Sloboda u raljama oligarhije

20. i 21. stoljeća

Ako je zadaća filozofije tradicionalno bila određena kao zadaća mišljenja vremena u kojem se odvija, onda je pokušaj promišljanja biti i suvremenosti epohe u kojoj danas živimo veoma izazovan zadatak. Pitanje o biti čovjeka kao nužno pretpitanje svake filozofije, pitanje je zapravo o tome kako se čovjek odnosi spram sebe sama. U tom smislu, Vanja Sutlić u eponimnoj knjizi Bit i suvremenost (izvorno objavljenoj prije točno pola stoljeća) lapidarno zaključuje da je temeljni zadatak suvremene filozofije misaono dospijevanje u povijesni sklop biti čovjeka, bića i sama bitka. Filozofski doprijeti u bit suvremenoga svijeta – to je dakle zadatak istinskog mišljenja. Upravo na tragu takva dospijevanja nalazi se nova knjiga Žarka Paića Doba oligarhije, znakovito podnaslovljena: Od informacijske ekonomije do politike događaja. Na tragu gore navedene nelagode kako odrediti suvremenost svijeta, Paić daje vrlo preciznu i nedvosmislenu formulaciju: sam naslov govori o tome da je za razumijevanje današnje društveno-političke konstelacije primarno shvatiti tehno-znanstveni sklop informacijsko-komunikacijskih tehnologija, te da one uvelike određuju postulate suvremene politike.

Nastojeći odgovoriti na tu aporiju, Paić se u deset opsežnih, studioznih, sjajno argumentiranih i višeslojnih poglavlja na gotovo 600 stranica kritički osvrće na brojne suvremene teorije suvereniteta, duhovnu krizu Europe, metapolitiku identiteta, biopolitiku postpovijesti, vodeći istovremeno dijalog s temeljnim misliocima 20. i 21. stoljeća i tzv. filozofskim klasicima – od Kanta, Kojevea do Carla Schmitta, pa sve do Rancierea i Badioua. Kako naglašava sam autor, ova knjiga bavi se „analizom djelovanja globalnoga poretka koji upravlja okolinom logikom samonastajuće mreže (network). Sustav je, doduše, formalno zasnovan okvirom liberalne demokracije. Ali u stvarnosti se ideje slobode pretvaraju u svoju suprotnost. Umjesto uspostave moći  suverenoga naroda, na djelu je vladavina korporativno ustrojenih elita.“ Upravo u tome je svojevrsni facit Paićevih promišljanja: ako je u brojnim prethodnim knjigama naglasak bio na tehničkom karakteru ljudske egzistencije, ovdje se polazi od problema slobode i tzv. deficita političkog, pri čemu prema modelu deridijanski artikulirane „dehumanizirane pustinje“ „jednolikost tehnički oblikovana prostora uvjetuje jednoznačnost apstraktnoga vremena“. Dolazimo do paradoksalne situacije djelovanja bez subjekta ili pak do političkih revolucija koje su u doba entropije globalnoga poretka u osnovi postale nacionalno-religiozne kontrarevolucije.

Paić ovdje ekstenzivno raspravlja o ideji i krizi Europe, njezinoj političkoj budućnosti u doba preustroja imperija, o građanskome ratu i totalnoj mobilizaciji na planetarnoj razini, o političkoj teologiji i pokušajima mišljenja događaja onkraj metafizičke „velike priče“ o filozofiji politike za novo doba te o oligarhijskoj vladavini u doba umreženih društava današnjice. U tom je smislu presudna kontekstualizacija, odnosno analiza vladavine korporativnih elita kao suvremenog oblika oligarhije. Naime, ako je neoliberalni kapitalizam ishod tehno-znanstvenoga napretka i dispozitiva oslobođene želje, to znači da „žudnja za bogatstvom i moći razara sve duhovne vrline koje je moderno čovječanstvo postavilo kao cilj vlastita smislenoga djelovanja“. Time se autor ne pozicionira u neki tradicionalno-arhaični kontekst rehumaniziranja čovječanstva, nego nas uvodi u zamršen društveni labirint u stanju entropije kojim vlada mreža kao fluidni pojam za svijet u kojem temeljno filozofijsko pitanje glasi: kako još uopće misliti razliku političkoga i politike ako je djelovanje danas pod kontrolom posthumanih mreža rizomatskoga kapitalizma i u kojem je politika prepustila mjesto pseudodogađaju medijskog spektakla?

