Žarišta narodnog preporoda

Početkom 1835. izišle su prve hrvatske novine s geslom u kojemu se prvi put koristi pojam narodnosti: Narod bez narodnosti je tĕlo bez kosti. Već sljedeće 1836. Gajeve Novine, odnosno Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka mijenjaju ime u Novine ilirske i Danicu ilirsku, a kajkavski sa starim pravopisom biva zamijenjen štokavštinom i novim pravopisom. Nacionalni se pokret dalje vodio pod ilirskim imenom. Do 1843. sav hrvatski javni i društveni život zbivao se u znaku ilirizma. Sve se „iliriziralo“: ime jezika, naroda i književnosti! Čak su se simboli pokreta – mladi mjesec sa zvijezdom Danicom – aplicirali na svakodnevne uporabne stvari, npr. kočije, putne torbe, šalice i tabakere, a narodna nošnja s crvenkapom i plavom surkom bio je modni trend tadašnje mlade političke elite, koja je time demonstrirala svoje domoljublje ne samo u Hrvatskoj nego i izvan nje.

U tome pokretu sudjelovalo se s jedinstvenim ciljem: da se uđe u kolo „europeanzkih izobraženih naroda“, kako je pozivao Ljudevit Gaj. Činilo se mladim preporoditeljima da se samo tako može oduprijeti ostalim snažnim, nerijetko i agresivnim nacionalnim pokretima, u prvome redu njemačkome i mađarskom. Put do toga cilja vodio je preko stvaranja nacionalne kulturne infrastrukture, odnosno preko nacionalnoga kulturnog umrežavanja, koje je otpočelo jedinstvenim jezikom i pravopisom. Glavni medij bile su novine i časopisi, odnosno knjige, a preko njih publika – i to domaća, narodna, koja će ih htjeti i moći čitati. U konačnici ta ista publika bit će podloga za stvaranje centara kulturne moći i jamstvo održivosti u multietničkoj monarhiji, koja se jedva obazirala na svoje male „drage narode“. Riječ je o pokretu koji je išao za tim da se nacionalni javni kulturni i, ako je ikako moguće, gospodarski i politički život institucionalno organiziraju, pa se šačica mahom mladih građanskih intelektualaca upinje svim silama realizirati taj kulturni, a zapravo u osnovi politički program. Nije da takvih pokušaja nije bilo i prije na prostorima hrvatskih regija, ali sada u novome kontekstu i s novim, nacionalnim predznakom.

Preteče prvih čitaonica

U hrvatskoj je tradiciji već postojala svojevrsna praksa organiziranoga kulturnoga života, a nastajala je i trajala po salonima bogataških renesansnih obitelji i po akademijama. Neki dubrovački pjesnici osnovali su u 16. stoljeću Akademiju složnih da bi se brinuli o jeziku i književnosti, a najpoznatija je bila dubrovačka Akademija ispraznijeh. Pod imenima akademija u 18. stoljeću u Dalmaciji je bilo osnovano više gospodarsko-književnih društava, od kojih su neka pod izmijenjenim imenima djelovala i u vrijeme francuske uprave. U Splitu je početkom 18. stoljeća osnovana Academia Illyrica, za koju je njezin voditelj knez Mar­ki (Marchi) kazao da ne vidi boljeg načina za „uzgojiti i liplje uresiti naš jezik“, i to baš u gradu „u kojemu naizvrsnije beside izgovaraju se“. Toj se splitskoj akademiji radovao i Pavao Ritter Vitezović te je pozdravio pjesmom prigodnicom, a pomagao ju je i sam splitski nadbiskup, koji ne samo da je hvali kako će „po njoj jezik hrvatski postati sjajan i koristan” nego smišlja da u sjemeništu pokrene tiskaru gdje bi štampao „knjige u jeziku ilirskom za dobrobit ove pokrajine i tolikih drugih pukova“.

A što se javnih čitaonica tiče, i tu su se naši preporoditelji imali na što nasloniti, ali na svoj način. Naime, prve su se čitaonice zametnule u Engleskoj u 17. stoljeću (reading societies, book clubs i sl.), gdje su ti klubovi za čitanje bili namijenjeni zapravo višim, bogatim i povlaštenim društvenim slojevima. Potom su čitaonice počele nicati po Francuskoj uoči revolucije (cabinets de lecture), a potkraj 18. st. i u njemačkim zemljama (Lesekabinett, Lesegesellschaft i sl.) te u Italiji (gabinetto di lettura i casino). Znatno su se počele širiti potkraj osamnaestoga i u prvoj polovici 19. stoljeća, kada su se čitaonice sve više demokratizirale, pa vrata sve šire otvaraju i pripadnicima običnog puka. Učeni građani, književnici, časnici, činovnici, svećenici i drugi u čitaonicama su čitali novine, časopise i knjige te raspravljali o društvenim i političkim događajima, znanstvenim i književnim novostima i sl. Čitaonice su imale svoja pravila (statute), a demokracija i razvoj tiska idu u smjeru stvaranja posve otvorenih i besplatnih čitaonica s posebnim knjižnim fundusom kao osnovom za rad prvih posudbenih knjižnica.

