Milenkovich oduševio Zagreb

Večer In memoriam maestro Milan Horvat predvodio je poznati i pouzdani izraelski dirigent Avi Ostrowsky, a solist je bio neprijeporni violinist Stefan Milenkovich. Na početku je Zagrebačka filharmonija silovito karnevalski i razbarušeno naletjela na uvertiru Karneval Antonina Dvořáka, valjda zato što maškarano pretkorizmeno vrijeme kuca na vrata. S odmicanjem izvedbe bilo je više sabranosti pa je prema kraju i Karneval poštovao neke uzuse kulturnog i odmjerenog sviranja unatoč traženoj vedrini, koja ipak ne treba prijeći u razuzdanost. Tako je to zamislio izraelski dirigent Avi Ostrowsky. Zapravo je na prepad sabrao orkestar tako da se i sam kontrolira. Izgleda da je time otvorio prostor za sve kasnije događanje u izvedbi Mozarta, Ravela i Richarda Straussa.

Koncert Zagrebačke filharmonije bio je popunjen gotovo do posljednjega mjesta velike dvorane Lisinski u Noći muzeja po cijelom gradu, Schubertova Zimskog putovanja u Državnom arhivu, premijere Wagnerova Ukletog Holandeza u HNK-a i brojnim ostalim gradskim događanjima. Adut Filharmonijina koncerta možda je bilo i novo gostovanje miljenika Stefana Milenkovicha, redovitoga zagrebačkog ili dubrovačkog gosta, ovaj put solista u Mozartovu Koncertu za violinu i orkestar u G-duru. Drugi dio večeri bio je posvećen suiti Moja majka guska Mauricea Ravela, dječjoj suiti za dva klavira u akvarelnoj orkestraciji majstorskog autora, a slijedile su nadasve popularne Vragolije Tilla Eulenspiegela, slikovita simfonijska pjesma Richarda Straussa za kraj.

I kada se sve zbroji i oduzme, bila je to lijepa i relevantna koncertna večer. Mozartov koncert sa Stefanom Milenkovichem u glavnoj ulozi, živahnost u osnovi operne geste i jedan nadasve lijep Adagio. Stefan Milenkovich  jedan je od malobrojnih umjetnika koji su nadišli fazu čuda od djeteta. Jednako je dobar i kao solist i kao komorni glazbenik kada se opipljivo čuje kao kičma raznih sastava: od onih dubrovačkih s Rachlinom ili pak na Zagreb komu. Uzbudljivo i razgovorljivo bez pravog sugovornika u orkestralnom dijelu, gotovo opipljivo, predao je Mozartov koncert publici. Nije najvažnije da svira na vrijednoj Guadagninijevoj violini iz 18. stoljeća, ali je dobro znati. Milenkovich  naprosto može sve, ne pravi od svoje virtuoznosti pompu. Gospodski, otmjeno i odmjereno otvorio je dijalog s Mozartom kakav se rijetko čuje. Razgovor ugodni velikog skladatelja i relevantnog sugovornika koje stoljeće poslije. I kada se već traži, Milenkovich  je dodao neizbježnoga Kreislera, a onda i Bacha, koji dolazi na početku i kraju svega: stavak iz suite za violinu solo.

Nakon takve muzičke dominacije Filharmonija s dirigentom Avijem Ostrowskim nije se predala. Nastojalo se prikladno obojiti Ravelove stavke Moje majke guske od Pavane o uspavanoj ljepotici, vedrog Palčića ili naglašenije pentatonike Carice pagoda do kontrastnoga Razgovora ljepotice i zvijeri i prozračnih orkestralnih boja Začaranog vrta. Tour de force nastojala je bili simfonijska pjesma Vragolije Tilla Eulenspiegela Richarda Straussa, ogledna simfonijska pjesma s početaka 20. stoljeća koja obiluje kratkim, ali i zahtjevnim zadacima za glazbenike. S punim angažmanom i disciplinom sve se pretvorilo u pravu igru, u elegantne vragolije koje se vazda mogu brusiti. Vragolije baš kao što je to dekadentno vrijeme na početku 20. stoljeća i očekivalo, do danas funkcionira, a i ostalo je omiljeno. Pošten pristup izvedbama koje je muzikalno, znalački i blago autoritativno predvodio Avi Ostrowsky osigurao je dobar koncertni provod.