Doba oligarhije istinska je filozofijska refleksija pravoga smisla politike i slobode, a to je klasična ideja zajedničkog dobra, ideja društva u kojem sloboda, jednakost i pravednost imaju moć. Paić uočava da je taj proces dekonstrukcije političkog i politike jedino što preostaje od velike povijesti zapadnjačke metafizike

Polazeći primarno od Foucaultovih uvida o biopolitici, ali produbljujući svoje analize i na psihotehnike kontrole želje i dekonstrukcije kritike političke ekonomije, Paić formulira tezu da je oligarhijski model upravljanja politikom i kulturom danas rezultat uspona i padova masovnih političkih pokreta, što znači da, in ultima linea, opravdano smatra da u doba transnacionalnih korporacija i kibernetičkog modela upravljanja tržištima u današnjem neoliberalnom poretku 21. stoljeća nema nikakvih temelja za neku „revoluciju“ ili subverzivni preokret, jer se iščezavanjem pojma društva raspada i solidarnost klasno-socijalnih aktera. U tome se ujedno sastoji i glavna okosnica ove knjige, uz koju meandrira desetak eruditski posloženih poglavlja. Za pitanje slobode ovdje je od ključnog značaja promišljanje „političke teologije“, odnosno preoblikovanje svih metafizičkih kategorija suverenosti u pojmove političkog djelovanja autonomne slobode čovjeka, pri čemu je samorazumljivo da su primarni autorovi sugovornici Foucault i Carl Schmitt kojem posvećuje čitavo peto poglavlje, govoreći o logici izvanrednog stanja i katehtonici povijesti u sklopu političke teologije. Dakako, pažljiviji čitatelj brzo će uočiti da su mnoge od konstitutivnih tema i teza prisutne u Paićevim ranijim knjigama – npr. problem kulture kao ideologije i multikulturalizma, umjetnosti u doba digitalnog antihumanizma, prevlasti spektakla u doba urušavanja metafizičke strukture svijeta – ali tu se produbljuje i niz novih tema: reartikulacija političkog i uopće mišljenje politike u mreži entropije.

Granice slobode

Kao i u djelima od Posthumanog stanja, preko Slobode bez moći pa sve do Treće zemlje, Totalitarizma i, naposljetku, grandioznoga projekta Tehnosfere u pet svezaka, jedan od najvažnijih dometa ove knjige jest svijest o stvaranju novoga kategorijalnog aparata, jer se bit čovjeka više ne može odrediti iz klasične humanističke tradicije filozofije te se ovdje nužno vraćamo na neke od kongenijalnih uvida iz već spomenute Sutlićeve knjige. Paić je svjestan da bez nadilaženja klasičnog interpretacijskog okvira ne samo da ne možemo puko opisati svijet u kojem živimo nego ga uopće ne možemo filozofijski artikulirati. Zato je ova knjiga ujedno i neka vrsta priručnika za snalaženje u polju distribucije tehnologijsko-političke moći, gdje izvor moći dolazi u vezu s pitanjem o granicama čovjekove slobode. A upravo je ta sloboda „nemoćna“: time što je politika izgubila svoj ontološki smisao ujedno je izgubila i temelj onog univerzalno političkoga. Jedino preostalo rješenje jest uspostava mišljenja nadolazećeg događaja s onu stranu svih metafizičkih razlika u suvremenoj povijesti, „futurologijsko mišljenje“ s onu stranu svake desupstancijalizirane utopije.

