Kuća kao zaštita i kao tamnica

Mihaela Gašpar (Zagreb, 1973; po zanimanju kiparica) od 2010. do danas objavila je tri romana i jednu zbirku kratkih priča i afirmirala se na književnoj sceni kao samosvojan i zreo pripovjedački glas. Njezin novi roman Spori odron zbiva se u kući u neimenovanu selu u blizini nekoga grada, a radnja obuhvaća dulje razdoblje u kojem se odvija život nekoliko generacija. Spisateljica ni u ovoj knjizi ne precizira vremenske, prostorne i slične detalje događaja o kojima pripovijeda, kadšto ni imena likova, želeći prikazati zatvoreni svijet obitelji, psihološku pozadinu odnosa koji se javljaju u dinamici svakodnevnog života, s naglaskom na situaciju žene u tom svijetu. Čitatelj će dedukcijom zaključiti da radnja romana traje više desetaka godina, a tako valja razumjeti i činjenicu da se kuća na početku romana nalazi „u selu blizu grada“, a na kraju ta je kuća „u predgrađu“ (grad se za to vrijeme proširio).

No kuća u romanu Spori odron nije samo mjesto zbivanja dramatičnih situacija i neobičnih ljudskih sudbina nego i osnovni integrativni faktor romana. Ta se kuća naime – bilo da je kupovana kao što je to u prve dvije priče, bilo da je nasljeđivana kao u preostale četiri – pojavljuje u svih šest tekstnih segmenata romana, u kojima se pripovijeda o (generacijski) različitim obiteljima ili pojedincima iz tih obitelji. U sličnoj je funkciji integriranja teksta romana i prstenasta izgradnja fabule: posljednja rečenica završnog segmenta postaje prvom rečenicom uvodnoga teksta. Nakon što kuću zbog prezaduženosti zauvijek napušta jedina preživjela članica obitelji tresnuvši za sobom vratima, u uvodu se nagovještava propast kuće zbog vlage, ali i spominje jedina soba koja je dotad ostala pošteđena i tako otvara prostor za početak prve priče. Starenje kuće, njezino urušavanje i prolaznost (odron, koliko god bio spor) metafora je prolaznosti ljudi koji su je nastanjivali, ljudi općenito. Francuski fenomenolog Gaston Bachelard pišući o kući kao elementu poetike prostora kaže da kuća čovjeku znači postojanost, neprekidno trajanje, da postaje njegovo središte svijeta; ona pobuđuje svijest o toplini, sigurnosti i zaštićenosti, održava čovjeka u životnim burama, a i u najvećim životnim nedaćama.

U romanu Mihaele Gašpar protagonisti kuću (u kojoj „sve ima svoju priču“) doživljavaju na različite pa i oprečne načine koji variraju od osjećaja sigurnosti i zaštićenosti do osjećaja sputanosti i utamničenosti. Tako je Vid, mladić kojem je u djetinjstvu užarena peć deformirala šake, nakon posjeta gradu gdje je doživio šok zbog svoga fizičkog hendikepa, osjetio spokoj čim se vratio kući. Vladimira, momka s lakšim stupnjem duševne zaostalosti, pogled na kuću ushićuje: „U njezinim je zidovima bio zauvijek zarobljen život i to ju je činilo neuništivom i moćnijom od ičega na svijetu.“ Marija pak, silno razočarana brakom, podložna depresiji, kuću je doživljavala „poput živog stvora u čijem je smrdljivom ždrijelu zatočena“; sve je u toj kući kod nje izazivalo jezu, smatrala se utamničenicom koja ne može pronaći drugi izlaz doli samoubojstva.

Kuća sa svojim stanarima svijet je u malom kad je riječ o ključnoj temi priča i romana Mihaele Gašpar – bračnim i obiteljskim odnosima, obiteljskim tajnama koje treba brižljivo čuvati pred očima i ušima javnosti. Davor je svojoj ženi Heleni rekao da je majka imala brata, ali da je to tajna i da ga nikad ne spominje jer je to strogo zabranjeno. A kad je ona kazala da bi o njegovoj lozi trebalo nešto znati, makar zbog djece, on je odgovorio da majka tako želi i da to mora prihvatiti. Riječ je o tajni koja skriva nešto sramno iz obiteljske povijesti – majčin brat Vladimir bio je duševno zaostao, a oboje su bili djeca čovjeka koji je negdje imao svoju drugu, pravu obitelj.

Pletući mrežu odnosa žena – muž, djeca – roditelji, govoreći o neskladu ambicija i mogućnosti, nerealnim očekivanjima, bračnom nasilju i ucjenama, teškim razočaranjima spisateljica je otvorila mračan pogled u svijet ljudske psihe koji ponekad jedva da možemo podnijeti. Vladimirova majka pobunila se protiv svog ljubavnika koji ju je iskorištavao i loše se odnosio prema hendikepiranom sinu, pa ga je sa zlom nakanom (alkoholom i hranom) odvela u smrt. Mariju je u smrt samoubojstvom otjerao njezin muž, koji je krivo razumio njezine postupke i želje, koji ju je razočarao u svemu, a sve vrijeme pokušavao ju je uvjeriti da su zapravo sretni ljudi i da ona živi u zabludi da nije sretna. Petnaestogodišnjakinja Marija priprema se za samoubojstvo; možda je prava motivacija činjenica da ih je napustila majka, a otac je doveo drugu ženu, koju ona ne podnosi (jedini dio romana ostvaren tehnikom unutarnjeg monologa; sve ostalo pripovijeda neutralni narator). Neke žene, potaknute rutinom u koju je upao njihov brak ili nepomirljivim sukobom s partnerom, sanjare o „nepoznatim muškarcima, lijepim haljinama i cipelama od samta, nepoznatom gradu i njegovim ulicama“; ili pak zamišljaju da su ose sa žalcem kojim će izbosti muža.

Nakon nedavnoga romana Mihaele Gašpar O čajnicima i ženama, roman Spori odron još je jedna njezina teška, tamna, ali izvrsno napisana knjiga.