Poznati i nepoznati Bukovac

Galerija Klovićevi dvori iz Zagreba i Kuća Bukovac u Cavtatu u Klovićevim su dvorima organizirali prvu od tri predviđene izložbe o slikaru Vlahi Bukovcu (1855–1922), onu pariškoga razdoblja, od 1877. do 1893. Namjera je trima zasebnim izložbama predstaviti tri najvažnija razdoblja Bukovčeva stvaralaštva: pariško, zagrebačko i praško. Prva izložba obrađuje Bukovčev život i rad u Parizu od 1877. do 1893. te njegovu afirmaciju u Parizu, Engleskoj, Crnoj Gori, Srbiji, kao i buđenje domaće likovne sredine u Dalmaciji, boravcima u Zadru, Splitu, Korčuli, Dubrovniku i doma u Cavtatu.

Izvanredna je zamisao prirediti izložbe Vlaha Bukovca, jednog od najvećih hrvatskih figurativnih slikara, začetnika hrvatskoga modernog slikarstva. O takvu majstoru nema se što novo napisati, mnogi su više puta pisali o raznim aspektima njegova slikarstva, uglavnom se sve zna, a kako i priliči, najveći slikar ima i monumentalnu, ponajbolju monografiju u hrvatskoj umjetničkoj historiografiji povjesničarke umjetnosti Vere Kružić-Uchytil. Autorica je cijeli svoj profesionalni vijek posvetila Bukovcu, na njemu doktorirala i prvu monografiju objavila 1968, a iduća desetljeća proučavanja i istraživanja donijela su proširena izdanja, što je rezultiralo uzornom knjigom u kojoj je registrirano, atribuirano, datirano i analizirano sve što je Bukovac naslikao, cjelokupan njegov životni opus, uza sve biografske događaje. Taj dio rada bio je autorici olakšan činjenicom da je Bukovac objavio autobiografiju Moj život, neiscrpno vrelo podataka o događajima u njegovu životu i stvaralaštvu.

Autorice izložbene koncepcije i kataloških tekstova su Petra Vugrinec, viša kustosica Galerije Klovićevi dvori (uvodni tekst U potrazi za izgubljenim Bukovcem) i Lucija Vuković, kustosica Kuće Bukovac u slikarevu rodnom Cavtatu (posljednji kataloški tekst Slobodno kadrirani krajolik u djelu Vlahe Bukovca). Koautori su izložbe: američka povjesničarka umjetnosti Rachel Rossner koja je doktorirala na Bukovcu i Jaroslavu Čermáku (autorica je dva kataloška teksta Vlaho Bukovac u Parizu: Habemus pictorem / Habetis pictorem i Bukovac i epizode u Crnoj Gori), zatim engleski povjesničar umjetnosti Alex Kidson, glavni kustos triju izložaba o Vlahi Bukovcu u Velikoj Britaniji (Vlaho Bukovac i njegovi pokrovitelji na sjeveru Engleske), osnivačica internacionalne Zaklade hrvatskih spomenika Jadranka Beresford-Peirse (Vlaho Bukovac i moja potraga za njegovim slikama u Engleskoj), akademik Radoslav Tomić s Instituta za povijest umjetnosti u Splitu (Bukovac u Dalmaciji) te izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Igor Borozan (Između intencije i recepcije: vladarski portreti Vlahe Bukovca).

Poslastica za vizualne hedoniste

Stručnjaci Klovićevih dvora s pozvanim su domaćim i svjetskim stručnjacima osmislili projekt ciklusa izložbi o Bukovcu, i koliko god mislimo da o njemu dosta znamo, uvijek je dobro na jednome mjestu vidjeti uživo njegove poznate i, još više, nepoznate slike, jer su mnoge remek-djela, a sve su odlične i zanimljive u kompozicijskim rješenjima te vrhunskoj vještini. Ima i nekoliko otkrića i ugodnih iznenađenja, a organizatori su se pobrinuli da za potrebe izložbe slike (i nešto crteža) posude iz privatnih zbirki i mnogih ustanova s područja bivše Jugoslavije i iz Velike Britanije, koje dosad nismo vidjeli.

