Tesla u lunaparku

Marketing je u današnje vrijeme važan, čak nezaobilazan dio svake ozbiljno i ambiciozno planirane izložbe. Tu konstataciju nitko s imalo osjećaja za realnost više i ne pokušava osporiti. O tome koliko je kvalitetan marketing ponajviše, naime, ovisi hoće li neka izložba pronaći dovoljno izdašne sponzore i pokrovitelje te si na taj način priskrbiti prijeko potrebna sredstva za optimalnu realizaciju umjetničkih odnosno kustoskih zamisli, kao i za namirivanje brojnih popratnih stavki kao što su izdavanje kataloga, isplata autorskih honorara ili pak usluge transporta odnosno čuvanja eksponata. Ali to, dakako, nipošto nije sve. Produžena ruka marketinga obuhvaća i složenu strategiju oglašavanja, koja se gotovo uvijek ispostavi presudnom za veću ili manju posjećenost pojedine izložbe. Živimo u sociopsihološkom ozračju gdje komercijalno uvjetovani spektakli vode glavnu riječ, i toj se datosti, iritirala nas ona ili ne, naprosto moramo prilagoditi.

U Zagrebu je već više od dva mjeseca u tijeku izložba Nikola Tesla – Mind from the Future, školski primjer relativno glomazna projekta s izrazito agresivnim, po mnogočemu nedovoljno sofisticiranim, ali u konačnici uspješno provedenim marketingom. Lista sponzora i pokrovitelja izložbe impozantna je, a posredovanjem brojnih jumbo-plakata, pa čak i pokojega tramvaja, Zagrepčani i posjetitelji njihova grada po nekoliko se puta dnevno suočavaju s licem genijalnog izumitelja. Samo otvaranje u Domu HDLU-a također je bilo spektakularno, pri čemu se gotovo u svemu pretjerivalo: u protokolu, u kičastoj vanjskoj dekoraciji zgrade, kao i u euforičnim – na trenutke pomalo i dječje naivnim – izjavama što su ih odašiljali sudionici projekta predvođeni glavnom kustosicom Helenom Bulaja Madunić.

Ali, kao što je već istaknuto, sveukupni učinci takva marketinga bili su više nego vidljivi, kako u financijama izložbe, tako i u njezinoj vrlo dobroj posjećenosti na koju se nisu pretjerano odrazile ni – za hrvatske pojmove astronomske – cijene ulaznica. A uza sve to, pročulo se i da je čuvarsko-vodička satnica posredovanjem student-servisa na Nikola Tesla – Mind from the Future viša od uobičajene, pa navodno zbog toga Muzej suvremene umjetnosti ima problema s pronalaženjem dovoljnoga broja studenata za potrebe svoje zanimljive i vrlo dobro postavljene izložbe I am the Mouth / Glas umjetnika. Ukratko, na prvi pogled mogao se steći dojam kako je u marketinškoj komponenti izložbe Helena Bulaja Madunić sa svojim suradnicima više-manje opravdano i nadasve uspješno primijenila prastaro načelo o cilju koji opravdava sredstva. Istina je, ipak, posve drukčija. Da ne kažem suprotna. Nakon razgledavanja izložbe ostaje, naime, gorak dojam o tome kako se sredstva nipošto nisu birala, ali je pritom cilj ostao nedefiniran i maglovit. Doduše, on jest transparentno proklamiran, ali na adolescentski površnoj, populističkoj, banalnoj i, u najboljem slučaju, pseudointelektualnoj razini. Jer, što to znači „omogućiti posjetiteljima da uđu u Teslin um“? Nije ovdje problem što se u umove genijalaca ne ulazi samo tako, jer u suprotnome oni baš i ne bi bili to što jesu. Problem je u sveopćem kaosu što ovom izložbom dominira od njezinih prvih pa sve do posljednjih izložaka. Da je Teslin um bio posložen onako kako nam sugerira izložba, genijalne i vizionarske ideje poput – navodim tek dvije od mnogih – primjene višefaznih električnih struja ili bežičnoga slanja signala na daljinu, zasigurno se u njemu ne bi mogle roditi, a još manje zaživjeti.

Sadržajna ispraznost

Cjelokupan postav izložbe iscrpljuje se, dakle, u sadržajno ispraznim efektima i nastojanju da se lik Nikole Tesle brendira na način koji nimalo ne odudara od načina kako se to isto nastoji učiniti s proizvodima kao što su parfemi, cipele ili satovi. Ovdje mi pada na pamet jedna usporedba: različita iživljavanja s Mozartovim likom i djelom u režiji Austrijanaca također su nepodnošljivo iritantna, ali ti isti Austrijanci svojim će se genijem u kontekstu istraživačkih i izložbenih nastojanja baviti krajnje ozbiljno, studiozno i edukacijski osviješteno. Mozart-kugle, muzičke kutijice, perike i slične stvari tada ostaju u prodavaonicama čokolade i različitim suvenirnicama, nipošto ne unoseći svoj kičasti duh u prostore čija je namjena izučavanje ili sustavna prezentacija skladateljeva opusa i njegova vremena. Tesla, međutim, ovoga puta nije bio takve sreće.

