Tajne tajne policije

Ponekad se od povjesničara doista očekuje gotovo beskonačno strpljenje. Sredinom 2017, ili u dvadeset i šestoj godini samostalne hrvatske države, vlast je omogućila nesmetani (neograničeni) uvid u arhivsko gradivo tajne policije komunističkog režima, odnosno Službe državne sigurnosti (SDS). Nasljednik najprije zloglasnog Odjeljenja zaštite naroda (Ozna) i potom Uprave državne bezbednosti (Udba), SDS od 1966. nastavlja s djelovanjem koje je objedinjavalo sigurnosno-obavještajni rad te rad tipičan za tajne policije nedemokratskih režima. Premda dio sustava unutrašnjih poslova (tj. policije), SDS je djelovao praktički autonomno, polažući račune jedino Savezu komunista. Poput svojih parnjaka u drugim državama istočnog bloka, SDS je predstavljao jednu od ključnih poluga represivnog aparata komunističkog poretka u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nasuprot dosta rasprostranjenu mišljenju, ovlasti SDS-a nisu okrnjene nakon Titova obračuna s Aleksandrom Rankovićem. Naprotiv, SDS je odbacio postojeće tendencije da se svrsta u uže stručne okvire te zadržao uloge i „čuvara države“ i „čuvara samoupravljanja i samoupravnog društva“. Jednako važno, metode djelovanja ostale su istovjetne onima tipičnima za predbrijunsko razdoblje. One su i dalje uključivale krajnje represivne mjere (poput ubojstava) te mjere koje su bile u suprotnosti sa saveznim i republičkim ustavom te drugim zakonima (poput neovlaštena praćenja).

Prvorazredni povijesni izvor

Iz navedenoga proizlazi da je dokumentarno gradivo nastalo djelovanjem SDS-a povijesni izvor prvoga reda važnosti. Bez neograničena uvida u to gradivo jednostavno je nemoguće doći do relevantnih spoznaja o nizu pojavnosti iz komunističkog razdoblja, poput uspostave i djelovanja represivnog aparata (uključujući i uspostavu mreže suradnika, operativnih veza i operativnih kontakata), njegova odnosa s vladajućom partijom, djelovanja disidenata i opozicije (u najširem mogućem rasponu ili „podrivanja sustava s nacionalističkih, klerikalnih, ekonomskih i anarholiberalnih pozicija“), gospodarskog kriminala, instrumentalizacije pravosuđa, zbivanja u emigraciji i, naravno, raspada komunizma u Hrvatskoj. Prema dostupnim podacima, trenutno se u spremištima Hrvatskoga državnog arhiva nalazi oko 200 dužinskih metara ili 1.200 arhivskih kutija gradiva (uključujući i mnogo mikrofilmirane dokumentacije. Da su mjerodavni ranije omogućili korištenje spomenute dokumentacije – kao što su nedvojbeno morali! – razložno je zaključiti da bi mnoge povijesne studije bile kvalitetnije i relevantnije. Time bi, naravno, i novac poreznih obveznika bio bolje utrošen.

Kako protekla dva mjeseca gotovo svakodnevno konzultiram dokumentaciju SDS-a, držim da mogu donekle relevantno progovoriti o njezinim osobitostima i drugim pojavnostima važnim za razumijevanje njezine vrijednosti.

Najprije, treba reći da se gradivo SDS-a sastoji od tri veće cjeline. Naravno, na prvom mjestu treba istaknuti famozne dosjee: njih ima 60.000, premda je nekima uspjelo „misteriozno“ nestati na putu od Sigurnosno-obavještajne agencije do Hrvatskoga državnog arhiva. Ti dosjei, ili tematske zbirke spisa različite provenijencije (ne nužno samo onih kojima je autor neki službenik ili neka organizacijska sastavnica SDS-a, nego i dokumentacija nastala radom sudova, tužilaštava, unutrašnjih poslova, lokalnih i republičkih vlasti, saveznih tijela te međunarodnih organizacija, isječci iz emigrantskog i domaćeg tiska te osobna korespondencija pojedinca pod nadzorom) te različitog oblika (klasična dokumentacija te fotografski i fonografski zapisi), sadržavaju informacije o nekoj osobi.