Izložba je poslastica za vizualne hedoniste, k tome izvrsno postavljena. Posebno je kvalitetno osvjetljenje na izložbi. Predstavljeno je sveukupno 135 Bukovčevih djela iz formativne faze, do kraja pariškoga razdoblja. Na zidu je životopis, a po cijeloj su izložbi odsječci teksta slikareve autobiografije Moj život.

Upoznajemo se s prvim slikama iz djetinjstva umjetnika kao dvanaestogodišnjaka, slijedi nesretna epizoda s plovidbom na cavtatskom brodu pod zapovjedništvom okrutnoga kapetana kada je pao 8 m u potpalublje i bio u komi, do odlaska stricu u Ameriku, ponovno plovidba do Callaua u Perúu, u kojemu preživljava oslikavajući autobus, pa do povratka u Cavtat i odlaska u Pariz na školovanje u slikarsku školu tada slavna, cijenjenog i uglednog slikara figura u Francuskoj, Alexandrea Cabanela na École des Beaux-Arts, koju upisuje 1877, na preporuku prijatelja, dubrovačkoga pjesnika Mede Pucića, koji mu je sugerirao da svoje talijansko ime Biagio Faggione pohrvati u Vlaho Bukovac. Pucić je uzviknuo „habemus pictorem“ (imamo slikara) prepoznavši prirodnu nadarenost mladića kada je vidio sliku Sultanija, vrhunsko mladenačko ostvarenje naslikano u San Franciscu, s orijentalnim motivom nadahnutim posjetom Carigradu. Pucić je Bukovca preporučio češkome slikaru Jaroslavu Čermáku, a ovaj u nemogućnosti da ga primi (bolestan je i umire s 47 godina) preporučuje ga Cabanelu. Slavni ga slikar prima u svoju školu kao slobodna studenta (bez prijemnoga ispita) na temelju nekoliko crteža, studija ženskoga akta, stanovite Marije, učiteljeva talijanskog modela, te jedne naslikane ruke. Po programu crtao je gipsane odljeve antičkih skulptura, nekoliko ih je predstavljenih na izložbi, a onda prešao na žive modele, prvo u olovci, a godinu poslije u bojama, tipično za slikarsko obrazovanje 19. stoljeća. Usvojio je vještine nužne za složene povijesne slike poput Cabanelove Kleopatra iskušava otrov na smrtnim osuđenicima iz 1887, što uključuje i sposobnost uvjerljiva prikaza povijesnih rekvizita i odjeće na temelju proučavanja muzeja i zbirki. Naučio je slikati arhitektonske pozadine, modelirati ulaz svjetlosti i zamišljeni okoliš. Najvažnija je sposobnost bila prikaz ljudskoga tijela u različitim položajima, uz njegovu tjelesnost, muskulaturu i emociju. Ustrajavao je na važnosti harmonije i idealiziranju oblika, antika mu je vodilja, a usvojio je načela francuske škole. Istodobno proučavanje antike i prirode dovelo je do propasti antičke tradicije, iz čega su proizašli razni moderni pravci kojima se Bukovac u autobiografiji rugao kao barbarima. Nije ga ni trenutak zanimao kubizam, ekspresionizam ili koji drugi novi moderni pravac, ali neke elemente impresionizma poslije je uveo u svoje slikarstvo, u smislu usredotočenosti na prikazivanje prirodnih svjetlosnih efekata. Bukovac je radio u inačici sveopće popularne akademske tradicije. Na tragu etnografskoga žanra slikao je crnogorske teme 1879, 1880, 1883. i 1885. kao izvedenice Čermákova slikarstva, a prizore smještene u Dalmaciji 1884. i 1886.

Majstor portreta

Bukovac je bio iznimno vješt portretist. Kao siromašnom amaterskom slikaru, portreti su mu u San Franciscu pomagali da preživi. Slikajući prema fotografijama izrađivao je portrete lokalnih naručitelja, što je poslije radio za solidne honorare cijelu karijeru. Nastavio je s portretiranjem i za Salon i zaista je postao majstorom, najvećim i nenadmašnim, u našim okvirima. Od portreta je dobro zarađivao, njihovo izlaganje na Salonu podiglo im je znatno cijenu. Svaki put kada bi došao u rodnu kuću u Konavle portretirao bi članove obitelji, višekratno oca (primjerice Otac u naslonjaču), majku, sestre Gjorgju i Anu, brata Jozu, a nešto kasnije i nećakinju Lindu. U Dubrovniku je portretirao sestre Marić i njihove roditelje, Anu i Peru Marić, književnika Ivu Vojnovića, prijatelja pjesnika Medu Pucića portretira u Parizu, godine 1881. Luciju i Luku Zore, Charlotte i Vlaha de Giulli, Katarinu i Iva Grgurević, Teodoru Bošković, Anu Faggioni, Mariju i Aleksandra Opuića i Rafa Šarića, gospođu Nardelli.

