O prošlosti – iskreno

U austrijskoj književnosti posljednjih dvadesetak godina objavljen je veći broj tzv. obiteljskih ili generacijskih romana u kojima se obrađuju sudbine nekoliko naraštaja u privatnom i društvenom kontekstu 20. stoljeća. Naklada Leykam international nedavno je objavila i predstavila tri generacijska romana u hrvatskom prijevodu. Među njima i roman Anne ­Mitgutsch Kuća iz djetinjstva iz 2000. u prijevodu ­Milke Car. Austrijska književnica i književna znanstvenica Anna Mitgutsch rođena je u Linzu. Predavala je na britanskim, austrijskim, južnokorejskim i američkim sveučilištima, a sada živi kao slobodna književnica u rodnom gradu. Objavila je petnaestak knjiga, mahom romana. Njezin posjet ­Zagrebu, gdje je predstavila svoju prvu knjigu na hrvatskom, iskoristili smo za razgovor.

Mnogo ste putovali, živjeli u različitim zemljama i na kontinentima. Što vam je donijelo to iskustvo?

Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo da nisam tolike godine provela u inozemstvu. Još kao dijete nisam se osjećala dobro u svojoj obitelji, u Linzu. U nekim sam zemljama boravila dugo, u Sjedinjenim Državama živjela sam trideset godina, ali uvijek sam se vraćala u Austriju. Istodobno sam živjela u dvjema kulturama. Godinu dana živjela sam u Južnoj Koreji i kao predavačica proputovala države jugoistočne Azije, ali nisam znala jezike tih zemalja i sve sam promatrala panoramski, a to je tužno. Ući u neku kulturu možete samo putem jezika. Tamo gdje naučite jezik možete se osjećati kao da ste kod kuće.

Zašto se već u djetinjstvu niste dobro osjećali u Austriji?

Ne znam. Kao senzibilno dijete osjećala sam da se prije mog rođenja dogodilo nešto strašno o čemu nitko ne govori. Postupno sam počela ponešto saznavati iz razgovora odraslih. Rođena sam 1948, malo je vremena bilo prošlo od nacističkog razdoblja. To me pratilo mnogo desetljeća kao crni oblak iznad glave. O tome govorim u ovom romanu i još nekim knjigama. U mom posljednjem romanu Annäherung (Približavanje) postoji epizoda u kojoj dijete doživljava traumu dok mu prijateljica pokazuje fotografije iz vremena nacizma. U Austriji je potkraj šezdesetih i u sedamdesetima vladala drukčija atmosfera. Iznenada je zavladala tolerancija, širina. Danas, ako izgledate drukčije ili drukčije razmišljate, odmah će vas smjestiti u određenu ladicu. Tako je bilo i pedesetih, tu vidim paralelu.

Šutnja o mračnoj prošlosti i tjeskoba koje su obilježile vrijeme vašeg djetinjstva natjerale su vas i na pisanje romana Kuća iz djetinjstva?

Suočavanje s prošlošću tema je mnogih mojih knjiga. No u ovom romanu govoreći o gradu H. progovaram o Linzu. Članica sam uprave Židovske općine u tom gradu pa sam imala pristup arhivu i saznala koje su kuće i koji dućani oduzeti „nearijevcima“, poznavala sam ljude koji su se dvadeset godina borili za povrat imovine i vidjela sam kako se koja instanca pritom branila: od tjeranja vlasnika kada bi nakon šest godina rata pokušali ući u svoje stanove pa sve do sudskih procesa. To je stvarnost kojom se bavim u romanu.

Kako biste ocijenili suočavanje s prošlošću u Austriji u odnosu na Njemačku?

U Austriji počelo je kasnije nego u Njemačkoj, prekretnica je bila afera oko Kurta Waldheima i javna isprika premijera Franza Vranitzkyja u ime nacije, za sukrivnju austrijskih građana. Naime, na predsjedničkim izborima 1986. povela se rasprava o ulozi kandidata (i budućeg austrijskog predsjednika, a prije toga generalnog tajnika UN, op. a.) Kurta Waldheima u vrijeme nacionalsocijalizma, s obzirom da je od 1942. do 1944. bio oficir Wehrmachta. To je potaknulo javnu raspravu o ulozi Austrije u nacionalsocijalističkim zločinima. Uz to, dugo sam imala dojam da škole dobro rade svoj posao. Učitelji moje generacije nisu potiskivali tu temu, bile su to plodne godine. Primjerice, grad Linz objavio je debele sveske u kojima se ni pred čim nije zatvaralo oči. Prevladati tu prošlost nije moguće. No danas više nitko o tome ne želi slušati ni u Austriji ni u Njemačkoj. Uzrujava me što se Židovi u Izraelu odjednom smatraju počiniteljima i što ih se žigoše kao naciste. Svaka zemlja mora dopustiti kritiku, ali kritika mora biti utemeljena – a to kritika Izraela nije, jer proizlazi iz stare mržnje. Mislim da na virulentan način provaljuje novi antisemitizam. Kao da se radilo samo o jednoj fazi kada je židovska tema bila zanimljiva, kad su svi htjeli slušati klezmer. No sada je zavladala averzija prema svemu židovskom, kao da se ljudi konačno oslobađaju pritiska jer tako dugo nisu ništa smjeli reći protiv Židova. Mislim da je to opasno.