Agresivan i populistički marketing u njegovu je slučaju prodro i u sam izlagački prostor, manifestirajući se u jeftinoj – ne u materijalnom već sadržajnom smislu – scenografiji te površnim i bez ikakve logike razbacanim dosjetkama. U tom smislu ne bismo imali ništa protiv postojanja prodavaonice sa skupim drangulijama s temom Tesle, ali jedino pod uvjetom da je izlagački prostor osmišljen pregledno i muzeološki korektno. A na izložbi Nikola Tesla – Mind from the Future takve prodavaonice nema, ali jednako tako – što je mnogo žalosnije – izostala su i elementarna muzeološka promišljanja. Baš kao što je izostao katalog, što već samo po sebi govori o (ne)sadržajnosti projekta. Šta bi u njemu pri ovako osmišljenoj izložbi uopće moglo i pisati?

A evo još dvije usporedbe: prošle sam godine u Barceloni i Londonu imao prilike razgledati izložbe David Bowie is odnosno Pink Floyd – Their Mortal Remains. U obje uložen je golem novac, a postavi su im doista bili spektakularni. Ali ta spektakularnost bila je isključivo u službi nadahnute, sugestivne te inteligentno i edukativno osmišljene prezentacije izložaka. Opusi spomenutih divova rock-glazbe i popularne kulture općenito na taj su način definitivno valorizirani i kontekstualizirani, a publika, osobito ona mlađa, dobila je priliku osjetiti i duh minulih desetljeća. Ukratko, kustosi tih izložbi – riječ je o stručnjacima iz znamenita Victoria & Albert Museuma – omogućili su nam dvije inačice čudesnoga putovanja s obiljem zanimljivih informacija i spoznaja, dok postav u Domu HDLU-a raspolaže tek mjestimičnim atrakcijama, i to ne mnogo osmišljenijima od onih na kakve smo nailazili u različitim kućama strave ili zabave u nekadašnjim lunaparkovima. Sve je ovdje pomiješano te postavljeno bez glave i repa: čudne kartonske figure, siluete nebodera na Manhattanu, medalje s Teslinim likom, virtualan boravak u nekom svemirskom brodu, asocijacije na boravak u rudniku…

Pogrešan izbor umjetnika

Ali, prisjetio sam se još jednog primjera za moguću usporedbu, domaćeg i tridesetak godina starog. Potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, u današnjim Klovićevim dvorima, bila je, naime, organizirana izložba Gundulićev san. Bavila se, dakako, velikim hrvatskim književnikom, pritom također posežući za tipično postmodernističkim trikovima, atrakcijama i dosjetkama. Sjećam se, primjerice, da je Gundulićeva bista imala na glavi kapu carinskoga službenika, s jasnom aluzijom na jedno od njegovih zaduženja. Takve i slične dosjetke, baš kao i različite scenografske egzibicije, tom su prigodom, ipak, uvijek bile u funkciji svojevrsnih inteligentno osmišljenih okidača za posjetiteljevo dublje poniranje u književnikov život i rad. Izložba me se poprilično dojmila, zasigurno pridonijevši da svoja znanja o Gunduliću nadopunim i sistematiziram. A to ne iznenađuje kad znamo da ju je osmislio Slobodan Prosperov Novak, istinski majstor za približavanje starije hrvatske književnosti i onoj publici koja ne dolazi iz najuže struke. O Tesli, nažalost, ovoga puta nisam uspio saznati ništa novoga, a bojim se da to isto vrijedi i za veliku većinu posjetitelja.

Zasebna su priča izložbe Nikola Tesla – Mind from the Future radovi na natječaju odabranih suvremenih hrvatskih umjetnika. Ideja je, pretpostavljam, bila uspostaviti svojevrsni umjetnički dijalog s Teslom, odnosno ukazati na činjenicu kako izumiteljeva razmišljanja i ideje u sebi sadrže i stanovitu umjetničku komponentu. I u tome segmentu izložba je obilato podbacila. Teslom se ovdje na različite načine bave uglavnom klasični slikari i kipari – svojevrsna je iznimka Vitar Drinković – a njihovi su radovi, ne sami po sebi loši, osuđeni na jalovo utapanje u cjelokupnoj scenografiji. A u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti itekako postoje autori koji problematiziraju odnos znanosti i umjetnosti, i koji bi zasigurno bili kadri nadograditi cjelokupnu priču o Nikoli Tesli. Uostalom, imamo i primjer otprije više godina, kada je kustoski kolektiv WHW u Tehničkome muzeju organizirao izložbu s posve novim i zanimljivim umjetničkim pristupom izumiteljevu liku i djelu. U svakom slučaju, umjesto raspisivanja posve nedefinirana natječaja, u Dom HDLU-a moglo se pozvati umjetnike i umjetnice poput Darka Fritza, Ivana Marušića Klifa, Magdalene Pederin, Ivane Franke ili Antasa, da spomenem tek neke, i od njih na vrijeme naručiti rad. Novca, kako vidimo, nije nedostajalo.

Izložbu posjećuju škole, pred Domom HDLU-a nerijetko vrvi od učenika. Ne znam kakva iskustva i spoznaje nose s ove izložbe. Vjerojatno su se zabavili. Ali bilo bi lijepo da ih prije ili nakon zabave u lunaparku profesori odvedu i u posjet doista uzorno vođenu Teslinom kabinetu u sastavu Tehničkoga muzeja u Zagrebu, koji – za one koji možda ne znaju – i nosi njegovo ime.