Prvi su put u Hrvatskoj predstavljena djela iz Engleske i Francuske koje je Bukovac radio za trgovce Vicars Brothers te pripadnike engleskoga visokog društva, bogate industrijalce i kolekcionare Richarda Le Douxa i Samsona Foxa

Portretira i prijatelje, bračni par Katarinu i Frana Bibica, Baltazara Bogišića i prijatelja Marka Cara, koji je redigirao i predgovorom popratio autobiografiju Moj život. Želeći se dokazati u domovini, dolazi iz Pariza u Dalmaciju. Godine 1884. i 1885. imao je otvorene atelijere u Zadru i Splitu, gdje je svakodnevno portretirao lokalne uglednike. Tek je tada u domovini dobio punu afirmaciju. Naslikao je niz portreta u dvije kategorije: prvi su reprezentativni portreti uglednih javnih ličnosti, namjesnika, predsjednika Dalmatinskoga sabora i narodnih zastupnika, a drugi portreti prijatelja, znanaca i anonimnih građana. U Splitu portretira Ivana Vrankovića, Jelisavetu i Vladimira Simića, Delfinu Ilić, Elisu Micheli Vetturi, Giustinu Tommaseo, biskupa Marka Kalođeru, Antu Boglića, a najbrojniji su portreti obitelji Katalinić. U Zadru portretira Michelangela Luxarda. Prethodi im portret kapetana Trobića, koji je naslikao za plovidbe brodom za Korčulu, s pomalo impresionističkim nebom i oblacima u pozadini.

Navedeni portreti pokazuju iznimne oblikovne sposobnosti, ali i činjenicu da je bio spreman ponavljati i varirati vlastita rješenja. Vidljiva je sklonost rutini i ponavljanju, ali i iznijansirana sposobnost da uvjerljivo predstavi realističku fizionomiju, oslika ljudski karakter i naznači duhovno stanje portretiranoga lika. Maestralno je na ženskim portretima predočio svjetlinu puti, mekoću svile, podatnost krzna i svjetlucanje nakita. Kada je slikao ženske portrete do pojasa ili cijelu figuru u eksterijeru, dama iz visokoga društva, koje su nazivali patricijkama, tražio je da odjenu bijelu haljinu ne bi li dobio što intenzivniju svjetlost. Dakako, povremeno je naslikao i autoportret (prvi s 20 godina, 1875, pa olovkom prije odlaska na studij kod Cabanela u Pariz 1877, potom bojom 1890. i 1891). Kao već razvikan portretist, a i slikar Crnogorki po Čermákovu modelu, pozvan je u tada glavni crnogorski grad Cetinje da slika portrete crnogorskih vladara. Naslikao je portret vladike i pjesnika Petra I. Petrovića Njegoša, a za drugoga posjeta toj maloj ali zanimljivoj zemlji ponosnih ljudi – iako je u autobiografiji napisao poglavlje pod naslovom Crnogorski jadi, u kojemu kaže da je razočaran tom malom, siromašnom i zaostalom zemljom – naslikao je portrete kralja Nikole I, njegove žene kneginje Milene, kneginje Zorke, buduće supruge srpskoga kralja Petra I. Karađorđevića, te kneginjica Milice, Anastazije, Marije, Ane i Ksenije te kneževića Mirka i prijestolonasljednika Danila. Sjedio je u krčmi Lokanda na Cetinju i skicirao portrete tri muškarca i jedne žene. S krčmarom je govorio o svojemu pariškom životu i naslikao mu portret. Godine 1882. dobio je poziv sa srpskoga dvora da naslika portret kraljice Natalije. Došao je iste godine kada je proglašena Kraljevina Srbija s nasljednim kraljem Milanom Obrenovićem. Rafinirano je naslikao kraljičinu haljinu i nakit po francuskoj modi te dao psihološki pečat. Godine 1901. došao je ponovo u Beograd i ljetnikovac u Smederevu i naslikao portrete kralja Aleksandra i kraljice Drage.

