Odlazak velikoga (anti)pjesnika

Čileanski pjesnik Nicanor Parra, rođen 1914, preminuo je 23. siječnja u svom domu u podnožju Andskog masiva, nadomak glavnog grada Santiaga. Čileanska i hispanskoamerička književnost ostala je bez najdugovječnijega od svojih klasika 20. stoljeća koji je u to probrano društvo ušao dosljednim rušenjem kanona poezije. A njegovu se matičnu književnost u velikom hispanskoameričkom okviru oduvijek gledalo kao književnost i zemlju pjesnika: Gabriele Mistral i Pabla Nerude, koje se nekad i u Hrvatskoj prevodilo više nego proznu književnost.

Prije nego je to dvoje nobelovaca steklo svjetsku slavu, čileansku je pjesničku tradiciju protresla avangarda, ali njezini su prvaci radije stvarali u Parizu ili Madridu nego u udaljenom Santiagu. Nicanor Parra je, osim nekoliko dužih boravaka na stranim sveučilištima kao znanstvenik – fizičar i rijetkih putovanja s obzirom na odjek svoga pjesničkog djela, živio u domovini, dijeleći sa sunarodnjacima sudbinu koja je znala biti mučna i urastajući stalno u svoju sredinu. Po tome se razlikuje od većine ostalih prvih imena hispanskoameričke književnosti, mlađih od sebe koje je, eto, nadživio, koji su većinom živjeli u Europi, u SAD-u ili u onim hispanskoameričkim zemljama iz kojih su najbolje mogli plasirati svoja djela u svijet. Zbog toga je na mahove bio pod povećalom ili na otvorenom udaru i ideološki svrstanih književnih krugova i šire javnosti. Sad, kad odajemo počast njegovu stvaralačkom i ljudskom integritetu, tih se prijepora sjećamo najviše po sažetim, a ubojitim Parrinim odgovorima na njih: samo neoprezni ih se nisu klonili, pa su kao tema tih Parrinih verbalnih žaoka ušli u usmenu predaju iz koje su kasnije neuspješno migoljili.

Poezija kao
„nečista savjest epohe“

Nicanor Parra se od mladenačkih djela odredio kao rušitelj institucionalizirane pjesničke tradicije. Ključna je u njegovu opusu godina 1954, kad objavljuje zbirku Pjesme i antipjesme. U njoj određuje prostor koji preostaje poeziji: ona je „nečista savjest epohe“, a pjesniku preostaje jedino uloga svjedoka življenja u suvremenom svijetu, lišenu istinske ugode, a pretrpanu nametnutim obrascima ponašanja. Premda je i dotad veoma uspješno tragao i nalazio kako cjelokupnim djelovanjem – od samih stihova do medija – demistificirati konvencionalni pjesnički izraz i iskoristiti njegov kritički potencijal, od tada je u općoj percepciji postao „antipjesnikom“. Dramatičan i ludičan, majstor korištenja ikoničkoga i simbola iz prirodnih znanosti u verbalnom kontekstu (ili obrnuto), quevedovski svjestan višeznačnosti jezika čijim se mogućnostima utjecao u nekoj vrsti mikropoetskih oblika, ulazio je u dijalog sa svima i svime: od Marcela Duchampa do čileanske pučke popijevke, od duhova na pustim uličicama rodnog mjesta do autoriteta i moćnika koji su odlučivali o nagradama za njegovo djelo, ali postao je nezaobilazan.

Hrvatska sveučilišna naklada objavila je u Zagrebu 2016. prijevod izbora iz sabranih djela „hispanskoga Nobela“, naslovljen Poezija je sve što se miče. Osim prijevoda knjige potpisnica je ovih redaka Mirjana Polić Bobić (Sveučilište u Zagrebu) napravila i izbor.

Nicanor Parra pojavio se u hrvatskom prijevodu prvi put prije četrdeset godina: autorica ovoga prijevoda tada je u Republici (god. XXXIII.) objavila prijevod 19 pjesama iz Parrine ključne zbirke Poemas y antipoemas. Boris Maruna je 2001. objavio prijevod svog izbora iz Parrina stvaralaštva do sredine osamdesetih godina u knjizi Nicanor Parra. Knjiga pjesama sumnjiva čovjeka. Predgovor je datiran u Los Angelesu u Kaliforniji 1988. Parra je od tada do prije nekoliko godina objavio još nekoliko naslova i nadgledao izdanje Sabrana djela i nešto† (2006–2011), primio nagrade Cervantes, Reina Sofía, Juan Rulfo i još neke te svojom nazočnošću (ili znakovitom izočnošću), pisanim komentarima i porukama, obogatio mnoge književne domjenke upriličene u čast sebi ili svojim prijateljima.