Uglavnom svaki dosje počinje spisom koji bi se današnjom terminologijom mogao definirati svojevrsnom identifikacijsko-evidencijskom karticom (gdje se navode osobni podaci poput imena i prezimena, ali i oblika odnosa sa SDS-om) te zatim sažetkom (ili rezimeom), u kojem se može pronaći kronologija odnosa SDS-a prema nadziranoj osobi. Odmah treba upozoriti da istraživač ili obični čitatelj u njima (u najvećem broju slučajeva) neće pronaći sve podatke o osobi koja ga zanima. Stoga je prisiljen potragu nastaviti ili u drugim dosjeima ili u bogatoj zbirci skeniranoga gradiva pojedinih regionalnih središta SDS-a. Ta zbirka, ili druga veća cjelina gradiva SDS-a u Hrvatskom državnom arhivu, sadržava dakle tisuće stranica skeniranih izvještaja pojedinoga regionalnog središta SDS-a. Zbirka je jednostavno neizostavna jer pojedinih informacija, primjerice, regionalnoga središta SDS-a Zagreb o nekom pojedincu koji je bio nadziran, često nema u predmetnom dosjeu. Opet, vrijedi i obrnuto: pojedinih informacija iz nekog dosjea često nema u zbirnom gradivu regionalnih središta. Potom, postoji i treća veća cjelina gradiva SDS-a, a riječ je o zbirci uglavnom skupnih operativnih akcija i analitičkog materijala kojima je pridodan kodni naziv. Primjerice, SDS-ovo djelovanje u vezi s uništenjem kioska Borbe u Osijeku 1989. nalazi se u sklopu operativne akcije Drava. Pravilo necjelovitosti vrijedi i u ovom slučaju: nekih informacija gradiva operativne akcije Drava nema u dosjeima „operativno interesantnih osoba“, a ni u zbirci regionalnoga središta Osijek.

Dešifriranje brojnih akronima

Pravilna konzultacija gradiva SDS-a nemoguća je bez poznavanja terminologije karakteristične za njezino djelovanje. Na prvoj razini promatranja valja znati što znače brojni akronimi. Tako se nailazi na akronim POO, koji znači prethodna operativna obrada, odnosno početni oblik nadzora nad „operativno interesantnom osobom“. Prema internim pravilima SDS-a iz 1975. prethodna operativna obrada primjenjuje se kako bi se pravovremeno utvrdile činjenice relevantne za ustanovljenje postojanja neprijateljskog djelovanja, identificiranja njegovih nositelja i sprečavanja takva djelovanja. Ako je, dakle, nadležni službenik SDS-a došao do „opravdane sumnje“ u nečije „neprijateljsko djelovanje“ i ako mu je nadležni rukovoditelj odobrio prijedlog, onda se nad tim pojedincem počela primjenjivati mjera operativne obrade (akronim OO). U tom trenutku, za SDS je pojedinac postao „neprijateljem poretka“, odnosno za njega je ustanovljena sumnja ili su dostupni podaci koji je potvrđuju da samostalno ili unutar šire grupe djeluje na polju potkopavanja ili rušenja saveznim ustavom utvrđena poretka ili na nekom drugom obliku ugrožavanja sigurnosti zemlje. Nad osobama koje su ranije „neprijateljski djelovale“, a ustanovljena je „osnovana sumnja“ da bi u „određenim uvjetima“ mogli nastaviti s „neprijateljskim djelovanjem“ primjenjivala se mjera operativne kontrole (akronim OK). No postoje (premda se rjeđe susreću) i mjere preventivnog rada, operativnog istraživanja, operativne akcije, operativnog procjenjivanja, operativne kombinacije, dvojne kombinacije i dr.

Operativne izvedenice – ili načini praćenja, kontrole i nadzora – mjera koje su primijenjene nad nekim najčešće se kriju u obliku akronima TKTR (tajna kontrola telefonskih razgovora), TKPP (tajna kontrola poštanskih pošiljaka), informativni razgovori i dr. Naravno, široj javnosti daleko je zanimljivija mjera praćenja putem angažiranih doušnika. Njih terminologija SDS-a prepoznaje više pa najčešće nailazimo na termine suradnik (najviši oblik angažmana) i operativna veza (najniži oblik angažmana). Suradnik je tako bio osoba koja je na angažman pristala „na patriotskoj osnovi“ i na principu „dobrovoljnosti“. Zadaća mu je bila prikupljanje podataka i drugih obavještenja o neprijateljskom djelovanju, izuzimanje materijala koji ju potvrđuju, sudjelovanje u akcijama i drugim kombinacijama te plasiranje pripremljenih informacija i dezinformacija. Na svakom dokumentu SDS-ove provenijencije koji je po vrsti izvještaj o nekom pojedincu ili nekom događaju nalazi se oznaka neke od mjera kojom se došlo do iznesenih podataka.