Nakon ubojstva kraljevskoga para Aleksandra i Drage iz dinastije Obrenovića 1903. na vlast dolaze Karađorđevići, kralj postaje Petar I. Bukovac je i njega dva puta portretirao. Nakon Petra, na srpsko je prijestolje sjeo Aleksandar Karađorđević. I njega je portretirao. Bukovac je tijekom četiri desetljeća rada na vladarskim portretima stekao status slikara crnogorskog i srpskoga dvora. Neformalna titula srpskoga dvorskog slikara išla je ukorak s rastom njegove reputacije u europskim okvirima. Prvi su put u Hrvatskoj predstavljena djela iz Engleske i Francuske koje je radio za trgovce Vicars Brothers te pripadnike engleskoga visokog društva, bogate izumitelje parnoga stroja za brodove, industrijalce i kolekcionare Richarda Le Douxa i Samsona Foxa. Bio im je rado viđen gost, boravio je u raskoši njihovih dvoraca i vrtova. Slikao je baš po njihovu ukusu, u stilu akademskoga klasicizma. Samson Fox kupio je sedamnaest Bukovčevih slika i naručio portrete svoje obitelji.

Nagrada Pariškoga salona

U red najboljih Bukovčevih portreta, uz one Meda Pucića i Baltazara Bogišića, ide portret Samsona Foxa, a izlagani su i na Pariškom salonu. Izložena su i još neka djela koja je predstavljao na Pariškom Salonu poput slika Velika Iza, Andromeda (skladni ženski aktovi kakve je inače slikao) ili Dalmatinski ribari te Portret Baltazara Bogišića.

Bukovac je zapažen zbog slike Velika Iza iz 1882, velikoga platna naslikana po motivu iz istoimenoga realističkog romana Alexisa Bouviera. Izložba valorizira Bukovčevo slikarstvo nastalo izvan atelijera i akademije te njegove slobodno kadrirane pejzaže nastale za boravka u Fontainebleauu 1885. Prikazan je kronološki slijed, pratimo uspone i razočaranja mladog slikara hrabro vođena idejom da postane umjetnik u europskoj prijestolnici, Parizu. Posebna atrakcija izložbe monumentalna je kompozicija Isus prijatelj malenih (Pustite meni malene) iz crkve Franjevačkog samostana u Tomislavgradu impozantnih dimenzija 3 x 4,40 m, koja je nagrađena na pariškom Salonu 1888. Slika je prvi put predstavljena hrvatskoj javnosti. Bukovac je u sedamnaest godina boravka u Parizu svake godine izlagao na Pariškom salonu. Debitirao je 1878. slikom Crnogorke u bogatoj narodnoj nošnji (Epizoda iz rata u Crnoj Gori), koja nastoji prikazati aktualan rat između Turaka i Crnogoraca, ali nije zapažena ni spomenuta u pariškim novinama. Temom i izvedbom platno podsjeća na radove Čeha u Parizu Jaroslava Čermáka, koji je umro nekoliko dana prije otvaranja Salona. Čermák je bio jedan od najuglednijih umjetnika u drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj. Pratila mu se karijera u Parizu, a radovi objavljivali u Slovincu i Viencu. Izložba gospara Vlaha završava izvrsnim portretom baruna Nikole pl. Vranyczanyja iz 1893, kojim se zaključuje pariško i najavljuje zagrebačko razdoblje.

Namjera je opsežnoga projekta sublimirati sva novija dosadašnja istraživanja o Vlahu Bukovcu, rodonačelniku hrvatskoga modernog slikarstva, provedena u Hrvatskoj, ali i izvan nje, jer Bukovac je posljednjih godina postao predmet istraživanja međunarodnih stručnjaka. Želja je organizatora uključiti umjetnikov opus u dijalog sa suvremenicima te jezikom suvremene vizualne prezentacije prodrijeti dalje od lokalnoga promišljanja.