Novi filološki dragulj

Vodeći se antičkom mudrošću koja povijest imenuje učiteljicom života, europska znanstvena zajednica i svekolika javnost danas podupiru različite identitetske teorije i prakse (inventarni pristup, konstrukcijski pristup, instrumentalni ili ekonomsko-marketinški pristup) pa se – čineći tako – služe djelotvornim metodama i sredstvima kulturnoga pamćenja među kojima valja izdvojiti jubileje, odnosno proslave obljetnica važnih povijesnih događaja, kao i oživljavanje spomenika njihove pisane kulture, što je pothvat koji podrazumijeva pripremu faksimilnih i kritičkih izdanja srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih izvora nudeći nova čitanja, interpretacije i usporedbe, tumačeći (zaboravljene ili zapostavljene) detalje dokumenta i(li) slike minulih vremena.

Smjera li se, sukladno s rečenim, predstaviti novi hrvatski filološki dragulj proizišao iz meštrije iliti znanstvenoistraživačkoga projekta Jezik izdanja hrvatske protestantske tiskare u kontekstu književnojezičnih smjernica XVI. stoljeća (Hrvatska zaklada za znanost, voditelj prof. dr. sc. Mateo Žagar, u trajnome zvanju), valja spomenuti da smo 2017. obilježili 500. godišnjicu glasovitih teza o oprostima Martina Luthera i reformacije kao vjerskoga i društvenoga pokreta koji je, iako rubno zahvativši naše (glagoljaške) krajeve, bitno obogatio hrvatsku kulturnu, književnu i jezičnu povijest, ponajprije glagoljičkim, ćiriličkim i latiničkim djelima koja su hrvatski protestanti objavljivali u Urachu kraj Tübingena i u Regensburgu sredinom 16. stoljeća. Svečanost je stoga, uz održane akademije, znanstvene skupove i izložbe, na poseban način uveličalo faksimilno izdanje glagoljskoga izvornika Artikuli ili deli prave stare krstjanske vere Stipana Istrijana i Antona Dalmatina (Urach, 1562 – Confessio Augustana Philippa Melanchthona), učinjeno prema primjerku koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R II A-8°-11.

 Raskošno je faksimilno izdanje popraćeno latiničkim prijepisom i usporedbom s ćiriličkim izdanjem, što je zahtjevan filološki posao kojemu su članovi radne skupine – Blanka Ceković, Ivana Eterović, Tanja Kuštović i Mateo Žagar – pristupili s pomnjom i odgovornošću, ali i sa zalihom iskustva stečenom ponajprije pripremom pretiska Misala hruackoga Šimuna Kožičića Benje iz 1531. s transliteracijom i komentarima (2015) te kroz pripremu latiničkoga prijepisa glagoljskoga izvornika Novoga testamenta (I. dio – 2013, II. dio – 2015. u redakturi Alojza Jembriha i Matea Žagara s transliteracijom Tanje Kuštović, Vesne Badurine Stipčević i Matea Žagara).

Nov pogled na protestantsku književnojezičnu stilizaciju

Autor spomenute koncepcije, uvaženi hrvatski paleoslavist i grafolingvist Mateo Žagar kroz predslovlje je i poglavlje o osnovnim načelima prijenosa glagoljičkoga teksta u latinicu pojasnio sadržaj i namjeru njihova pothvata koji se iscrpljuju u otvaranju danas teško prohodna glagoljičkoga teksta suvremenomu čitatelju, bio on znanstvenik ili zainteresirani laik (nefilolog). Čuvajući karakterističan slovni i stranični postav, izabirući kombiniranu metodu prijepisa koja uspostavlja ravnotežu između transliteracijske norme s jedne i izgovornih ustupaka s druge strane (npr. bilježenje slova e na početku riječi s prejotacijom, preslovljavanje jata kao ja i ê, prenošenje jerovskih znakova, kurzivirano šć za protestantsku slovnu novinu – grafem ĉ s trima točkicama i sl.), donoseći u bilješkama usporedbu s ćiriličkim izdanjem Artikula (1562), priređivači ovoga izdanja zahtjevima svojega informacijskog doba odgovaraju onako kako su hrvatski reformatori odgovarali svojemu – osmišljavanjem književnojezične koncepcije koja, tiskom potaknuta, izgrađena na književnoj i knjiškoj pismenosti, upotpunjena unošenjem (raz)govornih obilježja, ima zadovoljiti onodobne civilizacijske potrebe i doprijeti do velikoga broja čitatelja i slušatelja u svim hrvatskim zemljama, pa i šire. Proširivanje se recipijentskoga kruga danas ostvaruje sredstvima globalne komunikacije, o čemu su priređivači ovoga izdanja također vodili računa pripremivši poglavlje Foreword. Komunikativnost znanstvene proze – poznato je – postiže se višejezičnošću, ponajprije prijevodom temeljnih dijelova knjige na engleski jezik, globalni jezik znanosti, poslovanja i tehnologije u 21. stoljeću.

Budući da su izdanja hrvatsko-uraške tiskare (1561–1565) – 14 glagoljičkih, 8 ćiriličkih, 6 latiničkih s nakladom većom od 30 tisuća primjeraka uključujući latinička djela na talijanskome, slovenskome i njemačkome jeziku – važna za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika u ranome novovjekovlju, razdoblju oblikovanja tzv. pokrajinskih književnosti na hrvatskome prostoru (tijekom 16. stoljeća, a jednako su važne poveznice s ozaljskim književnojezičnim krugom 17. stoljeća), njihovoj su književnojezičnoj koncepciji hrvatski filolozi, povjesničari i kulturolozi posvetili brojne studije – od Franje Bučara i Franje Fanceva do Alojza Jembriha, Stjepana Damjanovića i Gordane Čupković. Njima potaknuti, članovi su projektnoga tima i priređivači ovoga izdanja, motreći iznova protestantsku književnojezičnu stilizaciju, zaključili kako je ona zadobivala različite pojavne oblike u izdanjima uraške tiskare.