Kakva je bila recepcija vašeg romana Kuća iz djetinjstva?

U Austriji nije osobito dobro prošao. Onda se o romanu diskutiralo u TV-emisiji Književni klub u Zürichu, švicarskom pandanu glasovite njemačke emisije Književni kvartet. Kritičari su bili oduševljeni romanom i to se razglasilo, jer ta je emisija kultna, svi su je gledali. U Švicarskoj me vole, o romanu su govorili i u radijskoj emisiji 52 najbolje knjige posvećenoj najboljim književnim novitetima, pa su roman otkrili i u Njemačkoj, gdje je dospio na listu najboljih knjiga Südwestfunk. Preko Njemačke i Švicarske ponovno je došla do austrijske javnosti i odjednom postala izvrsna. Zavoljeli su je i tamo. To je moja najuspješnija knjiga.

Kako to tumačite? Vidjela sam da je roman nahvalio austrijski pisac i kritičar
Karl-Markus Gauß, poznat i u Hrvatskoj.

Gauß je tu recenziju objavio u Neue Zürcher Zeitung. U to vrijeme jako mnogo se objavljivalo o Holokaustu, ali ono čega nije bilo kada sam počela istraživati, to je literatura o konfiskaciji imovine „nearijevaca“. Nije se radilo samo o ubojstvu šest milijuna Židova, nego i o kolosalnoj pljački. Dovoljno je bilo i ubijanje, ljudi nisu željeli znati ništa o pljački jer je gotovo svatko imao nešto što mu nije pripadalo. Kad sam sredinom devedesetih o tome počela istraživati, postojale su samo dvije-tri knjige. Da nisam poznavala toliko ljudi koji su mi ispričali svoje priče, a time su pogođene gotovo sve židovske obitelji, imala bih malo materijala. Tek poslije su tu temu polako počeli obrađivati neki istaknuti autori, film Žena u zlatu s Helen Mirren snimljen je na temelju istinite priče o borbi za povrat slavne slike Gustava Klimta oduzete u vrijeme nacionalsocijalizma.

Kakva je danas pozicija Holokausta
u književnosti?

O Holokaustu više nitko ne želi čuti. Nastupile su nove teme poput migracija, izbjeglica, tu je književnost migranata. No ja ne želim uskakati u nešto o čemu nemam vlastito iskustvo, samo da bih pratila trendove. Ako želimo pisati samo o općoj povijesti, treba pisati historiografska ili popularnoznanstvena djela. U književnosti se radi o ljudskim sudbinama i reakcijama na te sudbine.

Kako to da ste pisali iz perspektive muškoga protagonista?

Tada mi je bilo pedesetak godina i prvi put sam osjetila da starim, to iskustvo nisam mogla priuštiti ženskome liku (smijeh). Dok sam još samo razmišljala o romanu, ženski lik, Nadja, zauzimao je više prostora. Moj „književni čovjek“, urednik, bio je urednik već moje prve knjige i s njim sam prešla u nakladu Luchterhand, gdje je uređivao djela Güntera Grassa i moja. Pomno je pratio moj napredak kroz roman, od koncepta pa kroz svaku fazu razrade do kraja. Kao stariji muškarac uživio se u protagonista Maxa i protivio se njegovim pretjeranim reakcijama. Urednik je živio u New Yorku, a ja u Bostonu, posjećivali smo se, bilo je divno. Tako  intenzivan rad s urednikom bio je uobičajen do početka devedesetih. Imala sam sreću: dobiti urednika starije generacije koji je zanat učio od glasovitog izdavača Heinricha Marije Ledig-Rowohlta.

Kako biste kao anglistica i germanistica opisali njemačku i američku književnu scenu? Tko su vam omiljeni autori?

Radije čitam inozemne autore, najviše iz Amerike i Izraela. Dobro poznajem izraelsku književnost, iako ne znam tako dobro hebrejski da bih djela s užitkom mogla čitati u originalu. No Amos Oz jedan je od mojih omiljenih autora, zatim David Grossman, Philip Roth. Ali ne volim samo suvremene pisce. Autor koji me cijeli život prati je Franz Kafka.