Slični su procesi tekli i u hrvatskim krajevima pa se nakon privatnih druženja učenih i imućnih građana pojavila sredinom 18. stoljeća u Zadru prva čitaonička udruga Casino nobile, potom u Šibeniku Società del Casino. U njima su se priređivale zabave, predavanja i plesovi te čitale novine i knjige, a ulazak je bio dopušten samo imućnim i uglednim građanima. Nakon što je izgradio zgradu riječkog kazališta, koja je svečano otvorena 3. listopada 1805, riječki trgovac Adamić sljedeće je godine otvorio Casino u Rijeci, koji će biti aktivan sve do 1848. Za Napoleonove uprave osnovana je u Zadru 1807. prva poznata čitaonica – Gabinetto di lettura, odnosno Druxba od sctenja. Kasina niču i u Splitu, Dubrovniku i Senju, a u Zagrebu je 1831. u kući Ljudevita Jelačića osnovan Casino koji je okupljao protivnike austrijske politike.

Pouka i zabava

Mnoga kasina, odnosno narodne čitaonice, postaju tijekom preporoda središta za širenje ideja hrvatskih iliraca, žarišta nacionalnoga kulturnog, prosvjetnog i političkog djelovanja. U statutima isticale su kao svrhu osnivanja „pouku i zabavu”, jer za rad takvih ustanova – što je najvažnije – nije bilo potrebno dopuštenje Beča ili Pešte, već samo lokalnih vlasti. Prva je takva čitaonica osnovana u siječnju 1838. u Varaždinu na poticaj Metela Ožegovića (Prijatelji našeg narodnog slovstva), druga u ožujku u Karlovcu (Čitateljstveno društvo slaveno-ilirsko), a u srpnju iste godine u Zagrebu (Ilirska čitaonica).

U pozivu koji je veliki bilježnik Varaždinske županije uputio varaždinskom građanstvu 15. siječnja 1838. ovako je formuliran cilj prvoga društva, odnosno ilirske čitaonice:

„Cilj pako ovog Družtva če biti, što naj više Slavjanskih, bolje sebi srodnih, Novinah, najmre Ilirskih i Serbskih, kakono i Českih, koje jur zato, što Pravopis Ilirski na mĕsto Nemačkih pismenah iz čistog, Rodoljublja poprimiše, vélu cĕnu zaslu­že, deržati, pa i Dĕla, koja se Slavjanstva, a najpače Ilirskog, če tikati Naroda, bila Jezikom, kojem mu drago, pisana, pokupovati, i svakomu sučlanu po redu oglašenja na stanoviti broj danah za čitati vandavati, da putom ovim Duh Domoljublja, i Književne Narodnosti, koj u ovom se probudiše okolišu, ne samo s’uzderži, več da se bolje učversti i zakoreni.“

Evo kako su Utemeljenje Čitaonice u Zagrebu u Danici 4. kolovoza 1838. obrazlagali njezini osnivači:

„Buduć da je čitanje knjigah i novinah u današnje doba u cĕloj prosvetjenoj Europi obće srĕdstvo narodnoga izobraženja, naš pako glavni varoš Zagreb još nijedne obćinstvu otvorene knjižnice ili druge podobne prilike neima; zato mi zdola podpisani s mnogobrojnom domorodnom gospodom, spoznavši neobhodnu potrĕbu, složili smo po izgledu drugih znamenitih varošah družtvo čitanja iliti čitaonicu…“

Navodeći kako će se u njoj čitati časopisi i knjige, u Pravilima Čitaonice ilirske u Zagrebu precizira se kako će među knjigama i časopisima na prvom mjestu biti „knjige u ilirskom jeziku“, potom „knjige u ostalih slavjanskih jezicih složene, a najposlie na knjige i časopise u svih drugih jezicih – njemačkom, francuskom, engleskom, talijanskom, grčkom, mađarskom i ostalim izdate, na koliko se domovine i narodnosti naše dotiču, ili inače hasnovite znanosti i plemenitiu i ugodniu zabavu u sebi sadržavaju.” Navodi se i to da će Čitaonica imati i „jednoga tajnika, koji će zajedno i čuvar knjižnice biti”.