Ponekad je, primjerice, naglašena bila štokaviziranost jezičnoga izraza (glagoljički Novi testament, 1. dio, 1562), odnosno čakaviziranost (kao baza) ili prisutnost kajkavizama, a ponekad knjiško (crkvenoslavensko i ino) naslijeđe (npr. ćirilički Novi teštament, 1563), što govori u prilog nejedinstvenomu, naddijalektno usmjerenu hrvatskomu književnom jeziku protestantskoga projekta, ali i o uzornim tekstualnim predlošcima, karakteru, sadržaju i namjeni izdanja uraške tiskare te o različitim jezičnim stavovima njihovih priređivača. Hrvatski su nam reformatori također u nasljeđe ostavili, pišući svoje predgovore, najstarije izravne informacije o jezičnome uređivanju tekstova uz Šimuna Kožičića Benju. Ne čudi stoga što su brojna njihova djela već objavljena u faksimilnome i/ili kritičkome obliku (npr. glagoljička i ćirilička Tabla za dicu iz 1561, glagoljički i ćirilički Novi testament iz 1562/1563. i 1563, latinička Posztilla iz 1568. i dr.), a njima se od 2017. pridružuju glagoljički Artikuli.

O jeziku su hrvatskih izdanja uraške tiskare, kao glavni urednici tekstova i prevoditelji njemačkih, latinskih, talijanskih, čeških i slovenskih izvornika, skrbili Stipan Konzul Buzećanin i Anton Dalmatin uz svesrdnu pomoć suradnika iz Istre i Primorja (Juraj Cvečić i Ivan Lamella iz Pazina, Matija Pomazanić iz Berma, Matej Živčić i Ivan Fabijanić iz Pazina, Frane Hlej/Klej iz Istre, Juraj Juričić iz Vinodola, Leonard Merčerić iz Cresa, Grgur Vlahović iz okolice Metlike i dr.). Zaslužni su stoga za oba izdanja – glagoljsko i ćirilsko – Artikula iz 1562, odnosno za hrvatski prijevod Augsburške konfesije ili vjeroispovijesti (lat. Confessio Augustana) Philippa Melanchthona (pravim prezimenom Schwarzerta, 1497–1560), njemačkoga teologa, filozofa, profesora Novoga zavjeta na Würtemberškome sveučilištu i najbližega suradnika Martina Luthera.

Popis protestantskih načela

 Augsburška konfesija sastavljena je na njemačkome i latinskome jeziku 1530, a iste je godine (25. lipnja) iznesena i obranjena na crkvenome saboru u Augsburgu da bi 1555. bila službeno prihvaćena kao program (dogmatska osnova) afirmirane, dopuštene, s Katoličkom crkvom u pravima izjednačene Lutherove crkve. Uvažavajući načelo postupnosti – od lakšega prema težemu, od pojedinačnoga prema općemu, od poznatoga prema nepoznatomu, Artikuli donose popis zasada novih uvjerenja Lutherovih sljedbenika počevši s učenjima koja su bliska katoličkima sve do iskazivanja suprotnosti i kritika upućenih papi i Katoličkoj crkvi. Hrvatskoglagoljska inačica temeljne doktrine Lutherove crkve broji 121 papirni list u formatu 4° s nekoliko uvrštenih drvoreza. Nastala je sravnjivanjem sa slovenskim prijevodom Primoža Trubara objavljena 1. svibnja 1562. Nakon uvodne stranice i posvete knezovima Saksonije na njemačkome jeziku (goticom) i hrvatskome jeziku (glagoljicom), s naknadno uvrštenom njemačkom i hrvatskom posvetom iz ćiriličkoga izdanja, slijedi predgovor Antona Dalmatina i Stipana Istrijana koji obaseže čak 50 stranica (od arka A do arka G) uz još jednu posvetu caru Karlu V. Artikuliranje pratimo od 29. lista sve do posljednjih listova knjige na kojima se prostiru portreti prevoditelja i priređivača – Antona Dalmatina i Stipana Konzula.

Grafetička i grafemička analiza Artikula, svaka na svoj način, pokazuju obilježja i rješenja suglasna s načelima razumljivosti i praktičnosti novovjekovne protestantske književnojezične koncepcije, ali i ona koja su, kao izraz staroslavenske i hrvatskoglagoljske tradicije, konzervativna. Skladna glagoljička slova stoga slijede najviše standarde knjiga otisnutih u Veneciji, Senju i Rijeci, dok su ćirilička slova oblikovana po uzoru na bjeloruska izdanja Františeka Skoryne (Prag, 1517).

Iako je naklada dvopismenih Artikula bila visoka (po 1000 primjeraka), do danas je sačuvano dvadesetak (i manje) originalnih primjeraka. Već se iz nekoliko podastrtih brojčanih podataka izvodi zaključak o prijeko potrebnu faksimilnome izdanju glagoljičkih Artikula, kojemu je latinički prijepis s popisom razlika prema ćiriličkome izdanju prava dodana vrijednost, svojevrsna filološka riznica za čijim će blagom istraživači hrvatske jezične, književne i kulturne povijesti ne samo rado nego i nužno posezati.

(...) radi ovih’ naših’ dobrih priprostih ljudi Dalmatinskoga H’rvackoga i vsakoga inoga Slovenskoga jazika (...)