertima u Lisinskom i na festivalu Zagreb koma, treće se spomenuta večer Lieda nije smjela propustiti. Tim više što je nakon prošlosezonskog nastupa sa Schubertovom zbirkom Lijepa Mlinarica također na stihove prerano umrla njemačkog pjesnika Wilhelma Müllera, tada u ciklusu Lisinski subotom, spomenuti dvojac sada nastupio u izvedbi Schubertova Zimskog putovanja. I treći, posljednji Schubertov ciklus, Labuđi pjev, također su isti glazbenici prošle godine snimili na CD-u nakladnika Capriccio, tako da je to repertoar kojim se i bave njihove aktualne koncertne turneje. Iza organizacije prvog, ali i drugog njihova gostovanja u Zagrebu je mladi pijanist i menadžer Danijel Gašparović, koji je prošli put koncert “prodao” Lisinskom, a ovaj sada uvrstio u vlastiti ciklus starih klavira Cristoforium, kako se zove i umjetnička organizacija koju vodi sa svojim ocem, pijanistom, profesorom i klavirskim restauratorom Ljubomirom Gašparovićem. Vođen nepogrešivim osjećajem za lijepo, prikladno i dolično, smjestio je ovaj programski dragulj u predivni secesijski ambijent Velike čitaonice Hrvatskog državnog arhiva koja se pokazala kao idealna akustika za glas velikog danskog opernog i koncertnog umjetnika kao i povijesni klavir marke Pleyel iz ostavštine oca zagrebačke klavirske škole Svetislava Stančića na kojemu je muzicirao Stefan Vladar. Publika je do posljednjega mjesta ispunila prostor, sjedeći za stolovima arhiva i u dah prateći izvedbu s podija smještena na desnom kraju čitaonice. Prostor stvoren za duboku koncentraciju i misaoni rad pokazao se idealnim za izvedbu, ali i praćenje 24-dijelnog ciklusa solo pjesama. Osim što se izbliza pratila izvedba, mimika i diskretna komunikacija glazbenika, na stolovima se mogao pratiti i tekst pjesama u prijevodu dr. Seada Muhamedagića otisnut u programskim knjižicama. Premda je ciklus izvorno pisan za tenorski glas, Skovhus je tek diskretno transponirao registar približivši ga svojem fleksibilnom svijetlom baritonu.

Nevjerojatno je s kakvom lakoćom umjetnik ponire u duh i ozračje pjesama koje, sasvim u tradiciji Schubertova Lieda (njemačka riječ za solo pjesmu kao međunarodni tehnički pojam za vrstu) donose glazbene ilustracije stihova, ali i česte obrate ritma i raspoloženja. Iskusni je interpret s velikom opernom karijerom i repertoarom od Mozarta do Wagnera stvorio sasvim prikladnu dinamičnu dramaturgiju. U savršenoj tišini prostora mogao je pokazati vrhunsko ovladavanje pjevačkom tehnikom i rasponom dinamike, boje i izraza, sve u svjetlu dočaravanja značenjskih slojeva glazbe i teksta. Niz pjesama svojevrsna je monodrama kroz koju nas vodi glavni lik (u ich-formi); očajan zbog neuzvraćene ljubavi, putuje zimskim krajolicima i priziva smrt, no ni na groblju ne nalazi smiraj te priču završava uz seoskoga verglaša za kojega se nada da će jednom pjevati njegove pjesme. Publika je uoči koncerta zamoljena da se suzdrži od pljeska sve do sama kraja zaokruženoga jednosatnog programa, kada su prostor ispunila oduševljenja i ovacije.