Sjaj Strossmayerove katedrale

Katedrala sv. Petra u Đakovu (prvo)stolna je crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije. Riječ je o zasigurno najmonumentalnijem i najvažnijem spomeniku sakralne arhitekture historicizma unutar korpusa nacionalnoga graditeljskog nasljeđa, ali i o važnu ostvarenju takve vrste u okvirima čitave srednje Europe. Izvedena je kao trobrodna dvotoranjska crkva bazilikalnoga tipa s transeptom te je sazidana u opeci u neoromaničkome stilu. S tornjevima/zvonicima, koji dosežu visinu od osamdeset i četiri metra, i kupolom postavljenom na visoki tambur, koja seže pedeset i četiri metra u visinu, katedrala je nedvojbeno najvažniji vertikalni akcent u urbanističkoj slici grada. Naručitelj gradnje, koja je trajala šesnaest godina (1866–1882), bio je biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je i pokopan u samoj kripti katedrale.

Funkcija nedavno objavljene te stručnoj i kulturnoj javnosti predstavljene monografije Dragana Damjanovića naslovljene Umjetničko blago Strossmayerove katedrale u Đakovu, koja se bavi unutarnjom opremom đakovačke katedrale, prije svega je svečarska, odnosno njome se nastojala obilježiti sto i pedeseta obljetnica od početka gradnje jedne od naših najmlađih katedrala te su se toga izdavačkog pothvata zajednički prihvatili Grad Đakovo, kao glavni nakladnik, te Đakovačko-osječka nadbiskupija i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, kao sunakladnici. Autor je koncepta i urednik izdanja Žorž Draušnik, a recenzenti Sanja Cvetnić i Zvonko Maković.

Dragan Damjanović unutar kunsthistoričarske se struke etablirao kao vrstan stručnjak i poznavalac arhitekture devetnaestoga stoljeća, napose one građene u duhu historicizma, no ova monografija vjerno svjedoči kako on posjeduje adekvatno znanje, zavidnu moć opažanja i metodološki aparat za suvereno istraživačko promišljanje problematike likovnih umjetnosti i umjetničkoga obrta razdoblja uz koje ga istraživački interesi uglavnom povezuju. Ovdje se, također, jasno očituje i historiografska vokacija Damjanovića, jer on je zaista možda i jedan od ponajboljih povjesničara među povjesničarima umjetnosti: veoma je sklon uporabi arhivskih pisanih izvora, akribičan pri njihovoj obradi i precizan u njihovoj interpretaciji, što mu omogućuje sagledavanje umjetničkih ostvarenja u širem kontekstu, odnosno on često iščitava utjecaj ideologije na likovnu umjetnost i arhitekturu; ne samo ovdje nego i u brojnim drugim radovima, pritom i dalje ostajući vjeran tradicionalnomu formalistički usmjerenu pristupu povijesti umjetnosti, i tu se možda ponajbolje očituje njegova istraživačka kvaliteta – u sintezi tradicionalno historiografskih i kunsthistoričarskih metoda sa svrhom pružanja cjelovitije slike o spomeniku i potvrđujući nužnost interdisciplinarnih pristupa u suvremenoj znanstvenoj metodologiji.

Iscrpna studija

Katedrala u Đakovu jedna je od fokalnih točaka unutar opusa Dragana Damjanovića. Damjanović, sada već istraživač srednje generacije, prihvatio se te teme kao teme svoje doktorske disertacije na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koju je izradio pod vodstvom profesora Zvonka Makovića i obranio prije desetak godina (14. prosinca 2007). Riječ je bila o disertaciji golema opsega od čak tisuću dvadeset i devet stranica te je bilo jasno da je to tema kojoj će se Damjanović učestalo ponovno vraćati. Bespredmetno bi bilo nabrajati poglavlja u knjigama, radove u znanstvenoj periodici i zbornicima raznovrsnih skupova u kojima se bavio pojedinim segmentima katedrale u Đakovu. Ipak, spominjemo veliku, kvalitetno opremljenu monografiju Đakovačka katedrala izdavača Matice hrvatske, opsega 456 stranica i objavljenu 2009, utemeljenu na autorovoj disertaciji.

Novu monografiju, koja se također većim dijelom temelji na spomenutoj disertaciji, Damjanović je podijelio na četiri veće cjeline, od kojih se sve osim prve bave unutarnjom opremom katedrale, koja je u potpunosti izvedena 1870-ih i 1880-ih. Prva se od navedenih cjelina bavi arhitektonskim rješenjem i izborom stila za gradnju katedrale te se tu lapidarno opisuju neki neizvedeni projekti, kao i onaj izveden. U tome poglavlju Damjanović osobito lijepo tumači zašto se Strossmayer odlučio baš za neoromaniku kao stilski izraz katedrale i razloge tomu traži u Strossmayerovu obrazovanju i putovanjima diljem Njemačke, ali prije svega u djelovanju u bečkome Augustineumu, gdje je, familijariziravši se s ostvarenjima bečkih nazarenaca, razvio senzibilitet spram srednjega vijeka, pa je tako i izabrao arhitekta Karla Rösnera – bliska krugu rimskih nazarenaca koji se nametnuo kao jedan od vodećih arhitekata Monarhije za gradnju u srednjovjekovnim stilovima – za projektanta svoje katedrale. Međutim, (neo)romanika je za Strossmayera značila i nešto drugo – njome je izrazio i svoj politički stav o jedinstvu istočne i zapadne crkve te je svoju katedralu i dijecezu vidio kao duhovnu i teritorijalnu sponu između njih. Prema njegovu mišljenju, polukružni luk povezivao je romaničko graditeljstvo zapadne Europe s onime Bizanta. Nadalje, Damjanović vrlo precizno nastoji odrediti udio Rösnera i Friedricha von Schmidta u finalnoj realizaciji crkve, a osvrće se i na rad Hermana Bolléa.

