Vrsni interpret

Violončelist, dirigent i utemeljitelj Zagrebačkih solista Antonio Janigro rođen je 21. siječnja 1918. u obitelji glazbenika. Sa šest je godina dobio prvu glazbenu naobrazbu iz klavira, dok se s violončelom upoznao dvije godine poslije. Nakon manje od godinu dana primljen je na Konzervatorij Giuseppe Verdi u rodnom Milanu.

S jedanaest godina predstavio se poborniku revolucionarnih metoda sviranja violončela Pablu Casalsu, koji je Janigra osim riječima hvale („briljantni interpret s istančanim osjećajem za stil“) u umjetničkom napredovanju potaknuo i preporukom za upis na École Normale de musique u Parizu. Ondje se Janigro susreo s brojnim uglednim pripadnicima svijeta glazbe, poput Stravinskog i Dukasa.

Iako je njegovo umijeće sviranja i ljubav prema violončelu oduvijek bila neupitna, Janigro je jednom nezadovoljstvo mogućnostima instrumenta iskazao riječima: „Violončelo je uklet instrument. Skladatelji općenito tvrde da je lijep, ali za njega ne skladaju. Kada sam imao dvadeset godina prosvirao sam na koncertima sve što je u povijesti skladano za violončelo. Bachove suite, pet Beethovenovih i dvije Brahmsove sonate, nekoliko koncerata s orkestrom, i to je gotovo sve. Čak ni Mozart, koji je sâm skladao više nego cijela skladateljska generacija zajedno, potpuno nas je mimoišao.“

Odmah nakon diplome 1937. Janigro je počeo još intenzivnije koncertirati, nastupivši u Parizu, Londonu i Amsterdamu, a iste ga je godine prvi put upoznala i hrvatska javnost. Početak Drugoga svjetskog rata Janigru donosi stalni posao profesora violončela i komorne glazbenajprije na Akademijinoj srednjoj školi i privatnoj školi Beethoven, koju je osnovala i vodila Elly Bašić, a od 1944. na Muzičkoj akademiji. Usporedno s pedagoškim radom, Janigro je njegovao i interpretativnu karijeru, nastupajući s uglednim hrvatskim umjetnicima, poput Kunca ili uz orkestre pod ravnanjem Papandopula i Matačića. Osim toga, zajedno s Mačekom za klavirom i Šulekom na violini Janigro je svirao u jednom od najboljih ansambala u državi u ratnom razdoblju. Nakon završetka rata Janigro razvija solističku karijeru nastupima diljem Europe, u Argentini i Brazilu, SAD-u te jugoistočnoj Aziji.

Kritika i publika hvalila je njegovu tehničku spremu, voluminoznost tona, umjetnički temperament i profesionalnost, ali prije svega Janigrovo poštivanje izvornog skladateljeva zapisa, ustrajavanje na preciznosti netemperirane intonacije, kao i duboko promišljanje sadržaja djela i ostvarivanje stilski i tehnički zaokružene izvedbe.

Sve je te karakteristike Janigro prenio i na svoj dirigentski rad, kada je 1951. ravnao Komornim orkestrom Radija Zagreb. Dvije godine poslije, na poticaj Ive Vuljevića, utemeljio je Zagrebačke soliste –ansambl od dvanaest vrhunskih gudača solista koji sjedinjuju kolektivni princip ansambla i individualni izričaj solista. Neumornim radom i inzistiranjem na kriteriju virtuoznosti, Janigro je taj sastav upisao na svjetsku glazbenu kartu. Janigro i Solisti održali su gotovo 600 koncerata u tridesetak zemalja Sjeverne i Južne Amerike, Azije i Europe. Ostvarili su dvadesetak gramofonskih ploča, snimali za radio i televiziju i osvojili brojne međunarodne nagrade.