Odličan repertoarni potez

U jednom trenutku predstave Famozna, premijerno izvedene 25. siječnja na pozornici Histrionskog doma u režiji Krešimira Dolenčića, protagonistica Florence samouvjereno veli kako je ljepše živjeti u iluziji nego u stvarnosti. Već ta konstatacija i sadržaj komedije dovoljan su razlog da se takva predstava sada igra u Hrvatskoj i Zagrebu, gdje je stvarnost nastanjena izmišljenim fašistima i tobožnjom neslobodom umjetničkog (ne)stvaranja, zbog čega istinska umjetnost nema nikakve šanse.

Na sreću Famozna u režiji Krešimira Dolenčića u iznadprosječnoj glumačkoj izvedbi to demantira i, ne prvi put, dokazuje da nam ne manjka talentiranih umjetnika i publike, kazališne a ne politikantske, koja se umije diviti istinskoj kazališnoj umjetnosti, bez obzira na svjetonazorske etikete, što osobito potiču mediji kojima je etiketiranje i polarizacija društva, a pogotovo kulture, izvor interesa za te medije.

No kako se sve ne bi svalilo na spomenute, koji jesu krivci što mnoge kvalitetne predstave ne dobiju zasluženu pozornost, valja reći da je Famozna kazališni uspjeh radi teatarskih vrijednosti, kao i mnogih nekazališnih razloga, ako takvi uopće jesu relevantni kada se zna da je kazalište oduvijek i slika društvene stvarnosti. A ti razlozi tiču se ponajprije već spomenute distinkcije između stvarnosti i iluzije, zbog čega lošu stvarnost može spasiti samo dobro osmišljena kazališna iluzija. A takva iluzija jest upravo predstava Famozna.

Riječ je o glazbenoj komediji napisanoj na temelju biografije Florence Foster Jenkins, rođenoj 1868, a umrloj 1944. godine. Gospođa Jenkins najnetalentiranija je sopranistica svih vremena, što vjerojatno više nije ili neće biti, jer je suvremeni globalizirani čovjek sve ushićeniji nakaradnim fenomenima. Pa iako nije imala ni talenta ni pjevačkog obrazovanja, gospođa je cijeli život željela postati velika operna diva, što joj je tijekom življenja djelomice uspijevalo i na kraju života uspjelo.

Obrazujući se slušanjem ploča i uz svesrdan trud korepetitora, “pjevala” je najteže soprano-arije velikana operne i operetne umjetnosti, među kojima Mozarta, Straussa, Bizeta..., snimala je vinilne ploče i nastupala na koncertima na kojima joj se publika divila, a najviše podsmjehivala. Vrhunac karijere zbio se mjesec dana prije smrti, kada je dobila poziv za nastup u najprestižnijoj američkoj glazbenoj dvorani, Carnegie Hallu, koja je radi nje bila rasprodana do posljednjeg mjesta, dvije tisuće zainteresiranih ostalo je bez ulaznice.

Takva biografija bila je razlog i poticaj engleskom dramatičaru Peteru Quilteru da napiše Famoznu, koju su pred prepunim gledalištima igrali brojni svjetski teatri s najboljim glumačkim podjelama, a snimljen je i film u kojem je ulogu gospođe Jenkins interpretirala Meryl Streep. Sve je to vjerojatno bio i razlog stavljanja te svjetske uspješnice na repertoar kazališta Histrion. No ono što je više od repertoarnog poteza svakako je činjenica da ta predstava dokazuje kako postoji kazalište izvan udomaćenoga politikantskog kazališnog aktivizma u kojem ima hrvatske stvarnosti, širokogrudnije i ljudskije od politikantske!

Izbor Dolenčića za redatelja bio je najbolji za razigranu, glazbeno odlično harmoniziranu i nijansiranu režiju Famozne. Pridoda li se tomu glumačka podjela, koja je kod dobrih redatelja pola uspjeha predstave, rezultat nije mogao izostati. Itekako to potvrđuje davanje glavne uloge Anji Šovagović Despot, koja je izvrsno odglumila Florence. Sve što je glumački pokazala: falš pjevanje, naivno shvaćanje i tumačenje glazbe, još naivnije vjerovanje da je svaka njezina interpretacija najbolja od najboljih, konačno njezina samouvjerenost da radi nešto zbog čega je ljudi vole i obožavaju, bilo je teško ostvariti u jednoj roli, a ona je to realizirala. Pritom se nikako ne smije zaboraviti udio glazbeno-vokalne mentorice Martine Tomčić.

Od velike pomoći bio joj je Fabijan Komljenović (Cosme McMoon), koji je uživo na klaviru pratio “pjevanje” gospođe Florence. Ne samo da je bio kreativno inspirativan i odličan pijanist nego je kao glumac, premda bez glumačke naobrazbe i iskustva, odlično živio život prvo nesigurna, siromašna, smušena glazbenika, a onda šokiranog i lažljivo oduševljena zaposlenika, koji na kraju pristane na Florencinu “umjetnost” te u kratkom, ali glumački vrlo slojevitu monologu, opravda njezino “pjevanje”. Atmosferi predstave i kreiranju imaginarija gospođe Jenkins itekako su pridonijele Vanja Matujec (Dorothy), Ivana Lazar (Maria), Marija Sekelez (gđa Johnson) i Zoran Gogić (St. Clair). Zahtjevne kostime kreirala je Tea Bašić, preciznu koreografiju Ljiljana Gvozdenović, jednostavan scenski prostor Irena Kraljić.