Parra je od svojih pjesničkih početaka koristio neformalne oblike objavljivanja, od zidnih novina preko papirne galanterije i razglednica do neuvezanih komada kartona. Najnovije je hrvatsko izdanje postavilo za cilj upotpuniti dosadašnje prijevode izborom iz novih i dijela starijih pjesnikovih radova, ali i prikazati ga kao književnu pojavu par excellence u nacionalnom, hispanskom i u svjetskom okviru. Tu je zadaću ispunila iscrpna uvodna studija iz pera Maríje Ángeles Pérez López (Universidad de Salamanca).

Cjelokupno djelo Nicanora Parre može se čitati kao gotovo stoljeće dug razgovor s „različitim tipovima književnog i drugih vrsta diskurza, s velikim narativima kao i s marginalnim i pučkim, sa znanošću, politikom, filozofijom itd.“ Parra se u čileanskoj književnosti javio 1937. zbirkom Cancionero sin nombre. Još 1932. s kolegama u studentskom domu sastavljao je književne bilježnice, a od početka četrdesetih je pristupio krugu „pjesnika jasnoće“ (poetas de la claridad), zagovornika antihermetičnosti i agresivnog dijaloga,  ali i smjerovima koji zagovaraju credo da poezija treba biti pristupačna širokoj publici. Taj stav ga je odveo i pučkom stvaralaštvu u čijim je oblicima majstorski i uz veliku dozu humora ili ironije stvarao i vraćao im se. Okušavao se u različitim izričajima u kojima su uvijek prepoznatljivo odbijanje čileanske pjesničke tradicije i plodan razgovor s angloameričkim pjesnicima, od Whitmana prema mlađima, među kojima je – osobito autorima tzv. New Poetry – šezdesetih i sedamdesetih godina bio izvrsno prihvaćen. Parru su na engleski jezik prevodili Alan Ginsberg, Lawrence Ferlinghetti i William Carlos Williams. O prijelomnoj zbirci Pjesme i antipjesme M. Á. Pérez López zapisuje „U toj je knjizi Parra iznio središnje elemente svoje poetike: to je neraskidiva napetost između pjesme i antipjesme, tako da je potonju nemoguće razumjeti bez prve.“

„Kao pisac, zahtijevam slobodu“

Parrino stvaralaštvo nakon te zbirke može se odrediti kao grananje stalne rasprave sa svim vidovima umjetnosti i ljudskog iskustva. Ironija, parodija, prozaičnost izraza, narativnost, bliskost s kolokvijalnim izrazom, s usmenošću, i najavljivanje tzv. „razgovorne poezije“ i poezije „novog realizma“ svojstveni su mnogim hispanskoameričkim pjesnicima šezdesetih godina. Parra je jedan od rijetkih hispanskoameričkih autora „prve crte“ koji u mnogim ideološkim raspravama u kojima su se oni dijelili na lijeve i desne, na one koji su živjeli u Hispanskoj Americi i one koji su živjeli na Zapadu (tek poneki na Kubi), ili u teškim političkim situacijama nije pristao robovati ograničenjima i zatvaranjima. To mu je priskrbljivalo teško izborenu i skupu slobodu, ali mu je i zatvaralo vrata mnogih sredina i medija. Današnji konsenzus o značaju njegova ukupnog djela, koji ne bi mogao postići bez čvrstog stava („Kao pisac, zahtijevam slobodu“), implicira i pohvalu takve dosljednosti.

Spomenuti najnoviji hrvatski izbor iz njegova djela predstavljen je na Međunarodnom sajmu knjiga u Santiagu de Chileu (FILSA) u studenom prošle godine. Dobio je veći prostor zahvaljujući suorganizatoru, veleposlanstvu Republike Hrvatske u toj zem­lji: predstavljen je na salonu koji nosi ime Lily Garafulic, čileanske kiparice hrvatskih korijena, uz prisutnost nekih od eminent­nih čileanskih autora hrvatskoga podrijetla poput Antonija Skármete, veleposlanice Republike Hrvatske Nj. Eksc. Nives Malenice. U razgovoru su sudjelovali  Patricia Stambuk Mayorga, članica Čileanske akademije za jezik, Boris Dumančić, savjetnik za kulturu veleposlanstva Republike Hrvatske i sama prevoditeljica, uz veliko zanimanje publike.