Odjeci diljem Hrvatske

Zagrebačka je čitaonica otvorena 22. kolovoza 1838, a bila je smještena iznad Gajeve tiskare u Gospodskoj ulici, u kući koja je 1931. srušena. Već u prvoj godini postojanja brojila je 146 članova: 8 profesora, 10 odvjetnika, 20 pravnika, 6 liječnika, 1 apotekar, 29 svećenika, 25 činovnika, 7 plemića, 5 učitelja, 4 časnika, 14 fiškala, 10 trgovaca, 2 obrtnika i dr. Riječ je uglavnom o pripadnicima srednje obrazovana građanskog sloja, i takva struktura neće se mijenjati do kraja stoljeća. Zagrebačka je čitaonica prestala djelovati 1848, a formalno je raspuštena u lipnju 1850. Do 1846. tajnik je bio Vjekoslav Babukić, a potom Stanko Vraz i Josip Užarević.

Postavši žarištem preporoda, akcije Zagrebačke čitaonice odjekivale su u svim hrvatskim krajevima. Iste 1838. osnovana je čitaonica u Križevcima, potom u Bjelovaru i Samoboru (1843) i Osijeku (1844). U Bakru je djelovao Građanski kasino (1845), a u Požegi i Novom Vinodolskom Narodna čitaonica te čitaonice u podružnicama Hrvatsko-slavonskoga društva u Đakovu i Krapini. Narodni kasino u Koprivnici osnovan je 1846, a 1847. Narodna besjeda u Jablancu pokraj Senja. Tada je u Zadru osnovana Ilirsko-dalmatinska čitaonica (Gabinetto di lettura illirico dalmata), a u Dubrovniku se 1848. i 1849. spominje Narodna čitaonica (Gabinetto di lettura). Od 1848. radi čitaonica u Karlobagu, 1849. Narodna čitaonica u Novoj Gradiški, Slavonskom Brodu i u Kotoru, 1850. Narodna čitaonica riečka, a u Kastvu pod nazivom Čitalnica tek 1866. godine, no zato je do Prvoga svjetskog rata u Istri osnovano čak stotinu čitaonica u sedamdesetak mjesta.

Početkom 1871. istarska Naša sloga ovako je pisala o čitaonicama:

„Što su to čitaonice? Čitaonice su čitajuća narodna družtva, gdje svaki član nešto malo plaća o obću družtvenu blagajnicu iliti kasu, iz koje se nabavljaju za čitanje knjige i naručuju poveće i podraže novine, što ih pojedincem rad skuposti iliti draginje nebi moguće držati. Svako takovo družtvo ima svoj družtveni stan. Tu se članovi kupe kad je komu moguće, a naime u blagdan, da se zabave u čitanju i mužkom razgovoru. Tu se mladež uči pjevati obljubljene narodne pjesme, koje se onda iz ustiuh do ustiuh šire po cielom narodu, ter tako bude i razpaljuju narodnu sviest i ostala velikodušna i plemenita čuvstva... Gdje se Čitaonica ustanovi, tu je postavljen temelj sgradi narodnog izobraženja i napredka, koji u na­rodu tinja te čeka da ga tko razpuše i razplamti.”

Većina je čitaonica prestala djelovati za Bachova apsolutizma i otad počinje njihova preobrazba u knjižnice u okviru kojih će se, kao posebni odjeli, nalaziti čitaonice. S vremenom će čitaonička društva poprimati sve više obilježja i ulogu pučkih (narodnih) knjižnica nerijetko sačuvavši u svojem nazivu prvotni naziv „čitaonica”. Upravo su se po tome ilirske čitaonice, odnosno knjižnice, tijekom preporoda razlikovale od onih u zapadnim zemljama. Naime, „u hrvatskim zemljama nisu knjižnice imale svoje čitaonice, nego su čitaonice imale svoje knjižnice“ (Aleksandar Stipčević).

Prijatelji „narodnoga slovstva“

Što se knjiga tiče, one su nabavljale uglavnom kupnjom od članarina ili donacijama, a među donatorima bili su poznati upravo spominjani Gaj, Drašković i Ožegović. Tako je čitaonica u Križevcima, zahvaljujući velikodušnim darovima, uspjela od osnutka 1838. do 1840. skupiti 700 knjiga. A grof Drašković imao je svoje rješenje! Naime, 1841. na njegov prijedlog bilo je zaključeno da se svaki član zagrebačke čitaonice ima obvezati „da će za podporu domorodnog spisateljstva barem jedan eksemplar od svake novo izišavše ilirske knjige, koju ravnateljstvo družtvu preporuči, kupiti”. Svoj prijedlog pravdao je Drašković činjenicom da zbog nedostatka novca hrvatski književnici ne pišu koliko bi mogli. Tajnik zagrebačke čitaonice Vjekoslav Babukić za godišnju plaću od 200 forinti uspješno se bavio distribucijom knjiga te su ga proglasili najvećim hrvatskim knjižarom, a Vraz mu je u to ime posvetio pjesmu. Slično se radilo i u pokrajinskim čitaonicama koja su se – po Babukićevim riječima – „za onda smatrale kao ona ognjišta, na kojih se smrzla srca sunarodnika naših grijahu”.

