Sjajni protagonisti

Niz godina nezadovoljstvo je izazivala činjenica da su brojni inozemni pjevači (redatelji, dirigenti) dolazili u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i sudjelovali u njegovim premijernim produkcijama, prvi put suočeni s ulogama u tim produkcijama. Oni su se u Zagrebu isprobavali, stjecali iskustvo i bili za to pristojno plaćeni, da bi te uloge poslije mogli plasirati negdje drugdje. Dotle su domaći solisti sjedili i čekali mrvice s bogata stola pokusâ za strance kako bi, u nepovoljnijim uvjetima, stvarali svoje uloge za svoju kuću i svoju publiku jer bi stranci došli i prošli, najčešće bez traga.

No protagoniste premijerne izvedbe Wagnerova Ukletog Holandeza, 26. siječnja, dugo ćemo pamtiti. Konačno su na našu scenu došli gosti koji imaju što pokazati, koji vladaju materijalom i pravi su majstori pjevači vagnerijanskog zanata. Jedino angažman takvih inozemnih pjevača ima smisla.

Njemačka sopranistica Melanie Diener, s iskustvom Svečanih igara u Bayreuthu, Meta i drugih vodećih svjetskih opernih kuća te nizozemski bas-bariton Bastiaan Everink, s bogatim iskustvom izvođenja naslovne uloge, veliki su tumači uloga Sente i Holandeza. Oduševili su idealnim karakterom glasa i stilom vagnerijanske interpretacije te dojmljivim glumačkim nastupom. Snažan, prodoran dramski glas Melanie Diener precizno će atakiranim visokim tonovima, u Sentinoj baladi, izraziti opsjednutost i nemir koji je potpuno obuzimaju te vode prema tragičnom kraju. A taman, muževan basbaritonski Everinkov glas i njegovo nijansiranje logično će rasvijetliti djevojčinu žudnju prema njemu, ne samo kao predmetu maštarija, već i kao stvarnome muškarcu za kojega će podnijeti žrtvu otkupljenja.

Točno je 175 godina prošlo od praizvedbe Ukletoga Holandeza, 2. siječnja 1843, u Dresdenu. Maestro Nikša Bareza poželio je izvesti izvornu verziju iz 1841, u jednome činu s tri prizora. Poslije će Wagner, sve do 1860, prepravljati pojedine detalje u instrumentaciji i podijeliti operu u tri zasebna čina, što nije mnogo utjecalo na cjelovitost djela u ovoj ili u onoj verziji, kao ni prebacivanje radnje sa škotske na norvešku obalu, odakle promjena imena Georga i Donalda u Erik i Daland. A Senta je, još prije Wagnerova libreta, bila Katarina u suvremenoj, ironičnoj verziji Heinricha Heinea stare legende o mornarima osuđenim na vječna lutanja morima zbog grijehâ što ih počiniše.

Bila škotska ili norveška obala, Wagnerova glazba savršeno opisuje uzburkano Sjeverno more, a uvertira uvijek uzbuđuje. Glazbena izvedba donijela je mnogo romantičnoga žara te partiture, njezine dramatike i ljepote instrumentacije. Orkestar je, pod suverenim Barezinim ravnanjem, iskazao snagu tutti zvuka i disciplinu pojedinih sola. Zbor je, podjednako u muškim, ženskim i zajedničkim nastupima, bio odličan, zvučan i ritmički precizan (zborovođa Luka Vukšić).

Izvorna verzija u jednome činu u prošlosti je pala u zapećak te je prevladala verzija u tri čina i zbog sasvim praktičnih razloga nemogućnosti (nekada) brzih scenskih promjena činova, što današnja kazališna tehnologija bez problema omogućuje. HNK je ovdje posegnuo za izvornom produkcijom bečkoga Theater an der Wien, redatelja Oliviera Pya, scenografa i kostimografa Pierre-Andréa Weitza i oblikovatelja svjetla Bertranda Killyja.

Dinamično je to uprizorenje, puno promjena, tako da gotovo dva i pol sata predstave u kontinuitetu prolazi s lakoćom. Svašta se može vidjeti: nema vretenâ, nitko ne prede pa je zbor prelja pretvoren u pokus zbora, mornari su u svakodnevnim odijelima, uvertira odmah počinje scenskim košmarom, a nazočan je i pantomimički Sotona koji zakuhava stvari. Pozornica se stalno okreće, prostor otvara i rastvara. Režija je usmjerena prema efektima s, primjerice, golim figurantima, a nerijetko je i djetinjasta: na spomen riječi smrt pojavljuju se kosturi i lubanja, a kad čeznu za domom, likovi po pozornici nose maketu kuće. Srećom, Wagnerove opere, s više ili manje sadržanom mističnošću, dobro podnose takve postupke, a Olivier Py ne ugrožava osnovni duh i smisao djela, ni intencije autora.

 Veličinu protagonističke ekipe upotpunjuju dvojica zagrebačkih vagnerijanaca. Jedan je proslavljeni tenor Tomislav Mužek, u dva navrata po tri godine zaredom bajrojtski Kormilar i Erik (ponovo ga pjeva ove godine!) koji, čvrstoćom svijetloga glasa i decentnom igrom, donosi i ocrtava tragiku nesretnog lovca Georga. Drugi je sonorno basovski raspjevan Luciano Batinić u ulozi pohlepnoga Donalda. Odlična je Mary Sofije Ameli Gojić, kao i Kormilar Marija Filipovića.