Potencijal za svjetsku karijeru

Za kraj sezone ciklusa Mladi glazbenici u MH predstavila se Mia Pečnik. Glasovir je počela učiti s osam godina u klasi Arinke Mazalin, a od 2012. je u klasi Ivanke Kordić u GŠ Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, gdje je učenica četvrtog razreda. Dobitnica je brojnih prvih nagrada na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima, a već je i dva puta nastupala sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom.

Koncert je otvorila izvedbom Preludija i fuge, BWV 873 iz drugog sveska Bachova Dobro ugođena klavira. Naglašeno izražajnoj i staloženoj interpretaciji nedostajalo je samo malo više polifonizacije u fugi, ne nužno na Richterov način, ali sigurno s malo više delikatnosti u vođenju dionica. Druga skladba na koncertu predstavljala je sličan problem jer je Beethovenova Sonata u d-molu, op. 31 br. 2, Olujna tipičan primjer orkestralnoga pristupa unutar klavirskoga sloga, toliko karakteristična za srednje Beethovenovo razdoblje. Daniel Barenboim pokazao je najbolje kako se koloristički može dostojno oponašati orkestar na primjeru ove klavirske sonate te otežao put svim izvedbama koje pođu istim smjerom. Mia je zato ispravno odabrala svoj, samostalni pristup koji je usprkos pomanjkanju mirnoće koju smo čuli kod Bacha bio ostvaren na visokoj razini. Ta visoka razina prenijela se i na drugi dio programa.

Nakon Danse d’Olaf iz Deux Lunaires, op. 33 slabije poznata talijanskog skladatelja Riccarda Pick-Mangiagallija, uslijedila je Prva studija iz Osam sudija za klavir Borisa Papandopula. Inovativna je i efektna to skladba, rado izvođena od strane mladih pijanista, pogotovo onih koji su stekli iznadprosječnu tehničku spremnost za svoje godine. U ovom slučaju, Lisztova koncertna etida Un sospiro i poznata La campanella, etida zasnovana na Paganinijevoj temi iz zadnjeg stavka drugog Koncerta za violinu u h-molu, služili su za pokazivanje visoke tehničke spremnosti više nego kratka Papandopulova skladba. La campanella je već u svojoj izvornoj namjerni bila savršen showpiece, a taj karakter nije izgubila ni danas, dok nam je pjevnost stalno prisutne vokalne melodije u etidi Un sospiro otkrila da Mia u sebi nosi muzikalnost koja se teško može pripisati samo predanu radu.

 Nezamisliv je pritisak kojim se Mia kao sedamnaestogodišnja umjetnica mora nositi jer je odlučila ostvariti najviše ciljeve koje solističko koncertiranje nudi. Za bis je ponovila Lisztov Un sospiro te pokazala da dobro zna odabrati što joj leži, odnosno čime može istaknuti svoje najjače interpretativne adute kojima bi mogla na svjetskoj razini pridonijeti trajno potrebnoj regeneraciji standardnih koncertnih komada.