Zatočeni u kockama mraka

U gotovo zaboravljenoj izvrsnoj Liberovoj Povijesti hrvatske književnosti Miroslav Šicel navodi da je pojava drame Srđana Tucića (Požega, 9. veljače 1873–New York, 2. rujna 1940) Povratak 1898, iste godine kad se u Hrvatskoj prikazivala Tolstojeva Moć tmine i Nehajevljeva Svjećica, „najavila izvorni dramski talent i odmah se, i u kritici, nametnula, uz Ekvinocij, kao jedno od vrhunskih dramskih ostvarenja u razdoblju moderne uopće – i pored očitog utjecaja ruske naturalističke, u prvom redu Tolstojeve dramaturgije“. Većinom se, unatoč očitim modernističkim elementima, ta drama percipira u naturalističkom kodu, sa sidrištima u slavonskom selu, odlascima u grad u tvornicu i žrtvovanju ruke radi financijske nagrade i osiguranja egzistencije, s erotskim silnicama, preljubom i ubojstvom. Sarkazam se i groteska potenciraju povratkom muža Ive bez ruke doma, ženi Jeli, za vrijeme Božića, i njezina preljuba sa susjedom Stankom, uz ključne dokaze potkupljivanja u dosluhu s majkom Katom i donošenje rakije i đerdana koje daruje Stanko. Ekspresionistički se elementi naziru u svim prizorima jednočinke i već na samu početku, u monologu prosjaka Dake, proroka budućih događaja. Premda je već Marijan Matković uvrštava u antologiju hrvatske drame, Povratak je rijetko izvođen na hrvatskim pozornicama, a zagrebačka publika pamti premijernu predstavu za vrijeme Domovinskoga rata, 22. studenoga 1991, u režiji Želimira Mesarića.

 Eurokaz i Hrvatska kuća te Akademija dramske umjetnosti s uspjehom u Zagrebu predstavljaju „izvedbeni projekt“ Povratak prema istoimenom dramskom tekstu Srđana Tucića u režiji Arije Rizvić. U predstavi glume, snažno i ekspresionistički, Jasmin Telalović / Robert Španić (alternativno) kao Ivo, studentica glume Tesa Litvan kao Jela, precizno, samozatajno i potresno, Suzana Nikolić kao Kata, sarkastično a toplo, student glume Marin Klišmanić kao Stanko, s točnom scenskom energijom, Antonija Stanišić Šperanda / studentica glume Iva Jerković (alternativno) kao Marta, koncentrirano, profesor glume Borna Baletić kao Luka, sljubljen s prikazanim svijetom, i Žarko Potočnjak kao Dako, ostvarujući vrhunsku, arhetipsku i mitsku ulogu punu mraka i slutnji u društvu sa u programu neimenovanim psićem voditeljice Eurokaza Gordane Vnuk. Snažnim glasovima i pojavom nastupaju, pjevaju i glume Jadranka Gračanin Putnik i Ljiljana Ivančan, ladarice. Nakon prve izvedbe 22. studenoga, točno dvadeset i šest godina nakon Gavelline premijere, slijedio je niz izvedbi, sa službenom premijerom 1. prosinca u na hrvatsku baštinu usmjerenu Hrvatsku kuću u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici 31.

Začudan primjer scenskog verizma s elementima teatralizma i melodramatičnosti ovdje se čita i uprozoruje iz očišta iznimnih emotivnih drhtanja na podlozi prizivanja društvene aktualnosti s bolnim odlascima s rodnih hrvatskih ognjišta. Tako se struktura predstave usklađuje sa strukturom osjećaja „bezizlazja i tuposti“, boli i tuge. Na kraju predstave osjeća se rezak i snažan, dubok, Munchov Krik.

Uprizorenje kanonskoga teksta hrvatskoga modernizma u režiji studentice prve godine MA Studija kazališne i radijske režije Arije Rizvić ispitna je produkcija iz Suvremene inovativne režije pod mentorstvom profesora Branka Brezovca, stalnoga Eurokazova redatelja.

Predstava Povratak zasnovana je na gradnji i razgradnji malena prikazbenoga i gledališnoga prostora u kojemu kuća povratka postaje simbol drugih kuća i kocaka, proročkih i intimnih, spajajući seosku kuću s betlehemskom, a tvornicu s vrtnjom kuće straha. U „eksplozivnoj kinetici“ naglašavaju se rubni planovi zahvaljujući precizno izrađenoj sceni Stjepana Filipeca Gesa i likovnim radovima Marte Crnobrnje, kad se dječja igra promeće u znatno odraslije kubuse nesreće, uz razrađen pokret Kasije Vrbanac i usklađenost folklornih i modernih kostimskih dijelova Mine Petre.

Tragičnu kob zavičajnosti i doma potenciraju glazba Antuna Tonija Blažinovića i svjetlo Tomislava Božića. Glumci ostvaruju spoj tragedijskoga naturalizma i uigrana ekspresionizma, ali i okrutnosti i nježnosti, unutarnje topline, osudu i zločin.

Dijelovi i zvukovi Tucićeve drame dodire i sličnosti pokušavaju naći u izloženim i u predstavu uključenim umjetničkim predmetima udruge Hrvatska kuća usmjerene na toplinu zavičajnosti u trenutku kad se hrvatske kuće sve više napuštaju, želeći spojiti suvremenost i narodno rukotvorstvo.

Posebno je intrigantno bilo pogledati kako se danas, nakon toliko godina, percipira specifična za realizam i naturalizam, a toliko aktualna tema odlaska i povratka, siromaštva, ljubavi i preljuba, sredine koja određuje odnose, novca kojim se sve (ne) može kupiti, gubljenje dijela tijela kako bi se dobila novčana nadoknada i omogućilo vraćanje u besmisao, nebudućnost i zločin. Posebnost je predstave Povratak, uz izvrsnu glumačku ekipu, sinteza naturalizma i ekspresionizma, njezina hermetičnost, zatvorenost u kutije i kocke odnosa, kubuse usredištene kuće na koju se može popeti i u nju ući kroz različite otvore i klizne stijene, klaustrofobičnost slutnji, otvorenih i zatvorenih malih prozora, žičanih stiliziranih kreveta, beketovskoga kofera puna novca umjesto pijeska i raspadnutih života.