Uspomenom na Nicanora Parru uvijek će prevladavati slike genijalnih spojeva autentičnosti, duhovitosti, odsutnosti svakog kompromisa i istodobna gotovo nježna stava prema istinskim ljudskim tugama i veseljima. Njegova se strastvena okrenutost životu ogledala u pravom mnoštvu jedinstvenih i uvijek kreativnih reakcija na nj, a u svim aspektima svog antipjesništva, nadograđivana i razrađivana preko pola stoljeća, držao se onoga što je zadnji put definirao 2014:  Što smo dakle dogovorili / Na to sam pitanje već odgovorio / Pisati kako govore čitatelji / & točka.

IZ GOVORA PATRICIJE STAMBUK MAYORGA
NA SAJMU KNJIGA  U ČILEU 13. STUDENOG 2017. 

Pjesnik s umom fizičara

Parra je čovjek Akademije i istodobno čovjek prestupanja okvira te Akademije. Nekoliko bi pojmova moglo dobro definirati dosljednost veze između njegove osobnosti i njegove umjetnosti, ali izabrat ću jedan: reskost.

Parrin je um, um matematičara, fizičara i kozmologa odavna skopio savez s riječima. Valja se prisjetiti da je pjesnik kojega je prevela profesorica Polić Bobić na Universidad de Chile studirao za profesora matematike i fizike, da bi poučavao o odnosima i razjašnjavao apstrakcije. Na Brown University produbio je znanje o relativnosti i kvantnoj fizici, o neizvjesnosti koja nas uzglobljuje, o carstvu u kojem vlada ono „manje ili više“. Na Oxfordu se uputio u  kozmologiju, tumačenje svega, a to obuhvaća i nas. To su ti čvrsti temelji i ta žbuka za njegov humor, buntovan poput njegove kose i ideja. Newtonovska akcija i reakcija dale su njegovu djelu neku otmjenu bestežinskost, što je paradoksalno. I sam je rekao da „pjesništvo koje doista ima težinu uopće ne teži.“  

Kao profesor bio je zaigran, a nevjerojatna pamćenja. Bio je mentor i vodič svojoj sestri Violeti, premda time toj sestri – vulkanu, ne odričemo njezinu vlastitu genijalnost. Nadahnut nazivom kuglane na rubu četvrti u kojoj su stanovali, a koji je glasio Bezimena, svojoj je prvoj pjesničkoj zbirci dao naslov Bezimena pjesmarica.

Parra je naposljetku izabrao riječi da bi iskazao svu svoju poputbinu proizašlu iz spoznajnoga (iz matematike, fizike relativnosti i kvantne fizike te kozmologije). Zahvaljujući riječima uspio je razumjeti cjelinu i njezine biti. A to radi duhovito, ljupko i zabavno. Tražeći konce tajne veze između Parre i Polićeve, dolazimo do toga da se u obje zemlje, u Čileu i u Hrvatskoj, riječi „humor“ i „duh“ mogu razumjeti kao „bit“, „duh“, ali i kao „duhovitost“, „oštroumnost“.   

Jedno je od mjesta sastajanja poslovica. Očarana sam brojem i kvalitetom izreka narodne mudrosti kojima se može pohvaliti hrvatska usmena kultura.

Na način obješenjaka – pučkog kazivača Parra uživa u povezivanju značenja matematičkim, grafičkim ili pjesničkim formulama na oštrici ironije, uspostavljajući horizontalne hijerarhije nesmiljenom preciznošću izraza. Istinski zaljubljenik u semantiku, preveo je Shakespearea iz hobija postigavši namjernu točnost, neku vrstu osobnog pročišćenja. 

Drugi smjer vodi me sagledavanju ovog prijevoda djela našeg čileanskog pjesnika kao još jednog spoja u velikoj književnoj povezanosti Čilea i Hrvatske: sastanak s nagrađivanim i krivudavim djelom pisca iz zemlje u čijoj su književnosti toliki Dalmatinci, a posebno toliki Bračani zauzeli važna mjesta.

Profesorica Polić za naslov svojoj antologiji izabrala je Parrin stih „Poezija je sve što se miče”. Jedino riječ ne mijenja ni mjesto ni jezik, jer zaista – kako on kaže, „ne nastaje u ustima. Nastaje u srcu srca”.

Prevela Mirjana Polić Bobić