Janigro – legenda

Nedjelja, 21. siječnja, okupila je u Lisinskom iskonske ljubitelje lika i djela velikog skladatelja, dirigenta i pedagoga, nama najpoznatijeg kao osnivača i voditelja Zagrebačkih solista. Slijedili su poziv Udruge Antonio Janigro koji je osobno odaslala predsjednica i organizatorica događaja, proslavljena profesorica violončela na Glazbenom učilištu Elly Bašić, Dobrila Berković Magdalenić. Strast i energija kojom su se sudionici proslave Janigrove 100. obljetnice rođenja odazvali ide u prilog legendi o Janigru kao o svojevrsnom guruu generacija glazbenika od pedesetih prošlog stoljeća.

Program je koncipiran i dramaturški raspoređen od čelističkog nukleusa prema eksploziji, od jednog violončela solo (zahtjevne i dubinski interpretirane Bachove 1. suite za violončelo u G-duru u viđenju najstarijeg sudionika, Nijemca Juliusa Bergera) do cijelog orkestra od nominalno „100 violončelista“ u završnici večeri, a realno njih 156. Jer eksplozija odaziva, oduševljenja pri sudjelovanju u svetkovini violončela nije se moglo zaustaviti i za sve je naposljetku pronađeno i mjesto i stolac na dupkom punom podiju.

No do toga nas je dovela postupna gradacija intenziteta, volumena i izraza. Nakon čela solo slijedili su Zagrebački solisti, ovaj put bez aktualnog umjetničkog voditelja Sretena Krstića, već sa zamjenikom Krunoslavom Marićem na mjestu koncertnog majstora u lepršavu Divertimentu u D-duru Wolfganga Amadeusa Mozarta, koji je u Janigrovo doba ušao u repertoar ansambla. Koncertnu točku večeri, tri stavka Antonína Dvořáka, odabrao je i za violončelo i Zagrebačke soliste obradio još jedan Janigrov bivši student s velikom međunarodnom karijerom, Švicarac Thomas Demenga. Kako je rekao, najradije bi Janigru u spomen bio izveo Dvořákov čelistički koncert, no kako nije imao veliki simfonijski orkestar, odlučio je sastaviti koncertnu formu od skladateljevih skladbi. Tako je po svojoj želji, za redom uz Soliste izveo minijaturu Tihe šume, op. 68. br. 5, zatim poznati Rondo u g-molu, op. 94. i naposljetku energični, finalu sasvim prikladan 2. slavenski ples u e-molu, op. 72. Demenga je u interpretaciji otkrio majstorstvo izraza, poslovično janigrovsko nasljeđe sviračke higijene i perfekcionizma, ali i energičnost potencijalnog vođe ansambla podsjetivši da je upravo na taj način Janigro sa Zagrebačkim solistima i počeo nastupati.

Pauza je donijela regrupiranje u čelističkim redovima i do kraja koncerta na podiju nismo vidjeli više nijedno drugo glazbalo. Najprije je Monika Leskovar dovela svoje studente međunarodnog sastava iz Zagreba i Lausanne, sedmeročlani mladenački čelistički ansambl izvevši ganutljivo emotivno poznatu Rahmanjinovljevu Vokalizu, op. 34, br. 14. Uslijedio je veći sastav Međunarodnog ansambla violončelista (njih 23), gdje su uz goste nastupili i istaknuti članovi naših orkestara, a na njihovu repertoaru bile su „ležernije“ točke dvojice violončelistâ-skladateljâ – Giovannija Sollime (Marcia, Valcer i Can-can) i Thomasa Burića (A jazzy Lil’ Souvenir). Dok je Sollima ne samo studirao violončelo kod Janigra nego i kompoziciju kod našeg proslavljenog skladatelja Milka Kelemena (sve u Stuttgartu), Burić je, poput Monike Leskovar, nasljednik zagrebačke janigrovske tradicije iz druge ruke kao bivši učenik Dobrile Berković-Magdalenić. Kruna večeri bio je orkestar 156 violončelista u koji su se uključili i najmlađi učenici zagrebačkih glazbenih škola. Pod palicom talentiranoga i sposobnog dirigenta Marka Magdalenića uputili su dirljivu čestitku za Janigrov 100. rođendan u obliku nekoliko varijacija na temu Happy Birthday Petera Heidricha.