Što nedostaje i što još treba imati na umu

Kada se pristupa gradivu SDS-a u Hrvatskom državnom arhivu, obavezno treba imati na umu da ono sadržava dosjee i druge informacije o osobama koje su bile predmet nekog od navedenih stupnjeva obrade. Odnosno osobama koje su osumnjičene za neki od oblika neprijateljskog djelovanja ili su, pak, već evidentirane kao neprijatelji poretka. Dakle, još ne postoji mogućnost uvida u gradivo (uz pretpostavku da je sačuvano) SDS-a u kojem se nalaze podaci o mreži suradnika, operativnih veza i drugih doušnika, interna dokumentacija SDS-a (poput osobnih dosjea o djelatnicima same službe, pravila djelovanja, korespondencija s drugim organima režima, u prvom redu Savezom komunista, saveznim tijelima i sl.). Potom, nedostaju vjerojatno brojne operativne akcije (zbrojno-tematske skupine dokumenata i stoga zaokružene cjeline) od kojih su nedvojbeno najvažnije Vir i Partner, ili operativne akcije u kojima su praćeni „nacionalisti“ i „klerikalci“. Doduše, dosta dokumenata koji pripadaju navedenim akcijama nalazi se u drugim cjelinama, ali to nije jamstvo da su cjelovito dostupni. S razlogom se može zaključiti i da dokumentacija ispostava pojedinih regionalnih središta SDS-a nije predana Hrvatskom državnom arhivu (jasno, opet uz pretpostavku da je sačuvana). Cjelovitost djelovanja SDS-a stoga nam i dalje dijelom izmiče.

Važno je upozoriti i da usmjerenost samo na gradivo SDS-a ne omogućuje cjelovitu sliku o djelovanju nekog pojedinca. Da bi se razumjeli nečiji motivi i pobude, ali i unutarnja dinamika odnosa SDS-a prema njemu, nužno je – putem drugih arhivskih i informacijskih zbirki gradiva – ostvariti što je moguće širi i dublji uvid. Primjerice, dokumentacija SDS-a o nekom emigrantu nužno mora biti praćena konzultacijom emigrantskog i domaćeg tiska, dok se djelovanje nekog „unutrašnjeg neprijatelja“, opozicionara ili disidenta ne može razumjeti samo kroz prizmu izvještaja SDS-a o njemu: u takvim slučajevima potrebno je konzultirati pravosudnu dokumentaciju i osobnu korespondenciju. Poučen vlastitim iskustvom u proteklih nekoliko mjeseci, mogu zaključiti da se gradivu nastalu djelovanjem SDS-a daje nezasluženo prvenstvo, dok se zanemaruje gradivo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Javnog tužilaštva Hrvatske, kazneno-popravnih domova i sl.

Javna prezentacija gradiva SDS-a nužno zahtijeva i dobronamjeran pristup, ili onaj vođen načelom stručnosti (konzultacija što je moguće šireg opsega gradiva) te načelom etičnosti (konačna svrha treba biti spoznaja istine, a ne kompromitacija ili tendenciozni prikaz). Navedeno jednako vrijedi i za profesionalne povjesničare i za ostale zainteresirane. Gradivo SDS-a, naime, donosi niz novih podataka koji se – uz uvjet postojanja zlih namjera, intelektualne lijenosti i težnje za senzacijama – mogu, kako nam i nedavna iskustva pokazuju, pretvoriti u sredstvo političkih i osobnih obračuna. U idućim nastavcima ovog feljtona stoga ću pokušati iznijeti neke od njih, nastojeći pritom udovoljiti zahtjevima profesionalnoga pristupa.

Dr. sc. Ivica Miškulin (1979) izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta