Meštrovićev katolički larpurlartizam

Kada je 9. svibnja 1945. učinjen dotad neviđen lom suvremenosti s hrvatskom kulturnom tradicijom, izbačeni su iz domovinske književne orbite deseci hrvatskih (i stranih!) pisaca, poglavito onih koji su od kraja 19. stoljeća do kraja Drugoga svjetskoga rata djelovali u duhu svojega kršćanskog vjerničkog habitusa i/li izrazitijega nacionalnog osjećaja i antikomunističkog svjetonazora.

Doduše, napukline između kršćanske katoličke duhovne matice i dijela hrvatske književnosti nastaju još potkraj 19. stoljeća, kada na valu modernizma neki književnici napuštaju dotadašnje načelo „etičke estetike“, kako je govorio Matoš, odvojivši estetiku od etike i metafizike. No dok je do 1945. taj odmak i dalje bio „dijaloški“ referentan s obzirom na kršćanstvo i njegove vrednote, nastupom komunizma 1945. otklon – budući da svaki ideološki nazor teži biti totalitaran – dobiva formu i sadržaj aktivnog ideološkog protivljenja prisutnosti kršćanske duhovnosti u svakom javnom diskursu, ne dopuštajući zadugo razmah afirmativnim religijskim intencijama i tendencijama, sadržajima, temama i motivima. Žrtve su bile i knjige i knjižnice, i pisci i nakladnici, i tiskare i izdavači. Mnogo se toga po inerciji vuče do danas pa stoga već i na razini puke evidencije, nekmoli interpretacije i valorizacije cijeloga 20. stoljeća hrvatske književnosti imamo velike „bjeline“.

Među piscima koji su na taj način zadugo bili izbačeni iz književne, kulturne i društvene javnosti bio je i svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Mate Meštrović. Rođen u Drveniku 29. ožujka 1910, osnovnu je školu pohađao kod mjesnih župnika, a sjemenišnu i državnu gimnaziju 1922–1930. u Splitu, gdje je studirao bogosloviju. Godine 1935. zaređen je za svećenika. Bio je odgojitelj u splitskom sjemeništu, zatim župnik u Žrnovnici, u Dubravi i Koprivnu. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata imenovan je nastavnikom latinskog i hrvatskog na sinjskoj gimnaziji, gdje je predavao samo 1942/43. Nakon rata, uz župničku dužnost u Koprivnu, bio je nastavnik u gimnaziji i u sjemeništu. U Omišu je župnik i dekan 1953–1957. Za vrijeme službovanja u Omišu zbog jedne je propovijedi osuđen na pola godine zatvora. Godine 1954. imenovan je počasnim kanonikom zbornoga kaptola u Makarskoj. Od 1957. do 1970. u Biskupskom ordinarijatu u Splitu obnašao je službu kurijalnog bilježnika. Umro je u Splitu 18. lipnja 2000, a pokopan u rodnomu Drveniku.

Pripadnik brojnog naraštaja kršćanski orijentiranih hrvatskih književnika stvaralački aktivnih od kraja 19. stoljeća do 1945, javljao se od godine 1927. književnim prilozima u nizu katoličkih glasila, a nakon rata u nadbiskupijskom Vjesniku, Crkvi u svijetu, Sl. Dalmaciji i Hrvatskim obzorjima. Osim pjesama i kraćih lirskih proza, javljao se i kritičkim prikazima opusa suvremenih pjesnika. Od 1966. do 1969. bio je urednik novopokrenutog vjerskog časopisa Crkve u svijetu, u kojem nalazimo nekoliko njegovih vrlo vrijednih kritičkih eseja, a kao urednik dao je u njoj prostor kritici, eseju i poeziji. Nakon rata pisao je i o raznim jezičnim pitanjima. Dio njegovih književnih kritika i jezikoslovnih članaka tiskan je u knjizi Nebit i kaos i druga strana (1986).

Ova knjiga, što su je priredili Ivan Pažanin i don Drago Šimundža, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Trogiru 2017, donosi Meštrovićeve rane radove, objavljene od 1927. do 1944, a riječ je o poeziji u slobodnome i vezanom stihu na standardnom hrvatskom jeziku i na čakavskome književnom jeziku te o lirskoproznim sastavcima. „Tvrde“ naravi u kritici i polemici, Meštrović nam je ovdje predstavljen suptilnim lirikom, zaokupljenim prije svega životom duše. Intiman, usredotočen u trenutak, preferira komprimiran izraz, neovisno o duljini pjesme. Među kršćanski habitualnim pjesnicima svojega naraštaja najbliži je Vinku Kosu. Živeći dakle poeziju komprimirano, ali beskompromisno egzistencijalno, nerijetko poseže za tzv. socijalnim, a zapravo ontološkim motivima, primjerice u nježnoj pjesmi Žene moga otoka: „Ispred domova su ženske pod tezama u hlad sjele, / predu… onda svaka svrši svoju priču, što jučer je nače; / tu ima i djece – po koje na tlu uz majku plače – / o, kako su lica tih ženskih žuta, a ruke svele. // To su žene mornara, koji okeanima plove, / One vazda na njih misle… u crkvama za njih mole, / O, kako ih danas ti valovi u srcima bole – / sve im se k’o čini: netko iz tamnih dubina zove...“. Slično će biti i u pjesmama na rodnoj čakavštini, primjerice u pjesmi Podne: „Hitiču bovan u more neka voda skoči / (more me ne če sovat ča san ga ranija). / Poigravanja mi krcate oči, / sjaj me ka Božji pogled zanija“.

Priređivači su knjigu opremili zajedničkom Napomenom i Kratkim prilogom o životu i radu Ivana Pažanina te predgovorom don Drage Šimundže pod naslovom Stilski kodeks i pjesničke kreacije Mate Meštrovića. Obojica su ga poznavala. Šimundža ističe da je Meštroviću bila važna „estetska stvarnost i stilska asocijativnost koja svojom slikovitošću i metaforičnošću u čitatelju bude uspavanog pjesnika“, pa ga se, daleko od angažirane tendencije, može smatrati pjesnikom „intimističkog larpurlartizma“. Katolički impostirana, valjalo bi dodati. Dio tih lirskih rezonancija prenio je Meštrović poslije u svoju kritiku i esej.

I dok će poneka pjesma Meštrovićeva zaslužiti antologijsko uvrštenje, njegovo književno djelo u cjelini, premda brojem tekstova neveliko, ostaje zanimljivom pričom budućim kriticima i povjesničarima hrvatske književnosti.