Sva glavna, više-manje i danas aktivna gospodarska, kulturna, znanstvena, književna i druga strukovna društva u Hrvatska nastala su ili bila začeta u ozračju Ilirske čitaonice, odnosno Matice ilirske

Iza čitaonica stajali su sve brojniji prijatelji „narodnoga slovstva”, koji su i na druge načine pokušavali pomoći kulturnom i nacionalnom uzdizanju. S vremena na vrijeme priređivali su na javnim prostorima, najčešće građanskoga streljačkog društva („gradjanskom strĕlištvu”) ili u privatnim salonima, „ilirske muzikalne zabave” i „narodne večernje zabave” s glazbom i plesom za „raširenje našega krasnoga narodnoga jezika”. Kao pravi društveni događaj koji je izazivao veliko zanimanje Zagrepčana, balovi nisu bili samo prilika za ples i druženje nego i za predstavljanje lirike, čime su se iskazivali domoljubni osjećaji. Na njima su se – uz grofove, barune i biskupe – okupljali i visoki časnici te bogati građani. Glavna im je svrha bila da se za narodni jezik pridobiju i bogati sugrađani i sunarodnjaci, kako bi bili motivirani da jednom i oni počnu pomagati hrvatsku knjigu.

Četiri godine poslije iz čitaonice je niknula Matica ilirska. Ideju o osnivanju prvi je iznio Gaj još 1829, zaključak o osnivanju društva za njegovanje narodnog jezika i književnosti donio je hrvatski Sabor već 1836, a onda je odlukom Narodne čitaonice 1839. osnovana Matica ilirska kao kulturno i znanstveno društvo. Kako vlast nije htjela potvrditi pravila društva, u sklopu Narodne čitaonice zagrebačke 10. veljače 1842. osnovana je glavnica, tj. fond od dobrovoljnih priloga pod imenom Matica ilirska. Zadaća joj je bila „izdavanje starih klasika ilirskih, osobito dubrovačkih, organičkim pravopisom, i inih korisnih knjiga od najnovijih spisatelja”. Drugim riječima, Matica je prvotno osnovana kao izdavačka kuća unutar Ilirske čitaonice s prvim predsjednikom Jankom Draškovićem, koji je na osnivačkoj skupštini, između ostaloga, kazao i to da mi „imademo mnogo starih i glasovitih dĕlah iz 16. i 17. stolĕća kad još nĕmačka literatura u zipci biaše”.

Kad su pravila Matice ilirske bila napokon odobrena (1847), političke prilike znatno su se pogoršale. Gašenjem Čitaonice postaje Matica ilirska samostalnom, ali pod općim pritiskom germanizacije teško je bilo tiskati suvremene knjige, osim starih rukopisa i jedinoga časopisa Nevena. Nakon pada Bachova apsolutizma, povratka ustavnosti i političkog stranačkog života, živnula je izdavačka djelatnost, nikle mnoge nove čitaonice i prve pučke knjižnice, a Matica pokrenula je prvo znanstveni Književnik, potom i književni Vienac.

Na poziv Ilirske čitaonice u Zagrebu je 1840. gostovalo Leteće diletantsko pozorište iz Novog Sada, koje je 10. lipnja 1840. izvelo Kukuljevićevu tragediju Juran i Sofija. Njemu se pridružilo više hrvatskih glumaca te nastavilo dalje samostalno djelovati kao Domorodno teatralno društvo. O njemu se brinulo „družtvo čitaonice ilirske“, jer narod koji teži izobraženosti „bez boginje Thalie nemože“, pa ga pomaže „dragovoljnim prinescima“. A sve zato da bi se napokon utemeljilo „narodno kazalište naše“, prenosila je Danica 1841. riječi sveprisutnoga grofa Draškovića, „predsĕdnika družtva”.

Napokon, na poticaj Ilirske čitaonice, Matice ilirske i Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu je 1846. također dobrovoljnim novčanim prilozima osnovan i Narodni muzej. Može se reći da su sva glavna, više-manje i danas aktivna gospodarska, kulturna, znanstvena, književna i druga strukovna društva nastala ili su bila začeta u njezinu ozračju. Izgradivši nacionalnu kulturnu infrastrukturu, ilirske su čitaonice tako uspjele ne samo uvesti Hrvate u kolo „europeanzkih izobraženih naroda“ nego i udariti temelje moderne Hrvatske.