Vrijedne figurativne
freske i kipovi

Priča o unutarnjoj opremi katedrale i čitavome dobro osmišljenu Gesamtkunstwerku otpočinje s dijelom o figurativnim freskama. Taj dio, zbog svoje nedvojbene važnosti, zauzima važan dio monografije, a važno je akcentuirati kako je riječ o najvećem fresco osliku iz razdoblja historicizma u Hrvatskoj i jednome od većih u srednjoj Europi te da je on Strossmayeru bio donekle čak i važniji od same arhitekture. Mjestimice on uvjetuje i neka arhitektonska rješenja (primjerice, perimetralni zidovi apside i apsidalnoga dijela transepta u potpunosti su zatvoreni). Tekst lijepo rasvjetljava uvjete izbora Johanna Friedricha Overbecka za izvedbu freski. Na to je Strossmayera nagovorio Rösner zbog svoje bliskosti s nazarenskim krugom lokaliziranim u Rimu, a poslije se s Overbeckom dogovarao kanonik Nikola Voršak, važan u kontekstu nacionalne likovne baštine i kao posrednik biskupa Strossmayera pri kupnji slika u Rimu koje danas čine nukleus zbirki Strossmayerove galerije starih majstora HAZU-a. Iako je već bio u poodmakloj dobi, Overbeck je pristao raditi na osliku, jer je prema Damjanoviću, „uočio priliku da posljednji put pokaže […] da duh religioznog slikarstva nije mrtav“. Od planiranih trideset i sedam izradio je trinaest kartona te je preminuo. Nakon toga trebalo je pronaći slikare koji će zaista i izvesti oslik u katedrali.

Odabrani su otac i sin Alexander Maximilian i Ludovico Seitz, rimski slikari njemačkoga podrijetla, koji su neke dijelove oslika izveli prema Overbeckovim kartonima, a neki su plod njihove imaginacije (dvije je freske izveo Achille Ansiglioni). Opis izvedbe fresaka dokazuje kako je Damjanović kadar proizvesti pitak tekst s gotovo narativnim kvalitetama koji temelji na interpretaciji pisanih izvora. On također nastoji determinirati disparatnosti unutar osobnih stilova oca i sina, a na kraju interpretira ikonografski program figurativnoga oslika unutrašnjosti katedrale. Dijelovi oslika odražavaju ondašnje Strossmayerove političke stavove, odnosno njegovu jugoslavensku nacionalnu ideologiju, jer na fresci u južnoj apsidi s prikazom Poklonstva kraljeva i pastira nalaze se Hrvat, Slavonka, Dalmatinka, Srbin i Bugarin, a u glavnoj se apsidi papinskoj stolici privode pravoslavka i musliman te se iz toga lako razabire da je Strossmayer ujedinjenje južnih Slavena vidio u jedinstvu vjere. Cjelinu zaključuje sumaran prikaz dekorativnoga oslika i oslika na pločicama majolike na pročelju.

Treća se cjelina bavi kiparskim ostvarenjima u katedrali i altaristikom. Na početku je dan lapidaran prikaz djelovanja Vatroslava Doneganija i Ive Rendića te su sučeljeni njihovi osobni stilovi sa svrhom komparativne analize. Donesen je i komentar o onodobnome položaju kiparā u odnosu na slikare i arhitekte. Ukratko su predstavljena i ostvarenja ostala tri kipara koja su radila u katedrali za vrijeme Strossmayera. Treća je cjelina zaključena dijelom o oltarima, gdje je prvobitno predstavljen onaj glavni te se minuciozno opisuju neki neizvedeni projekti za njegovu izvedbu, a donose se i neka nova saznanja u odnosu na disertaciju. Ostali su oltari obrađeni sažeto s ikonografskoga aspekta i onoga oltarne arhitekture.

Četvrta i završna cjelina koncizno razmatra ostvarenja umjetničkoga obrta. Taj je dio monografije tekstualno kratak i obrađuje samo dio inventara katedrale, jer bi zbog njegove količine to bilo nemoguće. Obrađuje važnije dijelove i to one koji su nastali u Strossmayerovu vremenu. U svakome slučaju treba istaknuti osobito zanimljiv tekst o orguljama i prvi put publicirane neke od relativno brojnih biskupskih štapova.

Godine 1927. papa Ivan XXIII. (tada još msgr. Roncalli) pri posjetu Đakovu izrekao je: „Nisam našao ljepše crkve od Carigrada do Venecije!“ I zaista, riječ je o kolosalnome ostvarenju i njegova je oprema predstavljena odista luksuzno opremljenom monografijom, odnosno jedna od najvećih odlika izdanja jesu upravo ilustracije. Njihova brojnost, dimenzije i visoka rezolucija u kojoj su snimljene impresivne su, kao i ostala oprema knjige. Ako uzmemo u obzir da je Crkva sunakladnik izdanja, jasno je da je i danas, u 21. stoljeću, ona i dalje jedan od najmoćnijih naručitelja, baš kao i u vrijeme biskupa Strossmayera.