Logično pitanje koje se ovdje primarno postavlja glasi: koje su zbiljske alternative depolitizaciji i repolitizaciji? Ono političko je, kako ispravno ukazuje Paić, neprestani rizik slobode, to je rizik preuzimanja odgovornosti za promjenu situacije i uopće smisla djelovanja u vremenu raspada globalnog poretka. Ali bez iluzija o ljudskoj moći, dometima demokracije, suverenosti – „sve što preostaje jest misliti političko i politiku s onu stranu malih priča mikroutopija i makropolitika identiteta“. Autor na jednom ranijem mjestu to decidirano kaže: „Vrijeme je za politiku događaja apsolutne slobode.“ Upravo je to ona događajnost koja se „ne događa sudbinski niti je u ‘vlasništvu’ subjekta radikalne promjene svijeta“. Naime, logika svjetsko-povijesnoga napretka kibernetičkoga sustava upravljanja i novoga načina legitimiranja kapitalizma u 21. stoljeću nedvosmisleno dovodi do svih oblika suspenzije temeljnih ideja politike modernosti kao što su sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. I Paić je tu posve u pravu kad inzistira na tome da se tu ne radi tek o puko formalnoj obrani ljudskih i građanskih sloboda, jer ono političko više ne omogućava uvjet mogućnosti nove teorije djelovanja – tu je u osnovi u pitanju mogućnost samog mišljenja; ne na kraju povijesti, nego na kraju povijesno prevladanih obrazaca društvene promjene.

Dekonstruiranje politike

U tom kontekstu koncept događaja kako ga definira autor nema veze s pokušajima da se otvori prostor mogućnosti u sferi estetskog, političkog i etičkog (počevši od Deleuzea pa sve do Badioua), pa čak ni s pokušajima mišljenja „drugog početka“ kod kasnoga Heideggera. Dakle, događaj valja misliti izvan svake mistike nadolazećega u smislu nade i očekivanja spasonosnoga povratka izvorima. Paić je svjestan toga da u svojim teorijskim pokušajima nije lako izgraditi neku novu matricu ili novu platformu moći koja bi se suprotstavila tehnosferi, što uopće nije defetistički potez, nego vrlo jasno artikulirana svijest o tome da mišljenje političkoga danas treba osloboditi od lažne vjere u mesijansko izbavljenje i od autonomnoga djelovanja čudovišne moći tehnosfere „koja sve preostalo ‘ljudsko’ svodi na aplikacije, funkcije i strukture neljudskoga“. Oligarhijska moć elita u suvremeno doba raspoređena
je gotovo ravnomjerno diljem globalnoga poretka, bez obzira na političke razlike i kulturne vrijednosti. Zbog toga govorimo o mreži moći u kojoj je temeljni problem to što se „politika oligarhije i meritokracije kao postdemokratska borba za očuvanjem privilegija u zamrznutome stanju vladavine elita nad društvenim klasama zbiva kao etičko-pravni konsenzus o permanentnim reformama onoga Istoga“.

Zaključno, Doba oligarhije istinska je filozofijska refleksija pravoga smisla politike i slobode, a to je klasična ideja zajedničkog dobra, ideja društva u kojem sloboda, jednakost i pravednost imaju moć. Na tragu kasnoga Derride, Paić precizno uočava da je taj proces dekonstrukcije političkog i politike jedino što preostaje od velike povijesti zapadnjačke metafizike. Već spomenuti Sutlić jednom je prigodom navodno rekao: „Ako čovjek danas ne može više biti Casanova ili Don Juan, može postati dobar inženjer i spavati sa svojim strojem“, što je ne samo duhovit nego i turobno precizan sažetak bîti svijeta kao tehnosfere, koja je ujedno naša bit i suvremenost. Paićeva knjiga na šestotinjak stranica s vrlo artikuliranim filozofskim kategorijalnim aparatom kristalno jasno i precizno tematizira taj problem.